Raša – Mussolinijev grad duhova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da sam u Rašu došao prije osamdesetak godina, za obilazak dobrog dijela općinskog područja trebao bi mi čamac. Tu je nekad, kažu knjige, bilo more / čekalo me pa presušilo. Nije, kao Panonsko more, presušilo zbog tektonskih pomjeranja već zahvaljujući, pazite sad – Benitu Mussoliniju!

Sve ono što je Istra, Raša nije, iako se nalazi usred Istre. Istra je poznata po starim gradovima, nema gdje ih nema, čak i po selima, i stalno se hinjski tuku oko toga koji je prije sazidan, a kad su u pitanju mladi gradovi, Raša je tu bez konkurencije: izgradnja grada započela je u travnju 1936., a završena za svega 547 dana!

Urađeno je to u sklopu velikog projekta Mussolinijeve Italije kroz koji su u svim područjima države, negdje manje, negdje više, podignuti čitavi mali gradovi, a nekoliko ih je, kao što je slučaj i s Rašom, smješteno na prostorima dobivenim melioracijom dotad močvarnog zemljišta. Razlog da u svojoj najistočnijoj pokrajini projekt realiziraju upravo u Raši, bile su, dakako, rezerve uglja u tamošnjem rudniku.

Kad se iz Labina krene u „rupu“ u kojoj se nalazi gradić, učas nestane svjetlih jumbo plakata, raskošnih restorana i robnih kuća. Nakon samo desetak minuta vožnje cestom koja u najvećem dijelu prolazi šumom, svakog ko dođe, što bi rekao Rambo Amadeus, k'o šakom u glavu, opuca posvemašnje sivilo.

Grad se ni danas mnogo ne razlikuje od projekta koji je sa svojim suradnicima zamislio tršćanski arhitekst Gustavo Pulitzer Finali, po kojem se danas zove i glavni (i jedini) gradski trg, osim što se tada sijao, a danas je toliko siv da bi teško iko ko bi nekim slučajem, iz padobrana ili da ga dovedu zatvorenih očiju, dospio u Rašu ni pomislio ne bi da se nalazi u Istri. Slabo koga bi mogao i pitati: po onih nekoliko ulica koje vode ka trgu ljudi je vrlo malo. Na glavnoj, kad dođoh, vidjeh samo fotografa koji je nemilice okidao pa sam odmah pomislio, a kasnije se i uvjerio, da je stranac. Englez.

Pulitzer je projektirao grad do najsitnijeg detalja, kako u arhitektonskom smislu, tako i na planu funkcionalnosti. Sve bitne građevine nalaze se oko trga, a Pulitzer ni u jednom segmentu nije zaboravio na estetiku. Tako je podignuta originalna crkva, čiji krov neodoljivo podsjeća na prevrnuti rudarski vagonet, a dojam je dodatno pojačan time što armiranobetonska rebra lučne krovne konstrukcije predstavljaju imitaciju jamske podgrade kakva se koristi i danas. Zvonik, pak, ima oblik tadašnje rudarske svjetiljke. Crkva je posvećena svetoj Barbari, zaštitnici rudara u europskom kršćanskom svijetu, pa njen reljef, rad tršćanskog kipara Uge Carà, još od izgradnje stoji na najatraktivnijem dijelu fasade, desno od ulaza u crkvu.

Na crkvu i zvonik spojen s njom naslanja se oniža zgrada koja je, prema zamisli projektanata, trebala predstavljati gradsku ložu (lođu), kakvu su imali (imaju ih i danas, ali odavno nemaju izvornu funkciju) mnogi stari gradovi u Istri, a i u cijeloj Italiji. Ako bi neko pomislio da je to urađeno samo kako bi Raša što više sličila drugima, pogriješio bi, jer su otvori na loži također imali funkciju stvaranja propuha, odnosno pojačavanja strujanja zraka i osvježivanja gradskog trga za prevrućih ljetnih dana.

Zgrada Općine

Na suprotnoj strani trga je zgrada Općine, također jedna od originalnijih na području mnogo širem od Istre. Da se na njoj ne vijore zastave i ne plavi grb grada sa žutom rudarskom svjetiljkom, čovjek bi pomislio da se radi o kakvom samostanu: klaustar s prizemljem pomaknutim ka cesti, prvi kat uvučen, a na sredini mu kula. Na tamnim tablama i ona na kojoj stoji da je tu sjedište općinske načelnice. Da, žena je u pitanju, mr. sc. Glorija Paliska Bolterstein, ali mi je u glavi to da i u BiH ima načelnica pa svejedno svugdje stoji tabla na kojoj piše da je tu ured načelnika. U Raši su, eto, precizni u jezičnim stvarima. Desno od ulaza bijela ploča, postavljena u sjećanje na 28. veljače 1940. godine, kada je u rudniku poginulo 185 radnika, mahom rudara. Datum postavljenja ploče je 4.XI.2015. godine; dok je trajala socijalistička Jugoslavija, država radnika samoupravljača, datum najveće rudarske nesreće nije previše spominjan – poginuli su, je li, bili mahom Talijani, fašisti, k'o što im je bila i država i onaj što im je napravio grad.

„Genijalnu misao Marxa Tvornice radnicima – zemlja seljacima ostvarila je pod junačkim rukovodstvom Tita prva u svijetu slavna K.P.J. Danas, 9. septembra 1950 godine u ovoj zgradi istarski ugljenokopi predati su na upravljanje rudarima“. Tako stoji na povelikoj ploči s bočne strane trga, iznad ulaza u najveću prodavaonicu u gradu. Lijevo od nje je manja ploča podignuta u spomen na vješanje Doblanović Ivana – Mate, tako piše, pa mi je nejasno šta mu je ime, a šta ono drugo ime. Tu već počinje, nadovezujući se na prethodne, zgrada doma kulture. Ispred nje, na omanjem postamentu, komad uglja, a unutra... Unutra popriličan nered: prostorije ispražnjene, zidovi temeljito oderani, radnici žbukaju jednu od pomoćnih prostorija. Unutra je ostao jedino stol s komadima kamena čiju namjenu ne uspijevam odrediti, a ni zidari mi ne znaju reći. S druge strane je fasada zgrade cakum-pakum: RKUD Rudar Raša, tako, bez navodnika, stoji na zidu.

Da je grad napravljen zbog rudarstva, svjedoči, osim već spomenutih, i puno drugih detalja. U samom središtu trga je pravi rudarski vagonet, a u kameni postament na koji je postavljen zabodena je rudarska bušilica. Na ledini lijevo od crkvenog pročelja stoji, pak, rudarska lokomotiva sa šest vagona za ugalj te jednim bez „trupa“, natovarenim drvenom građom potrebnom za izradu jamske podgrade. Još nekoliko ih je „razbacano“ okolo. Do 1945. godine je nasred trga stajao kip rudara,rad poznatog tršćanskog kipara Marcella Mascherinija, ali, znamo, kud narodna vojska prođe... Ukratko, slupan, uništen, iako je to bio samo rudar, ništa više.

Rudarska četvrt

Trg je, prema Pulitzerovom projektu, predstavljao svojevrsnu liniju razdvajanja. Na jednoj strani je stambena četvrt, odnosno dvije, a na drugoj rudničke zgrade i postrojenja. Jedna rudarska četvrt sastoji se od beskrajnih nizova gotovo u dlaku sličnih kuća, također izgrađenih u sklopu podizanja grada. U svakoj kući, ukupno ih je 96, po četiri su dvosobna stana, barem je tako bilo po projektu, a svaka obitelj je uz vlastiti ulaz imala i mali vrt. Jedna peć je grijala čitav stan, a ložena je ugljenom, dakle jeftino, pa su radnici u ono doba imali solidan standard. Danas su kuće poprilično zapuštene, nema baš nijedne svijetle fasade, samo sivilo, a na nekim je fini lučni ulaz, ko zna zbog čega, pretvotren u standardni pravokutni. Uz njih je u doba socijalizma podignuto i nekoliko manjih stambenih zgrada, danas (a i onda) također sivih.

Na ulazu u drugu stambenu četvrt, a dijeli ih cesta, stoji tabla s naslovom Vilete, a postavljena je u okviru projekta „Architecture of Totalitarian Regimes of the XXth Century in Europe's Urban memory“ koji provodi Vijeće Europe. Radi se o dijelu grada namijenjenom službenicima i direktorima rudnika pa su kuće veće i ljepše, a oko njih su lijepo osmišljeni, prostrani, brižno uređeni vrtovi. Ustvari se vidi nekadašnje uređenje, a danas je slika različita: neki su i dalje pokošeni i ukrašeni cvjetnim alejama, a neki drugi zapušteni, s prevrnutim ili polupanim kamenim i betonskim ogradicama oko kružnih cvjetnjaka. Tu su ulice široke i prozračne, prostora koliko želiš, pa nije čudno da je u jednoj od kuća, najvećoj, mora da je pripadala direktoru rudnika, bio smješten i glavni štab partizanskih postrojbi nakon što su zaposjele ovaj dio Istre, o čemu mi priča Dušan Sinčić. S njim prićam o svemu i svačemu na raškom području, pa čak i o političkim prilikama, makar u njih i nisam previše upućen. Dušan manje-više sve na tom planu vidi u sivim bojama pa ga podsjećam da ima prezimenjaka, možda i rođaka, Vilibora Sinčića, predsjednika „Živog zida“ – mogao bi pomoći?! „Neeee“, kaže Dušan gotovo s gađenjem, energično odmahujući rukom, „taj mi nikako ne može biti rođak!“

Vraćam se na trg, zaboravio sam snimiti fontanu, plavo-crveni otok u bjelini trga i sivilu grada, također izgrađenu 1937. godine, a pažnju mi privlači neka mala betonska građevina ispod ceste. Izgleda kao čekaonica, ali je preuska za takvo što, a i nema se tu što čekati. Podaleko je okolo, ali moram vidjeti, a o čemu se radi, shvatim tek kad dođem blizu: javni pisoar!!! Eto, do tih se detalja mislilo kad je grad projektiran, a na pisoaru je sačuvan čak i potpis arhitekta - U. Renzi, Torino. I pisoar je dobio svoju tablu Vijeća Europe; zasluženo, ovakvo što ne vidjeh nigdje!

Tako sam već na drugoj strani grada, gdje se nalazi rudnik i sve vezano za to. U obližnjem caffeu pitam kako do rudnika, napominjući da bih želio unutra, pod zemlju, ali je odgovor razočaravajući: rudnik jest sačuvan, onakav kakav je bio kad je proizvodnja obustavljena, 1966. godine, ali se odnedavno ne može unutra. Da, bilo je i to u turističkoj ponudi, ali više nije! A baš sam htio, pogotovo jer – znam da mi neki neće povjerovati - i sam imam rudarskog staža, i to - u jami!

Prva na toj strani je zgrada Direkcije rudnika i – sudeći po izgledu, jer se drži odlično - vjerojatno je sagrađena naknadno. Sad je u zgradi ili u njenom dijelu smještena jedna privatna tvrtka. Sve nakon nje, nekadašnji ponos grada, danas su prekrili „ruzmarin snjegovi i šaš“. Na zgradi Gradske toplane koju su Mussolinijevi graditelji opremili tako da zagrijava cijeli grad, porazbijani su valjda svi prozori. U vanjskom dvorištu krš, gomile granja i šuta, a kroz prozorska okna vide se gomile stvari, beskorisnih i odavno nikom više potrebnih, naslaganih i, još više, nabacanih na gomile.

Mara, „Derventske lole“ i „Beatlesi“

Nisam shvatio što se htjelo reći crnom tablom na Upravnoj zgradi rudnika: Rudarima poginulim u narodnooslobodilačkoj borbi i rudniku 1807.-1957.“ Zna se, naime, da je razmjerno intenzivna eksploatacija ovdašnjih naslaga uglja započela tad nekad, početkom 19. stoljeća, makar se zna da je ugalj kopan i dvjesto godina ranije, ali miješati poginule u rudarskim nesrećama s poginulim u Drugom svjetskom ratu je kao staviti zajednu Maru i „Derventske lole“ sa „Beatlesima“. I Upravna zgrada se savršeno uklapa u ambijent: sve je ohrndano, pola slova kojim je bila ispisana firma polupana su, a prizemlje pročelja nekad veleljepne građevine, s kraja na kraj je išarano grafitima. Unutra ipak nema nereda, samo beskrajno pusti bijeli hodnici, kao da se neko sprema aktivirati rudnik pa je u planu i obnova zgrade. Ispred Upravne zgrade vidi se i zvonik, samo on, ne i crkva – raste iz zelenila, kao da je jedina građevina, udjenuta usred šume. A da se sve vrati na nekadašnje, da rudari u cik zore opet nahrupe u ovaj dio grada – eh, tu više ni sveta Barbara ne pomaže!

Kako se samo vremena mijenjaju: najprije se ovdje, kad je grad podignut, slilo ljudi, rudara s iskustvom i početnika u tom poslu, iz svih krajeva Italije. Kad su Mussolinijev izaslanik Horst Venturi i kraljev predstavnik, vojvoda od Spoleta, svečano presjekli vrpcu, grad je već bio pun takvih. Sve je djelovalo idilično, u rudniku, koji je smatran najmodernijim u cijeloj Europi, radilo je više od 10.000 ljudi, proizvodnja je 1942. godine premašila sve dotadašnje rekorde, iz zemljine utrobe izvučeno je čak 1.158.000 tona. Istim je tempom nastavljeno sve do kraja rata, a onda...

Onda je sve moralo gotovo ispočetka, kao ovaj pasus. Talijani, koji su činili gotovo kompletno stanovništvo, otišli su (hm, otišli, dalo bi se o tome raspravljati, ali to će neko drugi...), a uglja je novoj državi trebalo više nego ikad. Rudara, pravih, bilo je teško naći, pa se nova vlast zadovoljila time da zađe po istri i pokupi ljude, ne pitajući ih mnogo žele li biti rudari. Radna obveza ili tako nešto. Tako je rudnik ponovno polako stao na noge, mada je ljudi vičnih rudarenju uvijek nedostajalo. Da se to riješi, postoji, zna se, Bosna. Tako je danas udio Talijana u lokalnom stanovništvu (službeno u Raši živi svega 1.444 stanovnika, a nekad ih je, rekosmo, bilo 10.000!) zanemariv, ima ih svega četrdesetak, ali je zato Bošnjaka oko 11,5 posto, a bilo ih je i više!

Rijeka Raša

Ima na raškom području i pozitivnih primjera, recimo tvornica cementa u Koromačnom, uz jadransku obalu, a ima i zanimljivih mjesta i objekata, poput nekoliko baroknih i gotičkih crkvi starih i po 500 godina ili brončanodobnih tumula u Bobrinama kod sela Skitača. Jedan od pozitivnih primjera trebalo bi biti i područje oko rijeke Raše, nekad pokriveno morem i močvarom: za melioraciju tog zemljišta potrošeni su milijuni, a trajala je čak šest godina, od 1928. do 1934. Stvoreno je prvoklasno obradivo zemljište na kojem su mogle uspijevati (i uspijevale su) brojne poljoprivredne kulture. Današnja slika je, međutim, ni nalik tome: najveći dio je neiskorišten i zarastao u travuljinu i nisko raslinje. Tužno.

S Rašom se rastajem iznad grada, pored spomenika u obliku rimskog sarkofaga, podignutog petorici partizana strijeljanih 1943. godine. Znam da će neki na ovo što ću reći zaškrgutati zubima, neki i opsovati, mada ću se samo zapitati: Kakva bi danas bila slika Raše da je nisu oslobađali? I da se još uvijek, umjesto Raša, zove Arsia?!