Selo Češljari kod Ravnog: Remek-djelo kamene arhitekture

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nestvaran prizor pruža naselje Češljari u općini Ravno. Prekrasne kamene kuće, između njih uzane kale, luk i bob u malim vrtovima. Kamena guvna, tri jedno do drugog u nizu, upućuju da je riječ o žitorodnom kraju…

Lijepo, ljupko, ukratko slikovito mjestašce, ali nigdje čovjeka. Mjesto je poodavno raseljeno. Mogli bi se o Češljarima, koji su jedan od tri zaseoka sela Zavala, nekad važne postaje na uskotračnoj pruzi Gabela - Dubrovnik - Zelenika, pisati pravi sociološki traktati.

Posebice intrigantna je činjenica da se naselje zbilo na samo nekoliko stotina četvornih metara. Tako urbanizirane samo su jezgre starih dalmatinskih gradova, gdje su kuće jedna uz drugu, gdje se s kraja na kraj naselja zna što tko kuha, odnosno kuha li uopće, slave li ili se svađaju članovi obitelji.

Ukratko, Češljari su pravi arhitektonski unikat, selo koje treba čuvati.

Upravo to i rade njegovi raseljeni žitelji. Obnavljaju stara kamena zdanja, uske uličice, okoliš… Dojam je da rade u dogovoru i po nekom planu, jer kad obnova Češljara bude završena, imat će se tu što vidjeti. Povijest arhitekture Popova polja na jednom mjestu. Teško je riječima opisati umijeće majstora, klesara i zidara. Od kamena su izvodili prava remek -djela, o čemu svjedoče stilizirani kameni blokovi, u kućama, zidovima, kaldrmi...

Prizor izaziva divljenje. Istina, sami prilaz s prometnice Zavala - Orahov Do - Slano ne upućuje na osvježenje od moderne arhitekture, uzan je i neugledan, piše Vecernji.ba. Zapravo, trenutačno je takav da ćete se lakše odlučiti za prolazak nego za skretanje. Međutim, nema sumnje da će i to pitanje riješiti, očito je, nostalgični potomci nekadašnjih žitelja Češljara.

Što se tiče socioloških tema vezanih uz Češljare, prva i osnovna proistječe iz načina gradnje. Kada se sve sagleda, stječe se dojam da su marni žitelji tog naselja željeli sačuvati svaki dio zemlje, prije svega malo polje stotinjak metara niže, a zatim i okoliš. Nisu se razbacivali prostorom.

Češljari, a očito je tu živjelo i po 10-ak obitelji, ne zauzimaju veći prostor od jedne suvremene hercegovačke kućerine, na što obično podsjećaju vile ovdašnjih ‘'skorosteča'’. Kao da su se ravnali narodnom – gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna, u ovom slučaju selo. Upravo nas je drvećem zaraslo poljce u doli, ispod kuća koje su očito mještani s generacije u generaciju ljubomorno čuvali, dovelo u Češljare.

Nikša Vuletić, turistički vodič JP “Vjetrenica”, opisujući skoro kataklizmično potapanje spilje Vjetrenice sredinom listopada prošle godine, ustvrdio je kako je nakon trodnevnih poplava “u polju ispod sela Češljari vodeni stup dostigao četiri metra”. Jasno, logika govori da je ta vodena masa, uz druge obilne dotoke, preplavila jezera u samoj spilji i vodu, umjesto prema moru, potjerala kuda joj put nije, na ulaz u spilju, rušeći infrastrukturu i ulaz u donju Vjetrenicu.

Danas, u Češljarima nema stanovnika, no nakon obnove, koja ja uzela maha, možda se netko i vrati, jasno kada dospije u mirovinu, jer od Češljara je za mlade sve daleko, škola, trgovina…