'Svatko ima neki dar, a moj je da razumin kokoši!': Upoznajte 15-godišnjeg dr. Dolittlea

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za razliku od nekih njegovih vršnjaka koji hvataju loptu po nogometnom travnjaku, Tomislav Ćurin bavi se jednom sasvim drugom aktivnošću. Zna i on zaigrati nogomet, ali najviše pak trči u igri sa svojim kokošima, piše Slobodna Dalmacija. 

Ako pitate nekog od 283 stanovnika koliko ih ima Konjsko, malo dalmatinsko naselje u sastavu općine Klis, za junaka ove reportaže, svi će vam odmah prstom pokazati prema njegovoj kući u blizini nadvožnjaka.

Petnaest mu je godina tek, a kad ne grije klupe u splitskoj osnovnoj školi Sućidar, Tomislav autobusom hrli djedu imenjaku i baki Ikici u Konjsko, u zagrljaj svojim životinjama za koje se brine. Ljubav je to koja se u njegovu srcu razvila još od malena.

''Puno sam se vezao za svoje kokoši, ali mi je ipak najdraža životinja moj pas mješanac Aris kojeg imam već dvije godine. Pravi je drug, uvijek je uz mene i ne kaže se bez razloga da je pas čovjekov najbolji prijatelj'',  govori budući srednjoškolac veselo pozdravljajući širokim osmijehom fotografa i mene, odmah nam pokazujući svoje malo carstvo, oazu mira, kako voli nazivati prostor od čak 4000 kvadratnih metara površine gdje caruju njegove kokoši.

''Čim dođem prvo se idem presvući, a onda idem k njima. Ni jednu od njih ne izdvajam, sve su mi drage. Dajem im jesti, čistim ih da im bude lipo i suho, razgovaram s njima... Svatko ima neki dar, moj je da razumim svoje kokoši. Evo sad su došli novi pilići, pa najviše pazim na njih'', uzbuđeno će ovaj osnovnoškolac koji već zna što će biti kad odraste.

''Veterinar, naravno'', spremno odgovara na pitanje. Prvi korak bit će upis u splitsku srednju veterinarsku školu nakon što uskoro završi osmi razred. Jedva čeka najesen krenuti u novu avanturu, uzeti knjige u ruke i učiti o životinjama.

Prijatelji u školi već odavno znaju da će radije umjesto igranja računalnih igara odabrati igru sa životinjama na selu, ali pronađe Tomislav vremena i za druženje s društvom. Ovih dana glavna su im tema upisi u srednju školu, a zna se tu provući i pitanje: Što ima novog sa Sophiom Boutellom, alžirskom pjevačicom, manekenkom i glumicom, zvijezdom filmskog hita "Mumija", koju naš mali veliki junak obožava.

Svatko od nas bira svoj put

''Znao sam pogledati "Mumiju" više puta, samo zbog nje. A prijatelji kao prijatelji, simpatično im je to. Neke od njih znam dovesti na selo, za one za koje osjetim da vole životinje. Dragi su im pilići i pačići, maze se s njima, kažu da im je to super.''

Na pitanje ima li simpatiju, sramežljivo se nasmije i odgovara niječno.

''Zasad sam najviše posvećen školi i životinjama, a za ljubav ima vremena. Jednog dana kad budem imao curu, neće mi biti važno voli li ona životinje ili ne, svatko od nas bira svoj životni put'', iskreno će.
Puno toga Tomislav već zna, pa poput nekog profesora sipa podatke o dalmatinskoj kokoši koja trčkara po njegovu obiteljskom imanju.

''Njihova povijest seže 3000 godina u prošlost. Prvo su pripitomljene u Aziji pa su trgovačkim putovima došle na Mediteran. Nažalost, zbog naleta novih vrsta kokoši i hibrida prije 50-ak godina počele su polako nestajati iz dalmatinskih seoskih dvorišta.

Ljudi nisu prepoznali koliko je dobra, pa su počeli imati koke nesilice jer su nesle više jaja u manje vremena. Danas u Hrvatskoj imamo oko 20 jata dalmatinske kokoši koja se još moraju selektirati, a nositelj uzgoja je Franko Žižić iz Solina'', kaže Tomislav.

Dalmatinska je kokoš nedavno čak završila na naslovnici jednoga njemačkog časopisa o peradarstvu. U tekstu je stajalo da je riječ o izumrloj pasmini, a uzgajivači peradi u Bavarskoj i Austriji upozoreni su da pripaze da i njihove autohtone sorte ne snađe takva tužna sudbina.

''U usporedbi s drugim kokošima koje imaju crvenu ili žutu šarenicu, dalmatinska ima tamnosmeđe oči i tamne boje lica. Stalno je u pokretu tražeći hranu i nije naviknuta na neprekidno hranjenje, otporna je i na hladnoću. Jaja su joj potpuno bijela, imaju masu od 50 do 56 grama'', govori budući veterinar.

Rekao sam joj da su same došle

Osim psa, mačke, zeca, tri patke i dvije guske, ima oko 130 kokoši, a čim ih počne dozivati one mu hrle u krilo u što smo se i sami imali prilike uvjeriti. Već u rano jutro izlaze iz svog spremišta, a vani ostaju sve do navečer. Tomislav ih hrani samo prirodnom hranom bez koncentrata, kupuje im kukuruz, pšenicu...

Svakog dana dočeka ga oko pet novih jaja dalmatinske kokoši, dok domaće znaju snesti njih 15 do 20. Njegovim roditeljima ne smeta što im se sin toliko brine za životinje, često mu sami pomažu i vode ga na sajmove pružajući mu veliku podršku, no ipak napominju da mu školske obveze trebaju biti na prvom mjestu.

''Zna nam se dogoditi svakakvih situacija na selu. Jednom sam tako tatu kad sam mu očistio automobil zamolio da me odvede u Šibenik kupiti kokoš. Kad smo došli tamo uzeo sam ih 20. Baki nisam ništa govorio i cijelo sam ih ljeto skrivao od nje. Kad ih je napokon skužila rekao sam joj da su same došle'',  smije se.

Iako možda nismo uspjeli dobiti odgovor na ono dobro poznato pitanje je li starija koka ili jaje, dok je ovog vrijednog mladića i njegove velike ljubavi koju gaji prema životinjama – onda to više nije ni važno, prenosi Slobodna Dalmacija.