Stolac – grad u kojeg treba dolaziti čitavog života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Tko želi obići sve što je zanimljivo u Stocu i okolini, treba ili uzeti godišnji odmor ili dolaziti povremeno, barem jednom godišnje. Puno godina, ustvari čitavog života.

Nije slučajno to što je Stolac još od 1980. godine stavljen pod zaštitu UNESCO-a. Tri i pol desetljeća nakon toga grad nije ni izbliza isti – ovdje su ratne rane uočljivije i dublje nego drugdje, a mnoge su nastale i tijekom poraća, kada je uglavnom svjesna nebriga rezultirala time da mnoge građevine i zanimljivi lokaliteti dođu u stanje kakvo na licima „običnih“ turista ponajprije i ponajviše može izazvati razočarenje.

Stolačko polje

U grad dolazim predvečer, a na konaku sam u privatnom smještaju kod gospođe Džemaile Š., u središtu grada. Ne trebaju, kaže Džemaila, nikakva dokumenta, „ja nikog ne pitam ni ko je ni kako se zove“. Cijena je – da malo reklamiram Džemailu – 20 KM, ali će vam ona, dok kavenišete, barem pet puta reći „Al' ako je puno, može i 15?“ Ako kavu pijete i ujutro, čut ćete istu rečenicu barem još toliko puta, a nakon što se pozdravite, Džemaila će bezbeli ostati u nedomici je li vam naplatila previše.

Nije mi prvi put da sam uvečer u Stocu. Atmosfera standardna: ako živite tu, ne morate imati nikakav uređaj za reproduciranje glazbe, a i ako ga imate, bit će vam od viška, jer se zvučnici iz kafića na lijevoj i desnoj strani ulice iz godine u godinu, iz večeri u večer, neumorno nadglasavaju i tako će valjda ostati do kijametskog dana. S jedne strane u glavu udaraju Marko Perković Thompson i neki slični, čija imena ne znam, a sa druge Haris Džinović i neki slični, čija imena također ne znam.

Jutrom najprije treba prošetati čaršijom. Ko nije bio odavno, iznenadit će ga građevina u središtu grada sa visokim zvonikom. Radi se o pastoralnom centru Trebinjsko-mrkanske biskupije „Leopold Mandić“, izgrađenom prije sedam-osam godina. Centar je značajno izmijenio izgled središta, a u njemu stolački katolici imaju žive aktivnosti. Samo uska ulica dijeli Centar od dvorišta obnovljene Čaršijske (Careve) džamije, podignute 1519. godine, srušene u posljednjem ratu, a obnavljane u godinama nakon završetka rata. U blizini su sagrađeni i brojni dućani, a uređenje okolnog prostora još traje. Pročelje džamije, oko čije obnove su izbijali mali, a povremeno i malo veći ratovi, oslikano je, a čitav kompleks, u sklopu kojeg se nalazi i sahat-kula, bez sumnje će privući pažnju svakoga ko zaluta u Stolac. Inače je sahat-kula podignuta još u 17. stoljeću, ali je potpuno srušena još prije Drugog svjetskog rata. Evo je, međutim, opet kao nekad, makar danas svako u Stocu zna koliko je sati.

Pastoralni centar „Leopold Mandić“

Sahat-kula i Čaršijska (Careva) džamija

Ulaz u Čaršijsku (Carevu) džamiju

Dućani

Radovi na uređenju još traju

Kava ispod sahat-kule

Krenuti čaršijom ka Podgradu nalikuje šetnji prstiju klavirom kojem nedostaje mnogo dirki, i crnih i bijelih. Neke zgrade su, naime, svježe oličene, a od nekih su ostali samo kosturi: sve to i dvadeset godina nakon rata podsjeća na jedno mračno doba koje – lako će to shvatiti ko god to želi – u glavama mnogih Stočana još uvijek traje.

Kosturi

Spomenik Mehmedaliji Maku Dizdaru

Benat

Hotel „Bregava“...

...i hotel „Ragusa“

A mene ne zanima to o čemu se priča...

Paritet

U donjem dijelu grada dominantan objekt predstavlja Podgradska džamija. Kao što joj ime kaže, nalazi se ispod zidina starog grada, koji ima i više naziva i više graditelja. I džamija ima imena kao malo koja, pa je, osim Podgradskom, u literaturi nazivaju još i džamijom na Mejdanu, džamijom u Maloj čaršiji, džamijom Hadži Saliha Bure, Zulfikar-kapetanovom i džamijom Ali-paše Rizvanbegovića. Preko puta džamije je konak, a danas prazni prostor, na kojem nije lako dočekati da naiđe živ čovjek da bi se mogla napraviti fotografija, nekad je služio kao stočna pijaca. Džamija je prvobitno podignuta u trećem desetljeću 18. stoljeća, ali je dotrajala, pa je Ali-paša Rizvanbegović sagradio novu. Kasnije ju je popravljao majstor Ahmed Burina pa otud i mnoga imena. I ona je tijekom posljednjeg rata prošla isto kao i Čaršijska i druge stolačke džamije, ali je obnovljena, i to baš onakva kakva je nekad bila.

Šetnja čaršijom cijelo vrijeme je ispunjena pitanjem: gdje danas krenuti? Ili, točnije, gdje prvo krenuti? Moglo bi se u Badanj, tamo je ona poznata gravura konja uklesana u kamenu, najstariji trag ljudske umjetnosti u BiH, još iz paleolita, na Crkvinu iznad Trijebnja, vidjeti ostatke rimskog naselja, pored koje sam prošao prethodne večeri, dolazeći iz Ljubinja, ili u Boljune, gdje su stećci možda čak i ljepši od onih na Radimlji, a od 274 čak na 19 stoje i natpisi. Moglo bi se, moglo bi se...

Ipak prvo odlazim na ostatke Daorsona, helenističkog grada, prijestolnice plemena Daorsa. Čim se iz Stoca izađe cestom ka Mostaru, jedan neugledni odvojak početak je vijugavog puta ka Daorsonu, mada se valjda svakome učini da put ne vodi nikud osim do nekoliko kuća u brdu iznad ceste. Sličan dojam stječe se i kad put izbije na brdo – asfalta nestaje, oznaka nema, tek osamljeni pastir i njegovo stado. Ipak, ako se nikud ne skrene, a tako su me uputili, za petnaestak minuta se u oči zadjenu zidine Daorsona. Autom se može točno do zidina, što mnogi posjetitelji, sudeći po tragovima na cesti, koriste. Ipak, šteta je ne prošetati barem koju stotinu metara, jer se pred promatračem pružaju prekrasne slike Humačkog i Vidovog polja, a posebno je fascinantan pogled na Radimlju.

Zna se da je Daorson podignut nekad krajem 4. ili početkom 3. stoljeća prije nove ere, a uništen nekoliko stoljeća kasnije te da se radilo o najznačajnijem kulturnom središtu tog doba u Hercegovini. Unutar grada nalazila se i kovnica novca, a natpisi na pronađenim posudama i krhotinama govore o pismenosti onodobnih stanovnika grada.

Kako je grad pomno projektiran i podizan, i to kao da će trajati tisućama godina, vidljivo je iz zaštitnih bedema te stepenica uklesanih u stijenu i „odrezanih“ tako vješto da se stječe dojam kako su graditelji imali najsuvremenije kompjuterske programe za projektiranje i strojeve za obradu kamena.

Iako mi je neko rekao da na ulazu u Daorson bdije čuvar, koji je ujedno i vodič, nisam zatekao nikoga, a kućica udaljena nekoliko stotina metara od megalitskih kamenova prazna je.

Nekoliko kilometara od Daorsona nalazi se selo Ošanići. Nekad jedno od najvećih sela stolačkog kraja danas je gotovo pusto, o čemu svjedoče zidine napuštenih kuća u svim zaseocima, a pošto je svega jedan putokaz – toliko ih ima - gotovo bezvrijedan da bi se došlo do zanimljivih lokaliteta, posjetitelj će se dobro nahodati dok udari na kakvu baku ili djeda. Nakon što mu se to posreći, potrošit će i poprilično grla dok se s njima objasni. A šta to zanimljivo ima u jednom gotovo napuštenom selu?

Uvrh sela nalazi se pravoslavna crkva sv. Petra i Pavla, koja je u 19. stoljeću sagrađena na temeljima stare crkve, zadužbine vojvode Radosava iz porodice Miloradovića, podignute nekad prije 1505. godine. Puteljak koji vodi do crkve gotovo je zarastao, a trava ispred nje govori da tu rijetko ko svraća. Iznad puteljka, stotinjak metara prije crkve, nalaze se dvije stolice uklesane u živoj stijeni, a na većoj od njih napisano je o čemu se tu radi: „Ase sto vojevode Stipana Miloradovića a ponovi ga vojevoda Petar sin mu.“

Crkva i sve oko nje su službeno pod zaštitom države, ali – kakva država, takva i zaštita. Na pročelju crkve je natpis o obnovi obavljenoj 1832. godine. Otključano je pa se može unutra, a prvo što se ugleda je ogromno jato šišmiša koji jurcaju ispod svoda. Na željeznoj šipki je ključ, valjda od ulaznih vrata, a prozori su nalik puškarnicama. U jednom stoji očito prastari željezni križ vrlo zanimljivog oblika. U kutu je stol na koji posjetitelji mogu ostaviti novac, a sve djeluje poprilično zapušteno.

Ispred crkve se nalaze dvije nadgrobne ploče: jedna pripada ktitoru Radosavu, dok na drugoj nema natpisa nego tek prekrasna gravura strijelca i njegovog luka. Iza crkve je, pak, ploča s epitafom napisanim bosančicom iz kojeg je vidljivo da je tu 1572. godine sahranjena monahinja Marta. Oko crkve ima poprilično komada nekih starih nadgrobnika i komada zvonika, a iznad nje se nalazi pravoslavno groblje koje se još uvijek koristi. Pukotine na zidovima upozoravaju da, ako se država nastavi brinuti kao što se sada brine, hram neće još dugo stajati uspravno, a začuđuje činjenica da nema baš nikakvog nadzora – svako može doći i odnijeti bilo što iz hrama. Sve u svemu, šteta bi bilo da se ne poduzme ništa kako bi se ovako vrijedan spomenik sačuvao od potpune propasti.

Iz Ošanića se spustiti na glavnu cestu, a barem ne priviriti na Radimlju svakako bi bio smrtni grijeh. Prije toga oni koji nisu bili, mada od viška nije ni onima koji jesu, trebaju stati na suprotnoj strani, na Krajišni, ispred groba sarajevskog rabina Moše Danona. Čovjek je 1830. godine pješke krenuo – danas to zvuči pomalo nevjerojatno –na put u Palestinu! Želio je umrijeti u Svetoj Zemlji, ali mu se, eto, nije dalo – uspio je stići samo do Krajišne, gdje ga je stigla smrt. Budući da je još za života poštovan kao sveti čovjek, ma što to u ono doba zmoglo značiti, njegov grob je uskoro postao hodočastilište Židova, a to predstavlja i danas, samo što je Židove u našoj zemlji odavno teško sakupiti i za jednu ozbiljnu molitvu.

Grob je još uvijek u dobrom stanju, a prostor oko njega ograđen i fino uređen. Parter je izveden u formi menore, a u blizini se nalazi i havra, neka vrsta molitvenog prostora i mjesta žaljenja i oplakivanja. Uz spomenik se nalaze još dva nadgrobnjaka koja nemaju veze s rabinom Danonom i njegovom hudom sudbinom.

I kud na kraju? Naravno – na Radimlju! Može živ čovjek doći tu stotinu puta, ali će mu i stotinu prvi dolazak biti čaroban kao i onaj prvi. Dobro, ako ne prvi, onda kao drugi.

Zgrada Osnovne škole

Šta reći o Radimlji, a da već nije rečeno? Od Mehmedalije Maka Dizdara pa do današnjih dana na nekropolu svraćaju pjesnici, a malo koji bude i ode da baš ništa ne napiše o kamenim spavačima. I što onda reći? Ništa. Samo napraviti lagani veleslalom bez kraja i konca, koji bi, kad bi bio grafički prikazan, nalikovao standardnom posjetu prosječne žene robnoj kući: kreni tamo, pa na drugu stranu, pa onaj jedan sav isklesan zove te da pustiš sve i dođeš k njemu, ali i oni u prolazu pozdravljaju, dobacuju, skidaju šešir... Nije lako sa stećcima, pogotovo kad su lijepi (što bi značilo da ima i nelijepih, samo što ja takve još nisam sreo). Ove na Radimlji poznajem u dušu, i raspored, i gravure i osmijehe na licima isklesanih. Pa tako prošetam kako bih vidio da se neki slučajno nije uozbiljio, ražalosatio zbog ko zna čega. Umro, čak, ne dao Bog...

Jer kako bi se i moglo otići iz Stoca, a ne svratiti na Radimlju? Neko možda i može, a ja se uvijek, pa tako i ovaj put, sa Stocem pozdravljam pozdravljajući se s Radimljom, koju u retrovizoru gledam i nakon što upalim auto i krenem, jer – ko zna kad ću opet u Stolac...