Šipovo - Ljepota za koju ocjena ne postoji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Znam, znam, barem pola čitatelja će, kad vidi naslov Šipovo, iste sekunde pomisliti: Ma daaaj, više, kakvo Šipovo, gdje je to, valjda bi se znalo da tamo ima išta lijepo i zanimljivo…! A da, recimo, pitam gdje izvire Pliva, hm, bilo bi trotočje, šutnja, upitnik…

Dobro, ne svi, ali malo ko, osim ponekog pasioniranog ribolovca koji prirodu voli koliko i ribolov, zna da treba skrenuti pored putokaza na kojem piše Pljeva. Tako se zove seoce na kraju kojeg, iznad mlinova i bezbroj rukavaca što su se, ko pješačka četa u povlačenju, razmilili na sve strane, izvire ljepotica od rijeke. Treba na putu između Šipova i Mliništa, onom što vodi ka Glamoču, skrenuti lijevo i onda samo naprijed. Kad se umjesto uskog asfalta u oči zadjene makadam, e, to je to, izvor Plive je blizu.

Umjesto baš do samog izvora, svraćam kod domaćina koji su mu najbliže. Drago Tegeltija posljednji plivski mlinar, onaj pravi starinski, kao da je ovog časa izmilio iz neke priče Branka Ćopića. Tu, podno izvora, nekad je bilo mnogo mlinova; od nekih su danas ostale samo puste zidine, ali jazovi iznad zidina slikovito govore kako je taj kraj izgledao prije samo nekoliko desetljeća. Mlivo je zabijelilo Dragino lice pa mu sijede ne strše mimo ono malo preostalih tamnih. Kad sam već tu, kupit ću po jednu vrećicu kukuruznog i raževog brašna; bit će u slast pojedeno, pogotovo što prisustvujem mljevenju i čak, kao mlinarski šegrt, zeru pomažem Dragi oko mljevenja.

Uskoro nam se pridružuje i njegova supruga Ruža, koja nas od razgovora o politici, državi, strankama, vlastima, učas prebacuje na neke veselije teme, pa Drago, začikujući Ružu, mada mu ona ne ostaje dužna, uz čašicu drenovače prelazi na priču o tome kako se nekad momkovalo i koje sve fazone je kao mladi mlinar vadio iz rukava kako bi seoske djevojke nagovorio da se popnu na mlinski tavan. A kad se popne na tavan…. E, dalje se svira :-) Ruža je inače sestra od strica Baje Malog Kninđe, a Drago je rođak ministra financija Republike Srpske, Zorana Tegeltije. A oni melju žito? „Ma pusti to…“, odmahuje rukom Drago.

Kaplama i fotonaponske ćelije

Kilometar-dva-tri, ne znam jer se do mlina ide pješke, desetak bungalova. Dvorište, staze, ogradice, kao i zidovi kuća, uglavnom od kamena, krovovi od kaplame, a između kaplame fotonaponske ćelije – nije sunčevo samo da uljepša dan. Vjerojatno toga ima i drugdje, ali ja kombinaciju kaplame i FN ćelija dosad ne vidjeh. Ispod naselja, pored Plive, lijepo uređena kamenom popločana šetnica, a u jednom kraju i restoran. Nigdje nema nijednog natpisa koji bi počinjao sa etno, čime se posljednjih dvadesetak godina kite i koji trebaju i koji ne trebaju. Sve okolo je ljepota za koju ocjena ne postoji, ali se ipak pitam otkud bungalovi i sve oko njih, ima i bližih mjesta s lijepom prirodom. Ribolovci, kaže Peter. Tek tada shvaćam da je „obelisk“ ispred restorana, izbrazdani drveni stup, ustvari riba. Peter je iz Ljubljane i čak otamo dolazi ovdje na pecanje. Na moje pitanje zar nema rijeka i riba između Ljubljane i Pljeve odgovara protupitanjem jesam li ribolovac. Nisam, pojma nemam o ribolovu, kažem i zaustim nešto dodati, ali… Onda je uzalud objašnjavati, uvjerljiv je sugovornik. Otvara jedan od apartmana – napucano kao u najboljem hotelu ili, možda je usporedba bolja – u vikend-kući nekog od poratnih tajkuna. Svaki prima po desetak osoba, a opet nekad sve bude popunjeno, pa su i neke od okolnih kuća spremne za izdavanje. Malo čudno, jer (se) neki koji imaju sličnu ponudu ubiše reklamirajući se po internetu, a za ove nikad nisam čuo, ali, eto, ovdje sve funkcionira, toliko da i ja, sitničav tip, uzalud tražim mane.

U povratku ka Šipovu još jedno apartmansko naselje, ali nema nigdje nikoga. Nalazi se iznad ceste preko puta Ade Sokošnice, izletišta koje je, kad naiđem, također prazno, što nije čudno, radni je dan. Ovdje su bungalovi moderni, pokriveni kanadskom šindrom, a do izletišta, ade, preko rijeke vodi most, sav od drveta, sa drvenim stupovima zabodenim u Plivu. Malo podsjeća na onu scenu iz filma „Ko to tamo peva“, kad Danilo Bata Stojković kaže: „Da se ja pitam, proterao bih autobus!“ Kuća od drveta i stakla duga je kojih desetak metara, okolo roštilji, nadstrešnice, uređene staze, klupe, ljuljačke i klackalice. Stabla se umotala u bluze od bršljana, a huk rijeke nadjačava zvuk ono malo vozila koja prolaze.

Ada Sokošnica

Malodalje nizvodno, oko šest kilometara od Šipova, nalazi se skretanje za srednjovjekovni Sokograd. Prvi put je u dokumentima spomenut sredinom 14. stoljeća, kad ga je pokušao osvojiti ugarsko-hrvatski kralj Ludvig I., ali su ga pristaše bosanskog kralja Tvrtka I. uspjele obraniti. Ugari su ga zaposjeli tek nakon pada Bosne i držali do 1527. godine, a Osmanlije su u njemu imali posadu sve do 1833. godine. Rekoh skretanje, a mislim na šumsku stazu. Dvojica policajaca pored kojih se zaustavih – iznenadiše se da neko staje iako ga nisu zaustavljali – preporučiše mi da baš i nije upitno krenuti na Sokograd: istina, kažu, ima staza, ali ima i sto drugih staza i bogaza, ko zna gdje bih stigao. Primam k znanju, isto kao i za Sokolačku pećinu – samo uz pratnju vodiča, savjetuju me policajci.

Šta je – tu je, bolje ih je poslušati nego ih za sat-dva zvati upomoć, a na šipovskom području ima i drugih zanimljivih stvari. Recimo, kad sam već cijelo vrijeme u vodi, Janjske otoke. Do njih se iz grada može i pješke, a mjesto izgleda kao da je kilometrima daleko od bilo kakve čaršije. Slično kao na izvoru Plive, samo usitno i ugusto: razlazali se vodeni brzaci, kaskade, kanali i rukavci kao djeca kad istrče iz seoske škole pa ne znaju kud bi, sve dok im u glavu ne dođe da su ipak gladni, ima i neke zadaće, moraju kući. Tako i Janj, pa se smiri i nakon četiri kilometra se mirno, bez riječi protivljenja, spoji s Plivom. Da, lijepo mjesto, stotinu mostića i ćuprija, drveni restoran doslovno na obali, ako se ljuljaš u stolici i ne paziš, pravo ćeš u vodu, ali su, bar za moj ukus, mlinovi malo previše napucani, što nije čudno kad se zna da se neki od njih, kao i okolne kuće, predviđeni za iznajmljivanje i da su unutra prava mala domaćinstva koja se uspješno prave da su seoska. Neki još nisu završeni, ali se vidi da će, nakon što beton „uhvati“, svaki djelić biti „maskiran“ drvenim gredama. Na onim pravim mlinovima, koji ne glume, nego su stvarno to, istaknuto i radno vrijeme, a ima i nekoliko kućica koje stoje na stupovima u rijeci, nešto kao sojenice. Pa kome se spava baš na vodi, eto mu!

Janjske otoke

I u Šipovu se nađe ponešto zanimljivog. Sam gradić prilično čist i uredan. Putokazi dobro raspoređeni, a na turističkom panou, pored karte općine, kilometraže od Šipova do Beča, Ljubljane, Trsta i još desetak gradova. Na izlazu prema Jajcu, u Starom Šipovu, obnovljena džamija. Središtem dominira robna kuća „Elektron“, a s druge strane ulice Klub boraca VRS i MUP-a, čitava povelika zgrada. Ispred nje za jedan gradić doista monumentalan spomenik poginulim, sa fontanom, cvjetnjacima i desecima imena uklesanih na pločama. Na kioscima vidim da Šipovljani imaju i svoju novinu, zove se „Janjski glasnik“. U parku malo niže sastava Plive i Janja za naklonost prolaznika tuku se Rimljani i partizani – s nekog od brojnih rimskih nalazišta donesen je neki neobičan spomenik, a partizane predstavlja Simo Šolaja. Rođen u Pljevi 1906., a poginuo „smrću heroja“ 1942. godine na Kupresu. Spomenik je podignut „u znak zahvalnosti za herojske podvige u borbama protiv okupatora i domaćih izdajnika“. U ruci mu bomba, a ispod spomenika prolazi mlađa žena s bebom u kolicima – valjda mu neće ispasti baš sad. Ma jok, neće! Na rimskom spomeniku vide se, pak, tragovi konzervatorskih zahvata, ali ga to ne čini manje zanimljivim i moćnim.

Svraćam i do crkve, pravoslavne, druge nema. Hram je konkatedralni, posvećen je svetom Jovanu Krstitelju, a građen između 1923. i 1925. godine. Još prije ulaza u dvorište, izvan ograde, pažnju privlači prekrasna dvostruka česma s ikonom u boji, oslikanoj na kamenu. Možda i vješto postavljenoj – kako god, djeluje vrlo skladno. Crkva je prije dvadesetak godina temeljito renovirana, a to se da vidjeti i svana i iznutra. Umjereno oslikana i ukrašena, ne kao neke na kojima se ne vidi ni centimetar zida. Nalazi se na brdašcu iznad središta grada, oko nje je prostrana ledina, pa djeluje još impozantnije.

A kad se već pačam u povijest, sjest ću u auto pa do dvadesetak kilometara udaljenog sela Babići. Uzbrdo, kroz šumu, neko vrijeme nigdje nijedne kuće ni ljudi, i taman kad pomislim da sam opet zalutao, eto prijevoja. Čim se krene naniže, ih, eno u prostranoj dolini sela na sve strane! To je Janj, stoljetno kulturno i svako središte čitavog ovog kraja, starije od Šipova, ali se stvari okrenu kako se okrenu pa je Janj danas samo dio šipovske općine.

Ako prođem dolinu i produžim naprijed, imao bih što zanimljivo vidjeti u selu Vagan, kuda vodi stari rimski put ka kupreškom području, onaj što je povezivao Salonu i Sevitium, odnosno Jadran s Panonijom. Tamo se, u stijeni iznad puta, nalazi natpis uklesan još u Kaligulino vrijeme, u kojem carski namjesnik rimske provincije Dalmacije, Lucije Arnucije Skribonijan, ovlašćuje centuriona Manlija Celija da podijeli zemlju i postavi oznake, vjerojatno miljokaze, između Sapuata i Emantina. Druga znamenitost je Vaganska pećina, jedna od najzanimljivijih u našoj zemlji. Sastoji se od osam dvorana, a speleolozi su jednoj nadjenuli ime - Galerija Sime Šolaje.

U Vagan ipak neću: em je daleko, em je makadam, i za pećinu i za natpis treba vodič, em na toj strani još uvijek ima mnogo minskih polja. Radije okrećem u Babiće gdje se, nekoliko stotina metara od posljednjih kuća, nalazi najveća srednjovjekovna nekropola u šipovskom kraju. Najveća, što ne znači da je veća od manjih u nekim krajevima. Kamen je loš pa ni stećci nisu ništa posebno, a tako je i na ostalim srednjovjekovnim nekropolama na ovom području. Neko je na lijevoj strani napravio drvenu kućicu, sudeći po broju čepova pivskih boca, mjesto za teferičenje, a to potvrđuje i gajba boca „nektar“ piva na jednom od stećaka, dabome praznih. Neki od stećaka su šuplji, a neki prevrnuti - očito se našlo onih koji su se zapalili na sveprisutnu legendu o blagu ispod stećaka pa nisu žalili truda. Okolo manje kamene gromile, vidljive su i vještački stvorene terase, a da je tu života bilo i prije srednjovjekovlja, potvrđuje i podug obrambeni zid u obližnjem šumarku. Podalje od nekropole pase jedna kravlja, a sasvim blizu jedna konjska obitelj. Ne obaziru se puno na pridošlicu, jedino se slatko ždrebence čudi i pita ko je sad ovaj. Vjerojatno se isto pitaju i dvojica mještana koji su se „slučajno“ stvorili tu.

Bakica arheologinja

Od njih doznajem štošta zanimljivo pa, slijedeći njihove upute, odlazim na suprotnu stranu, nizbrdo, na livadu zvanu Greda. Livada duga, a cijelom dužinom po njoj su pravilno razmještene gomile kamena. Ima ih na desetine. Obilazim ih i primjećujem da ima pravilnih oblika. Prirodno ili je ljudskih ruku djelo, to ne znam. Oko livade nekoliko velikih pravilnih komada, neki oblikom nalik miljokazima, a na livadi samo dvije motike. Na jednom kraju i kameni zid, puno viši i širi od onog iznad stećaka. Uskoro se pojavljuju i vlasnice motika. Priča po priča i bakice, umjesto povrća oko kojeg su radile, počeše greljiti kamene četverokute. Znaju gdje su po livadi i njivi. Po kamenim pločama, dugim i tankim, iste debljine od jednog do drugog kraja, crte, puno crta, opet ne bih znao reći kojeg podrijetla. S bakicama se pozdravljam kazavši im da ću tu opet jednom doći, i to na proljeće, kad ponovno budu kopale, da im pomognem. Gledaju me čudom se čudeći i, naravno, ne vjeruju. A ja znam da ću – Bože zdravlja – stvarno doći, ono kamenje mi ne da mira. Možda prekopam i više nego su bakice spremne posaditi.

Posljednja stanica mi je opet u Janju, u manastiru Glogovac. Podaleko je i od grada, i od najbližih sela, u dolu koji na prvi pogled ne vodi nikamo, pa pastira kojeg vidim u blizini pitam jesam li to skrenuo kud ne treba. Pastir me umiruje; kaže da nisam prvi, a sigurno ni posljednji kome se tako učinilo. Da nisam lijen, mogao sam i malo uzbrdo: tu negdje, na jednoj od stijena iznad puta ka manastiru nalaze se ostaci kasnoantičke zgrade oko koje su, između ostalog, nađeni zlatni prsten i tri zlatne narukvice, jedno koplje, pločica s natpisom i čak 1z rimskih dukata. Ma jok, bolje produžiti i pomoliti se Bogu da me sačuva od pošasti bogatstva, još mi samo to fali u životu!

Manastir Glogovac

Ulaz je udjenut između zvonika i jedne od manastirskih zgrada, a od ulaza do crkve vodi popločana staza. Sve je to novo, i zgrade i oko njih, a crkva je već nešto drugo – građena je, na temeljima starije crkve, između 1867. i 1869. godine. Ne znam je li ulazni dio možda sačuvan od prethodne crkve, ali djeluje još puno stariji od stoljeća i pol – savijen je u luk, na kojem su isklesani brojni ukrasi. Neke od njih zidovi su dopola prekrili, zato se upitah to o starosti. Unutra, slično kao u gradskom hramu, jednostavno uređeno, bez pretrpavanja ikonama i freskama.

Manastirska zgrada, glavna, smještena je bočno od ulaza i crkve, barem sudeći po tome što se iz nje pojavio monah duge prosijede brade, uljudno progovorio par riječi, dao nekoliko informacija i vratio se unutra. U svoju samoću jer, kako kasnije čujem, ovdje živi sam. Mora da mu neko nekad dođe upomoć, jer po dvorištu vidim i jato gusaka ili patki – da se ubijem, ne razlikujem ih – a nema sumnje da se oko manastira uvijek ima šta raditi; na kraju, sve djeluje savršeno uredno, a sigurno se nije uredilo samo. Bog dao da posred dvorišta protječe i potočić, što kompletan ambijent čini još ljepšim.

Manastir je uvijek bio duhovni centar pravoslavaca u čitavom janjskom kraju, a mnogi tu dolaze i iz udaljenijih krajeva, pogotovo na Janjski sabor, nekad oko blagdana Svih Svetih.

Spomenuh rimski spomenik u gradskom parku i rimske dukate iznad puta ka manastiru. E, pa, o Rimu na šipovskom, odnosno janjskom području mogla bi se napisati čitava knjiga, zato ne ulazim u tu temu. Tu negdje je bila Baloe, putna stanica na magistralnoj cesti Salona-Servitium koja je povezivala Jadransko primorje sa Panonijom, na bezbroj mjesta nalaze se rimski artefakti, osim novca, fibula, prstenja i drugog nakita te keramike, još i reljefi, sarkofazi te ostaci crkvi i metalurških pogona. Spominjem to samo zato što mi je nejasna činjenica da je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH dosad registriralo 0 (nula) spomenika na ovom području, što je teško shvatljivo kad se zna prebogata povijest čitavog kraja. Bit će red, nema druge, da na proljeće skupim još bakica iz onog sela. Pa da se damo u akciju…