Risan – Mjesto koje ima što svjetska arheologija nema

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na mnogo mjesta u knjigama i na internetu može se naći podatak da je dubrovačka Ombla najkraća rijeka na svijetu. U Gacku mi se, pak, kunu da je njihova Ključka rijeka, ispod srednjovjekovnog grada Ključa, još kraća, a u Rudom ne daju ni govoriti da je bilo koja rijeka na svijetu kraća od njihove Krupice.

Sve tri sam proteklih mjeseci posjetio, ali, baksuz kakav već jesam, nisam uza se imao ni metra ni pantljike, no i bez toga mi se čini da je najkraća rijeka na svijetu, ustvari - Sopot kod Risna! Voda iz prirodno zasvođene pećine, sva od pjene, iskače kao iz kakvog ogromnog vodenog topa i već za petnaestak sekundi, jedva stigavši udahnuti dašak zraka, završava u moru. E, sad, ima u svemu tome i jedna „mana“: Sopot nije aktivan uvijek, vode ima samo nekad, uglavnom u zimskom razdoblju. Zato se mnogi koji su prošli tim dijelom magistrale pitaju kako to da ga nisu primijetili, a nisu jer su, kad su naišli, mogli vidjeti samo rupčagu u stijeni.

Kad ima vode, uz metalnu ogradu iznad „rijeke“ stalno ima onih koji su sve to primijetili, znali ili čuli od drugih ili im se putokaz naprosto zadjenuo u oko pa su odlučili stati i vidjeti o čemu se radi. Uz taj putokaz stoji još jedan, za „Rezervat lovora i oleandera“. To bi valjda trebala biti žestoka uzbrdica iznad pećine pa čisto sumnjam da se iko ikad zaputio u rezervat. Imaju, doduše, pored Sopota i neke betonske stepenice te pećinica u kojoj, međutim, nema ničega. Uglavnom se zna da se pravcem kojim se sada pruža magistrala nekad pružala značajna rimska cesta koja je povezivala Dubrovnik i Drač, a upravo u Risnu je bilo glavno križanje. Oleandri su, pak, iznikli prije toga, a sadila ih je, kaže predaja, ilirska kraljica Teuta, mada i nisam previše uvjeren da se baš ona verala iznad Sopota. Oleander ovdje zovu - zlojesina! Naime, jest lijep, ali je - i otrovan! Ni za pomirisati, a kamoli zagristi, jer ode glava!

Nisu te dvije pećinice najpoznatije ni najvažnije na risanskom području. Ne, to je Spila, naziv koji ima isti korijen kao i riječ spilja, tj. Pećina. U njoj su nađeni tragovi pretpovijesnog čovjeka, i to čak iz neolita, a možda je isti taj pretpovijesni ljud, po vokaciji slobodni umjetnik, nacrtao i sliku lova, jelene u bijegu ispred lovca te sliku lađe sa dva jarbola, sve to na stijeni u selu Lipci. Jedna mu je valjda bila naslovna, a druga profilna slika. Rado bih ih vidio, ali ne ide, kažu Risnjani, nije vrijeme za takve stvari, to treba s proljeća. Dobro. Još teže bi bilo napraviti nešto kod sela Strp, gdje se arheološki lokalitet s nalazima datiranim između 4. i 7. stoljeća nove ere nalazi – pod vodom. Provrtih, naime, po autu i prtljagu, nigdje ronilačkih naočala! A baš sam mislio... :-)

Sopot

Sopot se vidi i iz Risna, do kojega ima svega par kilometara. Preko puta izvora, možda bolje rečeno vrulje, nalazi se spomenik nekom časniku trgovačke mornarice, mora da je tu negdje zaginuo, i onda, do grada, ničeg zanimljivog. Grad me iznenađuje u mnogo čemu, i pozitivno, ali i negativno.

E, pa prvo ovo drugo, a to je najvidljivije kroz priličnan broj kuća u ruševnom stanju. Na jednoj vrata zakovana daskama, iza njih brdo smeća i šuta, na drugoj prazan prozorski otvor, unutra samo gomile kamenja, treće su zarasle u lozu i bršljan, a od nekoliko drugih, nekad bajkovito veleljepnih, ostala su samo ponosita pročelja i prazan prostor iza njih. I sve to pedesetak metara od ceste uz more i tržnice, u glavnoj i najstarijoj ulici unutar grada. Zove se Gabela i stara je valjda koliko i samo naselje, popločana oblutcima i, kad bi se ruševine mogle zanemariti, prelijepa. Jedna od tih ruševnih zgrada, ne znam koja, je palača Ivelić, jedina barokna palača u Risnu, sagrađena nekad tijekom 18. stoljeća.

Mnogo je, naravno, i lijepih detalja, od palmi na obali pa do šarenila na tržnici (odakle li su sve te bakice, pitam se?) i mandarina koje nemilice ubijaju sivilo kamena. Zastajem ispred jedne kuće ukrasti nekoliko mandarina; znam da niko ne brani, a zreli plodovi ionako trunu ispod stabala, nikog nema da ih bere.

Risan ima i lijep park: njedra mu puna suhog lišća pa će prošetati i onaj ko šetnju baš i ne voli. U središnjem dijelu partizanski spomenik „palim za slobodu i socijalizam 1941.-1945.“ Dvadeset dvoje ih je, kao za dva nogometna sastava bez pričuva, a na čelu im narodni heroj Nikola Đurković. On je i jedini Risnjanin dobitnik spomenutog odličja pa je malo podalje postavljena i njegova bista, a blizu je još jedna, koja pripada narodnom heroju Savi Iliću. O Savi ne znam ništa, na zajedničkom spomeniku nema njegovog imena, znam samo da se škola u Dobroti, kod Kotora, zvala, a možda i sad zove po njemu. Mora da je ovdje negdje izgubio glavu, zna se da su na ovom području krajem 1944. godine vođene žestoke borbe između partizana i mrskih nam Švaba. A Nikola Đurković ima i ploču na kući uz tržnicu: tu je, kaže ploča, u ljeto 1936. godine „komunistički prvak Nikola Đurković održao zbor naroda Boke protiv profašističke vlade Jugoslavije“.

Iz parka se ulazi direktno u crkveno dvorište. Crkve dvije, pravoslavne, jedna mala, dooobro stara, a druga, velika, malo novija. Posvećena je svetim Petru i Pavlu, a podignuta u 18. stoljeću. To ova „nova“, a o staroj ne nađoh nigdje ništa. Mala ima zvonik „na preslicu“ i rozetu sa osam praznina na pročelju. Jednostavna, ima ih po Boki nekoliko ovakvih, ali ipak drugačija od drugih, jer u prednjem dijelu ima i maleni atrij. Velika je, pogotovo za navedeno doba gradnje, vrlo moćna, s jednom od najljepših rozeta koje sam ikad uživo vidio, isklesanoj u formi listastog križa s puno detalja, a sa tri strane zvonika otkucava sat. Iznad ulaza natpis na, valjda, ruskom jeziku, u kojem se kao godina gradnje navodi 1601., kao godina obnove 1722., a kao godina dovršetka gradnje 1796. U niši iznad drugih vrata anđeo plavih krila u crvenom ogrtaču, a ispod zlatopisna ploča na kojoj je navedeno da se radi o hramu svetog Arhangela. Stoji i godina, ali ne znam pročitati.

Natpis iznad ulaza u crkvu

Ruski? Ništa čudno, jer je ovaj kraj mijenjao gospodare k'o kurva mušterije. Prvo je bio dijelom srednjovjekovne Travunije, a onda dio Zete, pod vlašću Balšića. Potom su svoju šapu na ovo područje stavili bosanski kraljevi, da bi ga bosanski ban Tvrtko potkraj 15. stoljeća prodao Dubrovčanima. Osmanlije su ga zauzeli 1539. godine, i to bez borbe, jer je prije toga pao Herceg Novi, pa su ga kratko, sredinom 17. stoljeća, držali Mlečani, a onda povratili Osmanlije i vladali njime sve do 1687. godine. Iza njih, tako izgleda, nije ostalo nikakvih tragova, barem u građevinama i tome sličnom. Narednih 110 godina Risnom će opet upravljati Mlečani, od 1797. do 1805. Austrijanci, a od njih su ga oteli Rusi, koji su ga držali vrlo kratko, jer je baš tad ovim krajevima naišla Napoleonova vojska. Godine 1814. opet ga je zauzela Austrija, točnije sada Austro-Ugarska, pod čijom vlašću je bio sve do raspada države, 1918. godine. A Crna Gora? E, pa Risan je crnogorski, ako ćemo pošteno, kao i čitavo današnje crnogorsko primorje, „od prekjučer“.

Uglavnom su, eto, Rusi na to primorje dolazili i prije dva stoljeća i, srećom, ostavili traga, jer su utjecaja očito imali i nakon što je završena njihova kratka vladavina ovim krajem.

E, a mnogo prije svih pobrojanih ovim su krajem vladali oni čijih tragova i danas ima najviše, Iliri, Grci i Rimljani. Risan je, kažu, najstariji grad u Boki, a utemeljilo ga je ilirsko pleme Risoniti pa je po njima dobio ime Risinium, a po tome i današnji naziv. Legenda kaže da se tu nalazila prijestolnica ilirske kraljice Teute, koja je baš tu završila život, i to neslavno, bacivši se u more nakon što je shvatila da se neće moći obraniti od napada rimskih postrojbi.

Žalili je mi ili ne žalili, Rimljani su došli, a Risinium se i dalje razvijao. Otud na nekoliko mjesta u gradu rimski spomenici, uglavnom ugrađeni u zidove kuća. Da nije tako, već bi bili odneseni u muzeje okolnih, većih gradova ili negdje daleko, u prijestolnice carstava koja su nekad gazdovala ovim područjem. Dva natpisa su, recimo, odnesena u muzej u Perastu, a u njima se govori o grčkim trgovcima nastanjenim u Risnu, dok je u Prčanju nađen natpis koji govori o Risnu kao kulturnom, trgovačkom i pomorskom središtu čitave Boke Kotorske. Posebno je, međutim, intrigantan jedan pronađen 1866. godine – gle sad! – u Bosni, u Rogatici, na kojem se spominje kolonija Ris. Znanstvenici se već stotinu godina „tuku“ oko toga radi li se u natpisu o Risnu ili je u pitanju nešto drugo. Ukratko, danas prevladava mišljenje da je dekurion kolonije Risan umro na putu, i to baš u Rogatici, i da u pitanju epitaf posvećen njemu.

Ipak, sve su to sitnice u odnosu na ono što bi i svjetski poznata arheološka središta željela imati, a nemaju; Risan to ima: rimske podne mozaike nevjerojatne ljepote!

Na prilazu je zgrada bolnice za ortopediju, neurokirurgiju i neurologiju. Nosi ime po Vasi Ćukoviću, Risnjaninu o kojem, prije nego dođem do mozaika, naprosto osjećam potrebu reći par riječi, jer je takvih kao on malo i u svjetskim razmjerima, a kamoli kod nas. Duga priča, a evo je ukratko: obišao svijet, stao u Americi, nakon puno uspona i padova postao jedan od najbogatijih stanovnika Denvera. Hajde što je čitavog života pomagao denversku sirotinju nego je stalno slao novac i za siromašne stanovnike Risna, utemeljio bogat fond za školovanje ovdašnje siromašne djece, platio izgradnju vodovoda i elektrifikaciju rodnog grada, dao novac za izgradnju narodnog doma, kupio pet zvona za crkvu koju spomenuh, onu veliku, ma još puno, puno takvih stvari, a onda ostavio i novac, 300.000 tadašnjih dolara, za izgradnju bolnice. Koliko je pomogao Risan, zaslužio je da se mjesto nazove Vasino ili Ćukovićevo. Umro je u Denveru 1933. godine u 75. godini života.

Vaso Ćuković ispred bolnice koju je darovao Risnu

Tako bih ja, samo da se šta pitam, i sve to uz uvažavanje Rimljana kojima se, evo, vraćam, ne odmičući se od Vasine bolnice, budući da se jedan od njihovih spomenika s natpisom našao u njenom zidu. Od bolnice do zgrade u kojoj se nalaze rimski mozaici treba prijeći svega pedesetak metara, a onda su tu susretljive kustosice Bosiljka i Marijana koje, stječem dojam, znaju objasniti svaku kockicu svakog od mozaika.

Čim se uđe u ogromnu prostoriju s mozaicima, postaje jasno da su se Rimljani u svom Risiniumu ili Rhisonu osjećali kao u svojoj kući, a to je trajalo od 1. do 4. stoljeća. Od Vile Urbane, u kojoj se mozaici nalaze, ostali su, doduše, samo dijelovi zidova, ali podovi s mozaicima su pravo pravcijato čudo. Podignuta je u doba Antonina, a oni su bili na vlasti od 96. do 192. godine. Javnosti je mozaike prvi, 1820. godine, otkrio francuski časnik Viala de Sommier, ali tom otkriću tada niko nije pridavao posebnu važnost pa se na ponovno otkrivanje čekalo više od stoljeća, sve do 1930. godine, kada ih je u javnost ponovno iznio tadašnji direktor muzeja na Cetinju Dušan Vuksan.

Naravno da su to bili početci istraživanja, koja još uvijek traju, pa su dva mozaika nađena tek prije 12 godina, i to zahvaljujući arheolozima iz Poljske. Nije, dakle, ono što se može vidjeti definitivno, niko ne zna kakva nas još čuda očekuju u Risnu!

Na mjestu Vile Urbane napravljena je moderna zgrada na čijem pročelju stoji „firma” koja kaže da se mozaici nalaze upravo tu. Novopronađeni mozaici zasad su nedostupni, kažu Marijana i Bosiljka, na restauraciji su, otud i prazna mjesta, popunjena pijeskom s plaže, između onih koji su odavno sređeni. Neka od tih praznih mjesta već su spremna za prihvat mozaika, a to se vidi po nacrtima u betonskim postamentima.

Uz ostatke originalnih zidova posloženi su i brojni elegantno ukrašeni kameni primjerci; u našim krajevima ih toliko vidjeh jedino u Splitu, u Dioklecijanovoj palači i oko nje. Na jednom „temelju”, zagrađenom metalnom konstrukcijom, puno keramike, uglavnom komadi glinenih posuda; u iskušenju sam da ukradem jedan komadić, ali to, znam, nema smisla. Po zidovima i pregradama opisi mozaika i njihovih značenja: svaki je imao svoju funkciju - jedan u trpezariji, drugi u gostinjskoj sobi, treći ovdje, četvrti ondje. Ima ih i jednostavnih, štoviše prekrasnih u toj jednostavnosti, a ima i raritetnih, kao onaj s prikazom boga sna Hipnosa, jedini takav na istočnoj obali Jadrana, koji se, dakako, nalazio u spavaćoj sobi.

Moralo bi se dalje, a da mi se ide od mozaika, vala, ne ide, mislim da bih najradije zakonačio tu, možda pored Hipnosa; ko zna šta bi mi došlo u snove?! Bosiljka i Marijana me, nakon što ipak izađem, zasipaju letcima i brošurama pa idem dalje, mada mi slika kompleksa i svega što vidjeh još zuji negdje u glavi.

Manastir Banja

Sljedeća postaja mi je manastir Banja, ali, ispostavit će se, postaja u pokušaju. Na putu ka manastiru nailazim na prometni zastoj: u toku je asfaltiranje ceste, čitava jedna strana je upravo zašalovana, crveno na semaforu kao da se zaglavilo. Dok čekam, pravim snimke manastirskog zdanja: nekoliko manjih i dvije povelike građevine, na kat, a iznad gornje proviruje zvonik „na preslicu” sa tri zvona. Iznad njih crkvica, pomalo netipična za ovaj dio svijeta.

Inače je manastir, prema predaji, sagradio Stefan Nemanja, ali se u dokumentima prvi put spominje više od četiri stoljeća nakon njegove smrti, dakle tek početkom 17. stoljeća. Nije mu se dalo, naime, manastiru; Osmanlije su ga zapalili 1654. godine, a kaluđeri pobjegli u Hercegovinu. Današnja crkva podignuta je 1720. godine, a zaštitnik joj je sveti Đorđe.

Nakon što se semafor smiluje i prestane se crvenjeti, stižem do ulaza u manastirsko dvorište, ali je plava kapija zaključana. Ponešto mogu vidjeti i sa ulaza, ali, dakako, premalo u odnosu na ono što bih želio, a posebno su me zanimale ikone risanske ikonografske škole Dimitrijević - Rafailović i manastirska riznica. Ali, šta je – tu je…

I, što se tiče Risna, Risnjana i njihovih gledanja na to što bi jednom putopiscu, a valja i mnogom posjetitelju, bilo zanimljivo, ovdje bi se mogla staviti točka. I siguran sam da su mnogi odsjeli u hotelu „Teuta“, lijepom bijelom zadnju na ulazu u grad iz pravca Herceg Novog, a pojma nisu imali da se svega stotinjak metara dalje nalazi još jedno vrlo bogato arheološko nalazište, zanimljivo ne samo onima koji vole arheologiju, već, vjerujem, i prosječnom turistu.

Lokalitet se, ni to nije slučajno, zove Carine i nekad mora da je predstavljao značajan dio turističke ponude, što je vidljivo po tome kako je bio uređen: ograđen, sa šetnicom sa strane uz rijeku. I opet će, ali sada baš i ne predstavlja, budući da arheološka istraživanja na Carinama traju još od od 2001. godine, a crnogorskim arheolozima sve to vrijeme pomažu i kolege iz Poljske, sa Sveučilišta u Varšavi. Arheolozi, dakle, rade i turisti bi im vjerojatno bili na smetnji. Sada, izvan sezone, u zimskom razdoblju, Carine su pod vodom, a arheolozi mogu odmarati i prebirati po pokretnim nalazima iz protekle sezone.

U gradu koji su zidali i Iliri, i Grci, i Rimljani

A nalaza ima da čovjeku pamet stane! Prije 5-6 godina je, recimo, na Carinama pronađen masivni zlatni prsten s ahatnim kamenom u kojem je urezana predstava boginje Artemide, boginje Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnice djevojaka, Apolonove sestre blizanke, kćerke Zeusa i Lete. Uz prsten su pronađeni i novčići, a pošto je njih lako datirati, nije bilo teško ustanoviti da prsten potječe s kraja III. stoljeća prije nove ere te da je izrađen u nekoj od grčkih radionica na Siciliji.

Otkopana je tada jedna helenistička kuća s pomoćnom prostorijom te brojni drugi nalazi, ali je ovo tema o kojoj bi se moglo nadugo i naširoko. U najkraćem, ne samo prsten, već i prošlogodišnji nalaz 4650 novčića kralja Bajalosa, govore sasvim dovoljno o slavnoj prošlosti risanskog kraja, a i o Carinama samim, jer su grad, prema dosadašnjim nalazima, zidali i Iliri, i Grci i Rimljani.

Opet sam, drugi put danas, u iskušenju da oko zidova pokupim koji komad keramike. Ima je na sve strane po suhom, a u vodi je još i čista pa se jasno vidi, mada je ponajviše ispada iz rupa ostalih nakon završetka ovogodišnjih istraživanja u dijelu u kojem je potkopan asfaltni put na granici s nalazištem. Kad se, međutim, popnem na drugu stranu, prema zgradi osnovne škole, kako bih izbliza pogledao spomen-ploču sedmorici strijeljanih simpatizera NOB-a, nailazim na gomilu keramike pored ceste, toliko da bi se njome mogla napuniti barem traktorska prikolica. Očito je sve to izvađeno iz dijela otkopanog ljetos i, ukratko, eno u prtljažniku par komadića za uspomenu. Valjda me zbog toga crnogorski žandari neće staviti na tjeralicu.

Dok odlazim iz Risna, već uspoređujem kiklopske zidove sa Carina s onim „našim“, na Ošanićima iznad Stoca. Iznad Carina se nalazi Gradina, a na njoj i ostaci ilirsko-helenističke utvrde. Vidjeh lani u kotorskom muzeju nekoliko predmeta s tog mjesta, a valjda se jednom, kad budem imao više vremena, popnem i na Gradinu, vidjeti ostatke bedema. Da mi u pogled, u nekom trenutku, stane sve ono što se nekad davno znalo naći u Teutinom oku...