Šobić – čovjek i mit

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna od rijetkih čistih, zapravo bolje reći - jedna od najmanje u međuvremenu zaprljanih pojava iz „onog vremena“ je čovjek znan po imenu Miladin Šobić. Ili kratko – Šobić. Tko ga je jednom slušao zna da je šifra „Šobić“ ujedno i šifra koja se ne zaboravlja. Jednom kada uđe u tebe, više nikad ne izlazi.

Tko je, dakle, Miladin Šobić? Crnogorac, Nikšićanin, a zapravo svime što smo od njega čuli najviše Sarajlija iz tog istog „onog vremena“, ali opet daleko od svih, sasvim svoj. Nije bio dio ni sarajevske estrade, ni sarajevske pop škole, a opet nije bio niti sarajevski roker, niti jedan od onih tako čestih sljedbenika Bregovića, a opet nije bio ni blizu Novih primitivaca. Jednostavno, on je bio – Šobić.

Došao je tiho, otišao još tiše

Poput kakvog kometa, došao je niotkud, nakratko snažno zasjao – i nestao! Poput Šejna, došao je tiho – i ušao u legendu. I nakon toga, a prošle su 33 godine, o Šobiću se nije puno čulo. Povukao se sa scene na svoju ruku, nakon tragične smrti sestre, čiju bolest je teško proživljavao. I kao takav ostao neokaljan svime što nam se u vremenu događalo. Nemali broj glazbenika, pjevača i uopće umjetnika potamnio je u ludim vremenima. Šobić nije, jer ga jednostavno nigdje nije bilo. Fizički je nestao iz javnosti, njegov lik kao da se zauvijek zaledio u vremenu.

Oko njega se još od kasnih osamdesetih godina plelo dosta čaršijske mitologije. Jedni su govorili da je otišao negdje u Italiju – i tamo umro. Neki su govorili da čuva ovce u crnogorskim brdima, neki, pak, da se posvetio vjeri i zatvorio u neki manastir. Bilo je još teorija, ali za sada znamo da nijedna nije točna.

Od vremena šire upotrebe interneta na ovim prostorima poraslo je zanimanje za Šobića. Uvezali su se njegovi fanovi, postavljali su pitanja o njemu, gdje li je i što radi, ima li novih pjesama? Pojavile su se stare pjesme, među njima i neke neobjavljene. Nedavno se proširila vijest da je preživio moždani udar. Ali, ono što sada sigurno znamo je da je živ – i zapravo zdrav. I da Crnogorci rade dokumentarac o njemu. I da je ovih dana moguće nabaviti reizdanje njegova jedina dva službeno objavljena albuma.

Dva albuma u dvije godine

Miladin Šobić u dvije godine, 1981. i 1982. snimio je dva albuma za sarajevski Diskoton. Oba albuma originalno su izašla na vinilnim pločama, postojale su i kasete, a jedno vrijeme moglo ga se naći kod pirata na CD-u.

Prvi album se zvao jednostavno „Ožiljak“. Počinjao je stihovima: „Ponekad poželim da ostavim studije i izučim neki zanat, pa da budem pekar, limar il' moler il' naučim da popravljam bojler.“

Već tim prvim stihovima je Šobić kupio sve vječne studente. I može ih kupiti i danas. „Ne morah na fakultet, al' mi se omaklo“ pjevao je Šobić. Sanjarska duša u toj prvoj pjesmi pod nazivom „Džemper za vinograd“ otkrila je svu svoju raskoš, koja će se samo prelijevati kroz narednih devet pjesama na albumu, u kojima će na iskren, rječit, ali i vrlo pitak način suživjeti sa svima onima koji su barem jednom u životu hodali gradom bez prebijene pare u džepu, kužili svijet koji prolazi, bili legitimirani od strane službenih lica, dosađivali se u studentskoj sobi ili čekali svoju muzu da se pojavi. Šobić je ulazio pod kožu upravo studentima, koji bi se poput izbjeglica našli u dalekom gradu, ali ulazio je i u srca onih koji su bilo kada i bilo gdje prolazili raznorazne faze borbe s ožiljcima ljubavi i prijateljstva.

Umjesto gluposti

Teško je pronaći nekog stranog poznatog glazbenika koji je imao sličan stil onom Šobićevom. Možda bi najbliži bio Cat Stevens u svojim ranijim radovima. Svejedno, Šobićeva popularnost nije bila ni globalna, a čak ni svejugoslavenska. Što ste dalje išli od Sarajeva u svim pravcima tako je i broj ljudi koji su ga slušali, koji su uživali u njegovim pjesmama, pa čak i broj onih koji su opće znali tko je taj Šobić , nekako značajno padao. Njegov drugi album nazvan „Umjesto gluposti“, sadržavao je ujedno i njegov jedini hit za najširu publiku, legendarni „Đon“, sa refrenom „A zar nije štos životu razbit' nos? Da osjeti on tvoj đon, tvoj đon, tvoj đon“. No, ni „Đon“ nije učinio Miladina Šobića jugoslavenskom zvijezdom, ostao je nekako izbor za one s finim osjećajem za liriku u popularnoj kulturi. Oba Šobićeva albuma putovanje su kroz vječne teme, ali odrađene na jedan krajnje šarmantan „šobićevski“ način. S druge ploče staju zauvijek legendarne stvari poput „Cipele nove“, „Svetozara Markovića 39“, „Hram ljubavi“, „Četa ludaka“ ili „Ne pokušavaj mijenjat me“.

Već spomenuta bolest sestre Šeherezade, te njezina smrt, ostavila je neobjavljenim Šobićev treći album „Barutane ljubavi“. I tu dolazimo do ključne točke gdje Šobić jednostavno odlazi. Godinama izvan dodira masovnih medija Miladin Šobić polako pada u masovni zaborav. No, ipak ne potpuni zaborav. Svako malo netko bi odnekud donio kasetu s Šobićevim pjesmama i sve bi opet krenulo. Nove generacije studenata, kasnih srednjoškolaca i onih koji nikada ostarjeti i ljubav ostaviti neće, uvijek bi nanovo upoznavali Šobića – i pitali se gdje je on. Gdje je nestao čovjek?

A vrijeme ide dalje…

Šobić živi u Nikšiću. I navodno je spreman na povratak. Sačekat ćemo dokumentarac da bismo doznali više, a u međuvremenu ćemo opet slušati njegove pjesme. Od sada je Miladin Šobić i službeno crnogorsko blago. Naime, reizdanja njegovih albuma sufinanciralo je Ministarstvo kulture Crne Gore. Izdavač je Comfortambly Numb,a materijal s oba albuma raspoređen je na zasebnim CD-ovima. Zvuk je prošao remastering i čišćenje, što je učinjeno jako dobro. Snimci koji su kolali internetom ili se nalazili na piratskim CD-ovima prilično su loše podnijeli zub vremena. Sad je sve konačno dovedeno na standard 21. stoljeća. Šobić zvuči bolje nego ikada, a oprema izdanja je fenomenalna.

Toplo preporučujemo svima. Ne samo za trenutke kada vam je dosadno samima u stanu i čekate neku svoju Mariju, nego za svaku priliku kada želite čuti kako su se nekad pravile dobre i bezvremenske pjesme.

CD možete naručiti na miladinsobicofficial@gmail.com