Sremska Mitrovica – Rim u malom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Portugal ima Bragu, Italija Rimini, BiH Vareš, Kreševo i Stup. Šta im je zajedničko? Sva spomenuta mjesta narod naziva Mali Rim. Sigurno bi se u Europi našlo još takvih mjesta, a ima i jedno koje nikad niko neće nazvati tako, makar bi se moglo, i to po mnogo čemu.

Rimski Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, nekadašnji glavni grad Druge Panonije, doista je, naime, bio Rim u malom, jedan od najvećih rimskih gradova svog doba i jedna od prijestolnica rimskih vladara.

Čudno je i pomalo nevjerojatno da su prva organizirana arheološka istraživanja u jednom takvom gradu provedena tek prije 60 godina, pogotovo kad se dobro zna da su kudikamo prije rađena na nekim područjima od neusporedivo manjeg značaja. Ali, što reče Štulić, „ni rijeka nije bila rijeka od samog početka“. Tako i s Mitrovicom – jest se zakasnilo, ali bi arheolozi imali što raditi do kijametskog dana.

E, sad, „organizirana istraživanja“… Nije to počelo baš tako nego su gradski oci odlučili praviti stambenu zgradu, a kad su radnici i strojevi zakopali u zemlju, ispod površine je izronila ni manje ni više nego – carska palača!

Ipak, moja „carska palača“ u Mitrovici - da krenem ispočetka - nalazi se u selu Zasavica, s druge strane rijeke, a radi se o seoskom domaćinstvu Čikić. Žika i Tankosava, vlasnici imanja, ali i njihov sin Slobodan i ostala čeljad, par dana, koliko sam smješten kod njih, baš se trude da se osjećam carski.

Naime, iako Zasavica spada u mačvanski kraj, sremski je preko Save, Čikići su nalik na Đoletove kumove iz pjesme Al' se nekad dobro jelo: na stolu toliko toga i stalno se donosi novo i novo da sam se kući, umjesto 2-3 kilograma lakši - a trebalo bi, prešpartao sam pola Vojvodine - vratio toliko teži. Kako da odolim, pogotovo što je - osim kave - sve domaće! Nije ni jučerašnje mlijeko - domaće, dakako, ne ona bijela vodurina u tetrapaku – loša stvar, ali kad Tankosava pita hoće li stavljati doručak odmah ili nakon što pomuze krave… I za pola sata eto varenike na stolu!

Tankosava i Žika Čikić

Neko će ovo možda shvatiti kao reklamu ili takvo što. Ja ću samo reći da sam sve do polaska, kad treba platiti račun, mislio da sam nešto krivo shvatio, ali se ispostavilo da nisam: čista soba, prelijepo dvorište, baš pravo seosko, obilje hrane, kava i rakija su besplatne, i znate koliko stoji puni pansion? Čitavih, nevjerojatnih, 15 eura!!! Za razliku od one biblijske, ovdje bi ipak išlo: Blago onima koji, vjerovali ili ne, vidješe. I doživješe!

Ima još takvih domaćinstava u ovom kraju, u Čalmi, Mačvanskoj Mitrovici, Grgurevcima i drugdje, ali, eto, ja natrefih na Čikiće i Zasavicu, ponajprije zbog toga što me godinama, kad god putujem ka Beogradu, zaintrigiraju velike turističke table rezervata prirode „Zasavica“. Je li to nešto baš posebno, uvijek se zapitam, pa se toliko reklamira?!

Kasno popodne, kapija zaključana, a odbor za doček zakašnjelog gosta čini nekoliko krava; mirno stoje i kao da kažu: „Ti sad doš'o?! E, pa, džaba si doš'o, sad imamo slobodno!“ Malo dalje pase krdo magaradi – oni ne pomišljaju došetati ni do kapije, a kamoli šta reći. Dobro, čuje se ponekad ono njihovo i-a-i-a, ali su općenito šutljivi, šutljiviji od njih je jedino njihov sudrug napravljen od ljeskovog granja i parkiran iza kružnog plota. Patke, guske i ostala živina i nisu baš šutljive, ali ih zakašnjeli gosti ne zanimaju, one imaju neku svoju spiku.

Inače u rezervatu radi i lijep restorančić, a za goste je iznad jedne od štala napravljen visoki vidikovac, sav od drveta, s krovom od slame i rodinim gnijezdom na vrhu. Bit će da je to najviša točka u široj okolini i malo koji gost se neće popeti kako bi bacio pogled na kilometre vode, šaša i gajeva. Siguran sam, međutim, da su na vidikovcu mnogo manje zastupljeni gosti iz brdskih krajeva, budući da se, recimo, kod nas u Bosni sa osrednjeg brda može vidjeti toliko koliko na zasavičkom vidikovcu, ali je to prosječnim Lali i Sosi skoro pa nešto kao Mont Everest ili makar Mont Blanc.

Vidikovac u Zasavici

Iz Mačvanske u Sremsku Mitrovicu može se cestom, poprilično zaobilazno, a može i 262,5 metra dugim pješačkim mostom svetog Irineja, najdužim takvim na Balkanu. Oni koji su odlučivali o mjestu gdje će most biti podignut samo su prepisali gradivo od Rimljana, budući da se na istom mjestu, gdje rijeka pravi l?k, pa je najuža, nalazio Artemidin most. Sveti Irinej, na kojeg se u Mitrovici naiđe svako malo, bio je jedan od kršćanskih mučenika čija su pogubljenja obavljana upravo na Artemidinom mostu.

Iz Zasavice se, dakle, vraćam u Sirmium, a praktički je čitav grad u znaku onog nekadašnjeg i ovdje je to sasvim obična stvar. Nerijetko se, primjerice, u medijima može vidjeti vijest o tome kako je negdje nađena rimska keramika, a javnost se odmah zagrije – evo ga, sad će nešto iskopati, navalit će turisti, bi'će para k'o blata! U Mitrovici ne treba roviti i kopati da bi se naišlo na keramiku – razasuta je, recimo, po cijelom parkingu blizu Carske palače, auti je gaze već desetljećima, a opet na sve strane ima moćnih, čak i ukrašenih komada, kakvi bi drugdje bili materijal za plasiranje vijesti.

E, da, Carska palača, to je glavna atrakcija i za nju znaju svi u gradu i svi će je – ako ih pitaš – prvu preporučiti za obilazak. I itekako se ima što vidjeti, iako je oku promatrača izložen samo jedan, stambeni dio palače, ali i to je dovoljno: po zidovima freske, po podovima mozaici, na sve strane dekoracije od ovakvog i onakvog kamena, dovezenog ovdje čak iz Egipta, Italije, Grčke i drugih područja. I sve to gledaš pijući kavu na galeriji znatno višoj od razine palače – bolje ne može!

A kako je utvrđeno da je doista riječ o carskoj palači? Ima, naime, i na drugim mjestima nekadašnjeg rimskog carstva ogromnih zgrada s freskama, mozaicima i sličnim stvarima. E, ali kad su arheolozi (pošto se odustalo od gradnje planirane stambene zgrade) naišli na ostatke rimskog cirkusa, odnosno hipodroma, sve je bilo jasno! Kompleks je inače podignut nekad krajem 3. ili početkom 4. stoljeća, a osim ovog što se može vidjeti, tu su i službeni dijelovi palače, gdje su radili carski službenici, kao i rezidencijalni dio, gdje je car dovodio gospođu ili… Hm, dobro, neku je dovodio, da ne ulazimo u detalje, možda i neke :)

Nešto slično se može vidjeti i u središtu grada, a riječ je o bazilici svetog Dimitrija. Izgrađena je nekad u 5. stoljeću, a do nje se dolazi pored zgrade Intesa Sanpaolo banke. Nema table, ali ima caffe znakovitog naziva „Bazilika“. Bazilika je sva u staklu, a i tu se, opet uz kavicu, mogu vidjeti čak i očuvaniji ostaci zidova i pregrada nego u Carskoj palači. I mozaici, i stupovi, i poprilično arheoloških nalaza povješanih po zidovima. Naravno, prostor je znatno manji od Carske palače, ali – pazi sad – aktivan, budući da se u bazilici svake nedjelje služi akatist i moli molitva za zdravlje vjernika! Gdje i kako, kad je kompletna bazilika spomenik kulture najviše razine, a iza stakla je caffe – e, to nisam skužio.

Pogled u baziliku svetog Dimitrija

Nije sveti Dimitrije samo zaštitnik bazilike, već i nove pravoslavne crkve, koju narod zove jednostavno Velika crkva. Sagrađena je između 1791. i 1794. godine i prvobitno je bila posvećena svetom Stefanu. Zna se da je drvorezbarske poslove 1810. godine obavio Marko Vujatović iz Sremskih Karlovaca, a malo nakon toga izrađen je i ikonostas, djelo bečkog studenta Arse Teodorovića, jednoj od vrlo poznatih slikara tog vremena, Bečlije, Temišvaranina i, na kraju, Novosađanina. Prije stotinjak godina je, međutim, došlo do požara u kojem je dosta onog što su uradili Vujatović i Teodorović znatno oštećeno. Kritičari tvrde da se restauratori baš i nisu proslavili, ali, kako god bilo, teško mi je zamisliti da će se naći neko ko bi rekao da crkva, uključujući i ikonostas, nije prekrasna. Osim njega, tu su i zanimljivi lusteri, puno crvenih crkvenih barjaka, vitraji, pa čak i maketa neke plavo obojene crkve, ali mi crkvenjak nije znao reći o kojoj crkvi je riječ.

Zašto Velika crkva? Jer se malo podalje od središta grada, blizu Save, nalazi Mala crkva, posvećena svetom Stefanu (valjda je zato i Velika prvotno posvećena njemu), sagrađena nekad krajem 17. stoljeća, a predaja kaže da se na njenom mjestu i dotad nalazila crkva. Na to ukazuju i komadi obrađenog kamena te stari križevi i ploče s natpisima na nekoliko mjesta oko nje, mada bi kamenje, makar jedan dio, lako moglo biti i rimske provenijencije; neki komadi sigurno jesu, uključujući i nekoliko ugrađenih u zidove.

Crkva je vrrrrrlo zanimljiva. Evo, recimo, izrezbareni ikonostas popunjava čitav prostor od poda do lučnog svoda, što se baš i ne može vidjeti često, a ukrašen je, osim slikama svetaca, i bezbrojnim isprepletenim šarama s motivima zmija, lavova, ždralova, cvijeća i lišća. Neke od ikona naslikao je veliki Teodor Kračun, a motiv slike Isusova uskrsnuća, na kojoj Isus drži lopatu u rukama, dok ispred njega kleči Marija Magdalena, nije, barem koliko se zna, zabilježen nigdje do ovdje. Na svodu je isklesan povelik krug pun simetrično raspoređenih ukrasa. Iznad ulaznih vrata veliki izrezbareni drveni križ. I još: crkva svana izgleda mala, a kad se uđe unutra, dojam se potpuno mijenja, nešto slično kao u staroj crkvi svetog Mihovila u Varešu. Preko puta, na crveno-bijeloj zgradi, ogromna freska svetog Dimitrija oivičena pleterom.

A sveti Dimitrije – spominjem ga stalno i ništa čudno, po njemu je nazvan i čitav grad (koji se jedno vrijeme službeno zvao Civitas Sancti Demetrii), ali je nešto drugo zanimljivo: i katolička crkva je posvećena njemu, pa ispada da se pravoslavci i katolici tuku oko toga čiji je, kome pripada. Valjda su zato pravoslavci prekrižili svetog Stefana u Velikoj crkvi i umjesto njega stavili za zaštitnika Dimitrija. Katolici mu dodaju priimenak Srijesmki, pravoslavci Solunski, a u pravu su i jedni i drugi: u Solunu je rođen, a u Mitrovici izgubio glavu, i to 304. godine, u vrijeme Dioklecijanove vladavine.

Mala pravoslavna crkva svetog Stefana

Katolička crkva je podignuta 1811. godine, također na mjestu starije, kojoj je, pak, prethodio benediktinski samostan svetog Dimitrija, a on se prvi put spominje još 1247. godine, mada se smatra da je izgrađen mnogo prije te godine. Još prije prvog spomena samostana, 1229. godine, papa Grgur IX. je obnovio Sremsku biskupiju. Današnji grad se prvobitno i razvio oko samostana pa otud i njegov današnji naziv.

Za divno čudo – u mnogim vojvođanskim mjestima nije tako – crkva je otključana. Na žutoj fasadi spomen-ploča u povodu 1000-godišnjice krunisanja kralja Tomislava, a iznad ulaza Antoniju Mandichu i Ignatiju Leitneru, o kojim – makar se i zastidio – ne znam doslovno ništa, ali je, sudeći po latinskom natpisu, prvi od njih biskup koji je 1811. godine posvetio crkvu, a drugi neki pukovnik, možda tadašnji upravitelj mjesta ili nešto tako. Na latinskom je i jedan podulji natpis o proglašenju konkatedralom, što se desilo 1984. godine, a na kraju – Bože ti hvala, sit sam latinskog – i spomen-ploča na hrvatskom o proglašenju bogomolje bazilikom, postavljena 1996. godine. U dvorištu dva zvona, jedno dar građana, drugo od ratara. Nimalo me ne čudi što je ono ratarsko nešto veće. Sama crkva bi, s baroknim oltarima, jarkim vitrajima i kupolastim svodom, da se nalazi u BiH, uz fojničku i sutješku bila najljepša, ovako je, kao i sve vojvođanske iz tog doba, „obična“, jedna od mnogih.

U Mitrovici se nekad nalazilo i čak 15 džamija, budući da su osmanlije držali ovo područje od 1526. do 1688. godine. Danas ni od jedne nema ni traga, kao ni od sinagoge, podignute prije stotinjak godina, srušene 1942. godine.

Negdje na pola puta od (rimo)katoličke ka grkokatoličkoj crkvi svetog Vaznesenja prelijep kip Presvetog Trojstva. Jest ga obijesna omladina išarala grafitima, iako im postament dobro dođe za odmor, a iza spomenika se mogu i sakriti pa zapaliti da ih niko ne vidi. Ne znam čiji je spomenik, kojim katolicima pripada, a zaboravljam to pitati i Vladislava Vargu, grkokatoličkog paroha, koji se pomalja u crkvenom dvorištu čim ugleda neznanca koji zaviruje u svaki ćošak i fotografira, tako da su mi objektivu tek spomen-ploča s imenima svih paroha od osnutka parohije, 1886. godine, te zvono, gotovo identično onim dvama ispred katoličke crkve.

Trobrodna crkva sagrađena je 1906. godine, a dotad su Rusini i Ukrajinci, koji su počeli doseljavati pedesetak godina prije, bogoslužje obavljali u rimokatoličkoj kapeli svetog Roka. Uz glavni, crkva ima i dva pomoćna oltara, posvećena Pokrovu Bogorodice i svetom Antonu Pustinjaku. Osim što mi daje ukusno uređen dvojezični vodič sa svim podacima, paroh Vladislav mi priča i o teškim vremenima i kušnjama svojih prethodnika.

S grkokatoličkim parohom Vladislavom Vargom

Sad se opet moram vratiti Sirmiumu i Rimljanima. Moram, kažem, jer je ono što spomenuh samo mali dio svega što se ima i što se treba vidjeti. Ima, dakako, i mnogo drugih detalja koji zavrjeđuju pažnju (i fotografiju): recimo, jedan čistač koji danas s kolegom farba klupe, a ima sijedu bradu do prsa, spomenik od ogromnih listova neke biljke koji bi bio fontana da je neko doveo vodu i napravio rupe :), bicikl s cvijećem ispred pizzerije „XL“, kineska robna kuća sa - tako mi djeluju, mada su pretamni da bih bio siguran - partizanskim reljefima iznad ulaza, brod-restoran na drugoj obali Save… Tu su i tri biste: liječnika dr. Ilije Bajića, odvjetka poznate trgovačke porodice koja je od Austrijanaca još 1792. godine dobila plemstvo, dr. Petra Miloševića, istraživača Sirmiuma, te poznatog slikara Lazara Vozarevića, po kome je nazvana i gradska galerija. Sve tri biste djelo su Milana Torbice, ali ne onog general-pukovnika Vojske Republike Srpske nego njegovog imenjaka i prezimenjaka rodom iz Bogatića kod Šapca.

Na kraju još jedan zanimljiv spomenik, koji je možda malo grubo staviti s prethodnim, ali šta mogu kad je tu. Podignut je, naime, svinji mangulici i psu pulinu, autohtonim vojvođanskim rasama. Ništa čudno kad se zna da mnogi i danas žive od svinjogojstva, a posao im je stoljećima olakšavao pulin, čuvajući i vraćajući krda kad krenu kud ne treba. Autor spomenika je kipar Vladimir Tović, a ideju Slobodana Simića u djelo je proveo Pokret gorana Sremske Mitrovice.

Dakle, što ono rekoh… A da, Sirmium! Ono što bi negdje bilo glavna atrakcija, prekrasni rimski stupovi s kapitelima, u Mitrovici su na nekoliko mjesta zalegli po travi k'o pješačka desetina u napadu. Miljokaz s natpisom podigli sremskomitrovački rotarijanci, i to nedaleko od ogromne rupe, duge i široke nekoliko desetaka metara, smještene ispod zgrade Muzeja Srema. U rupi povisoki ostaci zidova i puno razbacanog otesanog kamena, cigle, keramike… Ostaci Sirmiuma, naravno, i to je samo jedna od takvih „rupa“. Arheolozi su radili godinama, ali bi, ako se želi istražiti sve, trebali raditi desetljećima. I srušiti pola grada, u tome je stvar. Između rotarijanskog miljokaza i muzeja, odnosno „rupčage“, nasad lipa sa spomen-pločom u travi; „Slovansk? svet“ – postavili „Noćni vukovi“, motociklistička skupina iz Rusije, „u znak sveslavenske solidarnosti i jedinstva, na potrebu međusobnog upoznavanja i uvažavanja Slavena“.

Još jedan od monumentalnih ostataka Sirmiuma nalazi se na Žitnom trgu, to je ono na naslovnoj fotografiji. Tu se nalazila zanatska četvrt, a ostaci su, za razliku od onih kod zgrade Muzeja, odavno uređeni, pa se tu čak odvijaju i kulturne priredbe. Sadašnji naziv nametnuo se nakon što je ovo mjesto doista služilo kao tržnica žitarica, počevši od kraja 18. stoljeća. Arhitektura oko prostranih iskopina pomalo nalik na njemačku, visokih i strmih krovova te tzv. nirnberškog stila, što nije čudno kad se zna podatak da su ovaj dio grada formirali doseljenici iz Njemačke, najviše iz savezne države Hessen. Jasno je da je dobar dio rimskih zidina završio upravo u spomenutim zgradama, a poneki prekrasno oblikovan kamen vidljiv je u tim zdanjima i danas.

Kustosica Sanja Treskanica pored sunčanog sata

Za kraj ostavljam mjesto na kojem se – ma koliko svi kao najbolje odredište preporučivali Carsku palaču, Baziliku ili nešto treće – može vidjeti najviše, a to je arheološka zbirka Muzeja Srema. Ne, nije to ono mjesto gdje se nalazi „rupčaga“, tamo su etnografska, povijesna i druge zbirke, a arheološka je smještena u prekrasnoj zgradi (nekad u vlasništvu spomenutih plemenitaša Bajića) usred grada.

Na stotine rimskih nadgrobnjaka s reljefima i natpisima, stupova, miljokaza, sarkofaga, kipova, a podni mozaici su mi bolji nego u Palači. Pa unikatni dukati Konstantina Velikog, izrađeni baš u ovdašnjoj rimskoj kovnici novca, sunčani sat sirmijumskog tajkuna Kratila Papija od bračkog mramora, … Ali nije samo Rim: tu je i svega i svačega što je bilo prije i nakon Rimljana, a drugdje u gradu se ne može vidjeti: od pretpovijesnog čamca, preko zbirke koštanog, brončanog i željeznog oruđa i oružja, pa do zlatnog avarskog pojasa, zlatnih fibula, grnčarije i stotinu drugih čuda.

Ako sad neko misli da ću se nadugo i naširoko raspisati, ma jok, greška u koracima! Ne bi vrijedilo, neopisivo je, nego, kustosica je mlada arheologinja Sanja Treskanica, ona ima sve u malom prstu i odgovorit će vam na baš svako pitanje. Dakle, put pod noge i – pravac Sirmium!