Upoznajte Stipu i Maru, jedine stanovnike konjičkog sela

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sedamdesetčetverogodišnji Stipo i Mara Tomić jedini su stalni stanovnici sela Požetva kod Konjica, koji i nakon 53 godina braka ne mogu zamisliti život jedno bez drugoga.

Iako je bračni par nakon više od pola stoljeća na nadmorskoj visini od 1.150 metara okružen prirodnim ljepotama i idiličnim prizorima njihov svakodnevni život, unatoč skladu i ljubavi daleko je od bajke.

Samoća je najgora

Samoća je nešto najgore što čovjek može podnijeti, kažu Stipo i Mara koji su s radošću ugostili ekipu Agencija Anadolija (AA) u svome skromnom domu daleko od civilizacije.

"Na sve se obikne čovjek. Raduškam pomalo, a ako ne radim ništa onda imam sto misli. Nezgodno je samom", kaže Stipe napominjući da je prije rata u Požetvi živjelo stotinjak ljudi.

Premda su u mirovini, on i Mara su veoma aktivni, jer kako kažu život na selu i navika na rad je ono što ih pokreće pa im tako većina dana prođe u nekim obavezama, koje su kod ovoga para odavno i uredno podijeljene.

Stipe cijepa drva i uvijek ima neke popravke po dvorištu i kući, a Mara kuha i brine o čistoći.

Novi televizor, ali samo jedan kanal

Najgora im je noć, jer tada ni televiziju ne mogu gledati, jer je njihovo selo izolirano od svih suvremenih tehnologija.

"Do čega je ne znam, neka je greška, televizija je nova, ali samo BHT 1 se može gledati, ostalo slabo", kazuje Stipo.

Mjesto gdje žive nema dobru pokrivenost ni mobilnih operatera. Signal nađu samo na jednom mjestu u blizini kuće. Međutim, oni uvijek imaju o čemu razgovarati međusobno.

Rodili su šestero djece te imaju petero unučadi i šesnaestero praunučadi pa im idu u posjetu, jer oni rijetko kada mogu doći u Požetvu kako zbog daljine tako zbog svojih obaveza.

"Posjećuju nas nekada, dođu. Teško im je doći, kad rade", istaknuo je Stipo.

Uglavnom im dovezu namirnice, jer oni nemaju uvjeta odlaziti sami u nabavku, zato što im je najbliža trgovina u Buturović polju, do koje je potrebno oko sat vremena vožnje.

No na to su naviknuti pa redovito nabavljaju svega više nego je potrebno, kako se ne bi doveli u situaciju da im nešto nedostaje u vrijeme kad nitko ne može donijeti. Rade to, kažu, jer vole uvijek dočekati i ugostiti svakog znanog i neznanog prolaznika.

"Malo je nezgodno biti sam, ali čovjek se na sve obikne. Posebno je nezgodno kad netko bude ovdje pa ode", kaže Stipo svjestan da su to trenuci najgori i za njegovu suprugu Maru.

"Najteže mi je što smo sami, ali promeće se, dobro je, šta ćeš... Kad mogu dođu, kad ne mogu, šta ćeš, ne možeš ništa", govorila je Mara reporterskoj ekipi AA sa suzama u očima.

Uvijek zajedno

No teške trenutke zajedno prevladaju čvrsto se držeći zavjeta koji su jedno drugome dali prije više od 53 godine obećavši da će skupa biti i u dobru i u zlu.

Samoću i monotoniju rastjeraju često humorom.

"Ona kroz prozor kuhinje nešto mi govori dok sam ispred kuće, malo pojačala glas, a ja vičem 'Mare, nemoj galamiti sve nas selo čuje', a nema nigdje nikoga", pričao je kroz smijeh Stipo.

Njihov zajednički život nije počeo romansom, ali oni s radošću pričaju o zajedničkom životu punom uspona i padova, odnosima mladih nekada i sada te i otkrivaju tajnu uspješnog braka.

"Prije se nije dugo išlo sa curama. Išlo se kod deset cura. A, ako momak ide s curom pa drugi dođe i odbije ga, prije se za to govorilo pardon. Sad uzme jednu curu i poslije svadbe brzo budu rastanci. Prije je to bilo ukratko, pa živjelo se", pojašnjava Stipe razlike odnosa nekada i sada uvjeren da su ljudi bili prije iskreniji i slobodniji.

U bračnu zajednicu kako ističe ovaj par, treba ulagati i na odnosima svakodnevno raditi, a za to je prije svega, naglašavaju, potrebna vjera, poštovanje i ljudskost.

To je ono što su u brak unijeli Stipo i Mara, a ljubav je, kažu, sve to skupa.

S radošću se sjećaju mladosti i druženja koja su se uglavnom događala kod Marine kuće u rodnom joj selu Jasenik koje je od Požetve udaljeno oko tri kilometra.

Iako nije bio uobičajeno da mladić viđa djevojku svaki dan oni su to mogli, jer je Stipina sestra bila udata za njezinog brata pa je imao dobro opravdanje da svaki dan prilikom prolaska pored njezine kuće navrati vidjeti odabranicu svoga srca.

"Nikad nije mogao proći da ne svrati", kazuje Mara sa smijehom se prisjetivši dana kad su njih dvoje odlučili krenuti skupa kroz život i dodaje:

"Nije donio prsten odmah. Nismo se mogli ni vjenčati , morali čekati Novu godinu", kazuje Mara.

Pojašnjava da je razlog tome bio što ona nije bila upisana u matične knjige rođenih pa se to moralo završiti.

Papirologija je bila zamršena tada, ali njihov dogovor za brak sasvim jednostavan.

"Hoćeš li? Hoću i zbogom", otkrila je Mara sa smijehom.

Tada je rekla da hoće, ali da se vrati u to isto vrijeme opet bi odgovor bio isti, kaže Mara.

Nekada živ kraj, danas pustinja

Od tada je bilo teških trenutaka, lijepih i veselih, ali nikada nije zažalila što se udala za Stipu.

"Šestero sam djece rodila. Dobro je bilo, bolje nego sada, sto puta. Niti sam kada išla doktoru niti sam kada u bolnici rodila, niti sam kad na kontrolu otišla", ustvrdila je Mara.

Svu djecu je rodila kući i nikada nije imala pomoć ničiju osim, kako kaže, od dragoga Boga.

Iako je sama kućanstvo vodila i djecu odgajala tvrdi da joj je bilo bolje nego sada.

"Naroda bilo, 'ajvan se držao, radilo se, djeca mi sva bila ovdje, meni je bilo dobro", govorila je Mara.

Sada su se svi razišli i njih dvoje su sami, ali čuvaju sjećanje na te dane i žive za trenutke božićnih i novogodišnjih blagdana kad obilaze svoju djecu i njihove obitelji.

"Nekad mi je teško, a nekad mi je i lijepo. Dobro mi je dok je moga Stipe", zaključila je Mara uz poruku da je samoća najgora u životu.