Što je zajedničko Putinu, Kebi, Faruku Hadžibegiću i Ivi Gregureviću?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vladimir Vladimirovič Putin, ruski političar, rođen je u Lenjingradu, danas Sankt Peterburg, 7. X. 1952.

Od 1991. u sanktpeterburškoj gradskoj vlasti; 1994. postao zamjenik gradonačelnika. U svibnju 1998. predsjednik Boris Jeljcin imenovao ga je zamjenikom šefa predsjednikove administracije, a u srpnju ravnateljem Savezne službe sigurnosti (FSB).

U kolovozu 1999. imenovan je premijerom, a nakon Jeljcinova povlačenja potkraj 1999. postao je privremeni predsjednik Ruske Federacije. Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je u prvome krugu. Bio je predsjednik do 2008 (reizabran je 2004), kada je pomogao dolazak na vlast Dmitrija Medvedeva.

Od 2008. do 2012. bio je premijer, a na predsjedničkim izborima 2012. ponovno je postao predsjednik Rusije (pobijedio je i na predsjedničkim izborima 2018).

Svojom unutarnjom i vanjskom politikom pridonio je političkoj stabilnosti, gospodarskom i vojnomu razvoju Rusije te reafirmaciji njezine neovisne uloge u svijetu, iako je kritiziran zbog jačanja autokratskih tendencija u njegovu režimu.

Protivi se globalnoj prevlasti SAD-a kroz stvaranje višepolarnoga međunarodnoga poretka (poticao osnivanje BRICS-a, povezivanje azijskih zemalja putem Šangajske organizacije za suradnju i dr.).

Pokrenuo je aneksiju Krima (2014) i vojni angažman u Siriji (2015), što je dodatno opteretilo ruske odnose sa SAD-om i Europskom unijom.

Ivo Gregurević

Ivo Gregurević, hrvatski glumac, rođen je u Donjoj Mahali kraj Orašja 7. X. 1952.

Diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na filmu počeo nastupati 1977 (Ne naginji se van, redatelj B. Žižić). U početku većinom nastupao u epizodnim ulogama, uvjerljivo tumačeći 'narodske tipove'.

Prvu istaknutiju glavnu ulogu (naslovnu) dobio je u filmu Čaruga (1991) R. Grlića. Otada je, kao jedan od najčešće angažiranih hrvatskih filmskih glumaca, sve češće dobivao karakterne uloge; nagrađivan je na festivalu u Puli, dobitnik je godišnje nagrade 'Vladimir Nazor' (1998).

S uspjehom nastupao u kazalištu i na televiziji. Ostali značajniji filmovi: Život sa stricem (1988) K. Papića, Krhotine (1991) Z. Ogreste, Priča iz Hrvatske (1991) K. Papića, Luka (1992) T. Radića, Kontesa Dora (1993) Z. Berkovića, Prepoznavanje (1996) Snježane Tribuson, Rusko meso (1997) L. Nole, Kad mrtvi zapjevaju (1998) K. Papića, Tri muškarca Melite Žganjer (1998) Snježane Tribuson, Crvena prašina (1999) Z. Ogreste, Maršal (1999) V. Brešana.

Od 1995. bio je jedan od organizatora Dana hrvatskog filma u Orašju.

Gregurević je isprva bio u braku s glumicom Dubravkom Ostojić, s kojom je dobio sina Marka. Godine 2002. započeo je vezu s mlađom glumicom Dolores Lambašom, s kojom prekida 2007. godine. Posljednjih je godina života bio u vezi sa ženom manje nepoznatom u javnosti.

Gregurević je preživio moždani udar, dok je 2013. osobno zatražio završetak snimanja serije Odmori se, zaslužio si zbog sve slabijeg pamćenja teksta i, općenito, slabe koncentracije na setu.

Preminuo je iznenada u vlastitom domu u Zagrebu, 1. siječnja 2019. u 67. godini života.

Faruk Hadžibegić

Legenda bh. nogometa Faruk Hadžibegić rođen je 7. listopada 1957. godine u Sarajevu. Odrastao je u u Titovoj ulici, a kasnije je preselio u sarajevsko naselje Koševsko Brdo.

Kažu da ga Škola nije toliko zanimala, volio je samo nogomet,  a zbog loših ocjena razmatrali su čak i da ga izbace iz škole.

Put prema nogometnoj karijeri usmjerio mu je prvi odlazak na utakmicu, u travnju 1966. Godine, kada je s ocem gledao jednu utakmicu na Koševu. Na poluvremenu je na semaforu pisalo kako se vrši upis novih članova u omladinskom pogonu, a već narednih dana postao je članom kluba. Tako je krenula njegova nogometna priča.

Od tog trenutka, njegov fokus je isključivo bio na nogometu. Za njega je cilj uvijek bio isti, a uspjeh je stajao negdje na kraju puta. Njegova bespoštedna igra zapela je za oko trenerima u omladinskom pogonu FK Sarajevo. Brzo se nametnuo da bude lider svoje generacije.

Misija mu je bila da potpiše za prvi tim Sarajeva. Ipak, kada je za prvog šefa struke imenovan VukašinVišnejvac, Hadžibegić je zajedno sa još četvoricom mladih igrača stavljen na transfer listu. U razgovoru s ocem Ismetom zaključio je da karijeru nastavi u Vratniku. Ipak, na dan kada je krenu u klub da raskine ugovor sreo je jednog člana Uprave kluba koji mu je rekao: ”Ti su naše dijete, ti ostaješ”. Taj detalj je bio ključan. Ostao je u Sarajevu.

Na koncu, za prvi tim je zaigrao izuzetno mlad. Imao je 18 godina kada je neočekivano dobio priliku da se nađe u udarnoj postavi voljenog kluba. I to u prijateljskom dvoboju protiv Željezničara na Grbavici.

Svojom odlučnom igrom gradio je vlastito ime, ali je pomogao afirmaciji tima s Koševa. Godinama je igrao sjajno u FK Sarajevo, a s Bordo timom je 1985. godine dotakao vrh u moćnoj jugoslavenskoj ligi. Tehnika, moć i motiv vodili Antićeve izabranike do druge titule prvaka Jugoslavije. Hadžibegić je bio jedan od najvažnijih karika u lancu Boška Antića.

Ukupno je u 21 godini aktivnog igranja upisao 871 nastup, a za reprezentaciju Jugoslavije ima odigranih 65 utakmica, najviše od svih bh. igrača.

U inozemstvo je otišao posve slučajno, a poziv je stigao iz Betisa. Tamo je postao ključni igrač obrane tima iz Seville, a nakon dvije sezone provedene u Betisu preselio je u Francusku gdje  je potpisao za Sochaux.

Na Mundijalu u Italiji 1990. godine sudbina je htjela da u četvrtfinalu protiv Argentine upravo Hadžibegić ne iskoristi penal u petoj seriji…Ostala je velika žal, ali s obzirom da se Jugoslavija počela raspadati, vremenom je I taj nogometni susret izgubio na značaju.

Hadžibegić se od reprezentacije Jugoslavije oprostio 1992. godine, u trenutku kad je bio kapetan, ali ratni događaji iz tog vremena bili su takvi da više nije imalo smisla razmišljati o članstvu u reprezentaciji zemlje koja se srušila u krvi.

U bogatoj trenerskoj karijeri vodio je, između ostaloga, reprezentacije BiH i Crne Gore.

Dragan Kojić Keba

Dragan Kojić Keba, popularni srpski folk pjevač, rođen je 7. listopada 1960. godine u mjestu Klupci kod Loznice. U srbijanskim medijima često osporavaju godinu njegova rođenja pa se nerijetko može pronaći podatak da je zapravo rođen 1956.

Keba sa suprugom Oljom, inače Mostarkom, živi u vili na Bežanijskoj kosi, a susjedi su im Saša Popović i LepaBrena. Njih dvoje imaju kćer Natašu i sina Igora. Nataša se također bavi glazbom i živi u Americi, a sin Igor je bivši golman i bivši suprug hrvatske estradne zvijezde Severine.

Keba osim Nataše i Igora ima i jednu izvanbračnu kćer s Ljiljanom Jevremović. Godinama je tvrdio da Ina nije njegova, ali nakon brojnih tužbi i suđenja zakonski je priznao dijete i platio zaostalu alimentaciju.

Dragan Kojić Keba je u svojoj bogatoj i dugogodišnjoj karijeri objavio preko 20 albuma i kompilacija.

Prvi album je objavio 1986. godine u Diskos produkciji. Sljedeća dva albuma „Život te otpiše“ i „Zar za mene sreće nema“ također mu je objavio Diskos, a 1990. godine prelazi u Jugoton, koji je objavio njegov album „Plavo oko plakalo je“. Suradnja s Jugotonom trajala je do narednog albuma „Srce piše suzama“, kojeg izdaje PGP RTS.

U suradnji s produkcijskom kućom PGP RTS izdaje nove albume „Sve ću tuge poneti sa sobom“ (1994) i „Siromasi“ (1996.). Nakon toga su uslijedili albumi „Cveta trešnja“ (1998.), „Keba 2000“ (1999.) i „Tiho noćas…“, koje je Keba objavio u saradnji sa ZaM-om, te „Keba 2002“, „Keba 2004“ i „Sve na pesmu i veselje“.

Među njegove najveće hitove spadaju pjesme: „Ona to zna“, „Kad puca nek puca“, „Imao sam“, „Kukavica“, „Ti hodaš sa njom“…