Čestitke
Mostar: Jelka Pinjuh proslavila stoti rođendan
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U krugu obitelji i prijatelja Jelka Pinjuh je proslavila stoti rođendan. Rođena je u Bošnjacima u Bijelom Polju 1923. godine u obitelji Drinovac. Udala se za Matu Pinjuha na Zijemlje, Hansko Polje 1952. godine. Rodila je petero djece.
Na Zijemljima, Hanskom Polju, živjela je sa suprugom Matom do Domovinskoga rata. Bavili su se stočarstvom. Jelka i njen suprug Mate posljednji su Hrvati koji su stalno živjeli na Zijemljima. Mnogi Bjelopoljski Hrvati, kao i neki iz Brotnja, imali su zemlju na Zijemljima. Hansko Polje je je većinski hrvatska zemlja po gruntu.
Hrvati su ovdje većinom živjeli sezonski, u vremenu kada se izgoni stoka i skuplja sijeno, sadi krumpir, period od Jurjeva do ujesen. Do Drugoga svjetskog rata na Zijemljima su stalno živjeli: Kordići, Doke, Jerkići i Miloši. Od 1961. godine Jelkina je obitelj bila jedina hrvatska obitelj sa stalnim boravkom na Zijemljima. Zijemlji su visoravan iznad Bijelog Polja, a stiže se iz Bijelog Polja preko Porima i Ruišta.
Jelka je još dobrog zdravlja, veoma je lucidna, danas živi u Mostaru sa sinom Danislavom. Vrijeme provodi u molitvi i razmišljanju o prošlim vremenima. Sjeća se ona tako kako je život prolazio u radu, odgoju djece i dočekivanju mnogih putnika namjernika, a bilo ih je mnogo. U tom vremenu prolazili su tuda mnogi planištari sa stokom, izletnici, milicija i radnici.
Na pitanje koja je tajna njezina dugovječnog života? Ona spremno odgovara: „Nema tajne sine moj, ove godine su dar Božji. Bogu sam zahvalna na svemu: životu, djeci imam ih četvero, unučadi imam ih devetero i praunučadi osmero. Džaba ti i dvjesto godina ako sine moj izgubiš dušu!“
Na upit kako je iz tadašnjeg bjelopoljskog pitoresnog sela Bošnjaci, koje je imalo obilje vode, blizinu ceste, školu, crkvu… mogla otići u pustoš Zijemalja? Spremno odgovara: „Nije mi bilo teško jer je moj pokojni suprug Mate bio vrstan čovjek i onda je sve bilo lako!“
Na kraju je istaknula kako rad i skromni uvjeti života nisu bili problem.
Nastavljajući sjetno kako je za nju najveći životni problem bio posljednji rat. O tom vremenu Jelka priča svjedočanstvo koje je prije sedam godina ispričala tadašnjem župniku don Josipu Galiću:
„ Domovinski rat dočekali smo u Bošnjacima, mome rodnom mjestu. Sa Zijemalja, Hanskog Polja, zbog ratne opasnosti, sa stokom sišli smo u studenome 1991. Morali smo sići čim je počelo zakuhavati, jer smo mi Hrvati imali loša iskustva za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naime, u to malo stalnih stanovnika Hanskoga Polja ubijeno je 12 ljudi, iz naše kuće četvero. Kako rekoh sa stokom smo saselili u Bošnjake. Rat se zahuktavao, a mi nismo htjeli nigdje dalje bježati, odlučili smo ostati. Hrvati su s ratnom opasnosti počeli odlaziti iz Bijeloga Polja. Srbi su prvo zapalili našu crkvu. Gledala sam kako u noći tisuće metaka, onih zapaljivih, obasiplje našu crkvu, a tako i samostan časnih sestara. Kasnije su samostan kao i našu crkvu gađali stotinama granata. Strašno je bilo gledati kako gori crkva.
Što se tiče rata sa Srbima, znam da su neki Hrvati bili u kućnome pritvoru, neki u logoru Bileća i u Crnoj Gori, mnogo je Hrvata ubijeno. Ovdje moram spomenuti obitelj Kordić iz Kuti, koji su se također bavili stočarstvom, ovčarstvom. U rat su ušli s oko 500 ovaca i janjadi. Ostali su u Kutima i tu su ih Srbi pobili: muža, ženu i njihova sina, bio je neoženjen. Svu stoku su im opljačkali, a njih kako rekoh ubili. Sve su za to bili krivi njihovi susjedi Srbi. Moram iskreno reći da našoj obitelji, što se tiče rata sa Srbima, nije falilo ni jedno pile od imovine. Zahvaljujući našim susjedima Srbima: Zdravku Grahovcu, Mili Karišiku, Todi Matkoviću i njegovim sinovima. Za vrijeme rata sa Srbima u našoj kući bio je moj muž, dvojica naših sinova Danislav i Iće, moja sestra Matija i ja. Od stoke smo imali 6 goveda i 120 ovaca i janjadi. Ovi isti Srbi, naši susjedi, sproveli su Hrvate sa Zakrižja na sigurno. U našemu slučaju ovi Srbi su bili pravi susjedi i ljudi. Znam da je nekom s njima bilo drugačije, gore. Ali ja ne smijem griješiti dušu lažima. Pred kraj srpske okupacije Srbi su u dva navrata bježali, jednom su otišli pa se vratili i domalo nakon prvoga bijega otišli zastalno. Gledala sam kako ljudi odlaze, vuku stvari, stoku, djeca plaču... Eto isto kao što su Hrvati bježali od njih malo prije toga.
Rat s muslimanima dočekali smo u Potocima, gdje smo sa stokom iz Bošnjaka prešli u kuću našega sina Iće u Gornje Potoke. E, ovaj sukob je za nas bio puno teži. Nas vjera uči da kada čovjek umre, duša ide u raj, pakao ili čistilište. Iz čistilišta se nakon izvršene pokore za grijehe ide u raj. Ja smo i moj Mate ovdje na zemlji bjelopoljskoj iz čistilišta (rat sa Srbima) prešli u pakao (rat s muslimanima). Čim su muslimani one noći napali Hrvate, izjutra su mene, moga muža Matu i našega sina Danu odveli u Potoke k cesti, u kuću Bore Zovke, gdje je već bilo mnogo zarobljenih Hrvata. Tu smo ostali do predvečer. Nakon toga smo se vratili kući, a naš sin Dane odveden je u logor IV. osnovna škola Mostar. Tada nisam znala gdje su ga odveli, kasnije nam je pričao. Bože jada i tuge, srce ti se slama.
Nakon dan-dva boravka kod naše kuće, opet nas odvode, ovaj put u Meke gdje je također bilo mjesto sakupljanja zarobljenih Hrvata. Odatle smo se nakon kratkoga boravka samovoljno vratili kući. Govorio je Mate kako je bolje da nas ubiju kod kuće nego ovdje. Iz kuće nas više nisu odvodili, pretpostavljam da smo im trebali radi te naše tolike stoke. Ne mogu reći, nas nije nitko tukao, nitko nije stavio ruke na nas, ali provociranja i izazivanja koliko hoćeš. U takvu stanju bili smo malo manje od godine dana. To vrijeme prolazilo je u pljačkanju naše imovine, od tolikih ovaca i janjaca nije nam ostalo ni jedno, kao ni od goveda. Odnosili su, hvatali i klali živinu kad su, i koliko god su htjeli. Od svega tolikog mesa samo dva puta smo dobili nešto. Jednom su nam od zaklane ovce dali bijelu džigericu, na što je moj Mate rekao: "To kod nas nisu ni paščad jela."
Drugi put, kada je ostala posljednja ovca, nakon otimačine dotrčala je iz sela natrag u štalu, a za njom došla dva vojnika i odmah je tu zaklali i oderali. Tad su nam dali plećku. Svako jutro i večer muzla sam krave, pet krava, a jedna je bila junica. Po mlijeko su dolazile žene, a ja sam imala istegnutu ruku od ranije. I tada sam već bila stara za tolika posla, a sve sam to jednostavno morala raditi, bila sam poput seoske sluškinje. Ja muzem moje krave, a mlijeko nije moje. Jednom sam nabrojila da ih je 18 došlo po mlijeko, najviše žena, a nitko da pomogne, one kao da dolaze po svoje. Bilo je zastrašivanja pucanjem po kući, krovu, fasadi. Pucali su nam iznad glave vičući mome Mati: "Bit ćeš Mujo, ne ćeš više biti Mate, osunetit ćemo te..." Tako isto pucajući i meni iznad glave govoreći: "Ne ćeš više biti Jelka nego Fata." Stres na stres. Meni danas nije jasno odakle mi nakon svega 96 godina, a evo sve pamtim kao da je bilo jučer.
Došao Božić 1993., sami ja i moj Mate. Imali smo jednu svijeću i zapalili je, kao što se to i radi uvijek za božićni ručak. Nešto jadne hrane i pola litre crnoga vina. Bili smo u takvu stanju da kada je trebalo moliti za svijećom Mate nije znao, počeo pa stao, pa kako njemu nije išlo, počela ja moliti, kad i meni pamet stala. Eto, a izmolili smo do tada tisuću puta Očenaš... Vidiš li u kakvu smo ti mi bili šoku. Sila i drskost na sve strane.
U tome jadu našao se i jedan dobar čovjek Avdo Handžar, izbjeglica iz Nevesinja. Imao je dvije kćeri i bolesna sina. Kako je jednom njegova kći došla po litru mlijeka, kojega je doduše htjela platiti, a ja odbila novac, misleći, odnijeli su ga već drugi stotine litara pa možeš i ti tu litru. Došao Avdo da se kao zahvali, a ja mu se tada jadala za sina Danislava koji je bio u logoru. On je obećao da će otići vidjeti što je s Danom. Nisam vjerovala, ali Avdo je uistinu otišao i pronašao ga u Mostaru i od tada je više puta nosio Dani kruh i nešto za presvući se. Kruh sam mome Dani pekla od mekinja! Osim Dane u logoru mi je bio brat Damjan, nevjesta Ruža i sestra Matija, oni su bili u logoru Osnovna škola Potoci. Jednom su pokraj naše kuće provodili logoraše na rad, primijetila sam između ostalih rođaka Žarka Drinovca, kojega su kasnije muslimani ubili na prisilnom radu na Ćućurku. Dala sam mu mlijeka da se napije. Žarko je u ratu sa Srbima bio u Bileći u logoru. Kako mu dadoh ono mlijeko piti, on prije nego što će se napiti, promrmlja ispod one šerpice: "Ono u Bileći je bila mila majka što je ovo ovdje." Bože sačuvaj, a nije ni u Bileći bilo sjajno. Pričali su oni koji su tamo bili.
Naš sin Dane razmijenjen je na blagdan sv. Josipa 1994. godine. On kaže da je prva tri mjeseca u logoru samo molio dragoga Boga da ga uzme k sebi, eto kako je tamo bilo. Dok je Dane bio u logoru, nije htio bježati zbog nas dvoje, koji smo bili kod kuće, a ni mi nismo htjeli bježati od kuće zbog njega, misleći da mu možda možemo pomoći. Dolazili su nam dva puta nepoznati vojnici govoreći da će pustiti našega Danu ako im damo 1000 njemačkih maraka, drugi put su tražili 500 njemačkih maraka. Kako ćeš ih dati, kada ih nemaš.
Dane je po izlasku iz logora tražio načina da i nas izvede iz Potoka. Uspio je, to je bila privatna razmjena, dogovorena s Enom Ćurićem, koji je bio upravnik ovoga logora u Potocima. Razmjena je dogovorena tako da se nas dvoje, zamijeni za Eninu ženu i dvoje njegove djece, koji su bili na zapadnoj strani Mostara, mislim negdje na Panjevini. Razmijenjeni smo 1. svibnja 1994. kod šumarske kuće u Potocima. Ono što sam vidjela to svjedočim, kod razmjene čudo da ne vjeruješ. Pravo čudo, Enina žena je došla s djecom na razmjenu, ali se istoga trenutka vratila s djecom opet na Zapadnu stranu.
Kada sam se dočepala svoje djece i vidjela da su živi i zdravi, sve sam jade zaboravila. Što se tiče mržnje ja znam da je Božja najstarija, sve sile prolaze, a samo Bog ostaje. Kuku onome tko se o Boga i čovjeka ogriješi. U našoj kući nakon svega nije ostala ni šibica, eto toliko. Našu imovinu, zemlju, i ne samo našu, nego i svu ostalu zemlju Hrvata, muslimani su među sobom počeli dijeliti. Išli su i u katastar da vide na komu je zemlja, po tom pitanju su stizali i do Beča, a tamo kao i ovdje piše stvarni vlasnik Mate Pinjuh i ostali Hrvati. Bože moj, što narod kaže – fukara! Svi oni što su naše otimali nisu postali bogatiji, nego još jadniji jer od tuđega dobra nema blagoslova!“