Sve o bosanskohercegovačkim zmijama otrovnicama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zbog svojih otrovnih žlijezda glava ovih otrovnica je trouglasta, a kao adaptacija na dodatno-nokturalnu aktivnost imaju okomitu zjenicu. Postoje i dvije „poluotrovnice“, a to su: Telescopus fallax (zmija mačka) i Malpolon insignitus (zmajur, crnostrik). Zovemo ih tako jer su im otrovni zubi smješteni na zadnjem dijelu gornje čeljusti, iza redova „običnih“ zuba. Nalazimo ih samo u mediteranskom dijelu BiH, a njihov otrov je vrlo slab i najčešće stvara manju oteklinu, piše portal GreenVisions.

Poskok –Vipera ammodytes (Linnaeus, 1758) kao najotrovnija i najveća zmija otrovnica u Europi naraste u prosjeku oko 65cm, vrlo rijetko prelazi 90cm. Najmarkantnija morfološka karakteristika poskoka je roščić koji se nalazi na vrhu njuške. Spolni dimorfizam je uočljiv po samoj obojenosti jedinki: mužjaci su najčešće sive boje sa crnom cik-cak šarom, dok su ženke najčešće smeđkaste ili crvenkaste, s ne tako upadljivom cik-cak šarom.



Poskok je viviparna vrsta, te na jesen ženka okoti od 5 do 20 mladih dugih do 24cm koji su već opremljeni otrovom. Poskok naseljava širok spektar staništa, ali u pravilu preferira osunčana područja, kamene, travnate padine i svijetle šume, te se često može naći u blizini ljudskih naselja. Na proljeće se ženke poskoka (ali i drugih pomenutih otrovnica) često mogu naći i pored ostataka snijega – zbog instinktivne potrebe koja će omogućiti potpuno sazrijevanje jajnih ćelija. Naseljava gotovo čitavu BiH od nivoa mora do visokih planinskih ekosistema. Odrasle jedinke se hrane uglavnom sitnim sisarima i pticama, većim gušterima i drugim zmijama.



Vrlo često se poskoci, osobito krajem ljeta i u toku jeseni, penju na drveće, grmovito rastinje i visoke stijene (zbog ishrane i termoregulacije). Zbog toga, neoprezni ljudi bivaju ugriženi od strane takvih jedinki u glavenim ili vratnim predijelima tijela, pa je po narodnom vjerovanju dobio ime po tome da visoko skače. Otrov poskoka je snažan, te je jedina po život opasna vrsta zmije u BiH.

Međutim, pretpostavlja se da su smrtni slučajevi ujeda poskoka u BiH oko 2%, a potpuno zdrava i odrasla osoba se vrlo brzo oporavi bez ikakvih posljedica.

Bosanska šarka – Vipera berus bosniensis (Boettger, 1880.) Adultne jedinke gotovo da jedva dostižu 60cm. Spolni domorfizam je također uočljiv u obojenosti jedinki: mužjak je siv ili smeđe boje sa crnom (u pravilu isprekidanom) šarom, dok su ženke smeđe ili crvenakste sa manje izraženom smeđom šarom.

Pojava melanizma je vrlo česta kod ove vrste u BiH (kao termoregulaciona adapatacija) i važno je napomenuti da se crne zmije trebaju tretirati kao forme, a ne kao (pod)vrste. Šarka je također viviparna vrsta, a ženka rađa od 3 do 15 mladunaca. Rasprostranjenje šarke u BiH je neobično. Nizijske populacije naseljavaju šumske predjele i rubove starih očuvanih šuma Posavine. S obzirom da su ovakvi ekosistemi u BiH vrlo rijetki, nizijske populacije su ekstremno fragmentirane i kritično ugrožene.Trenutno je poznata samo jedna takva populacija u zapadnoj Posavini.



S druge strane, visokoplaninske populacije naseljavaju uglavnom alpske livade (iznad granice šume), pa su prirodno fragmentirane (kao da se nalaze na posebnim otocima). Još uvijek nije poznato da li se na svim bosanskohercegovačkim planinama nalaze populacije šarki, ali su poznate sa slijedećih: Cincar, Dinara, Čvrsnica, Zelengora, Lelija, Maglić, Bjelašnica, Igman, Treskavica, Vran, Vlašić, Vranica. Šarka ne naseljava mediteranski dio Hercegovine. Iako se mogu naći zajedno, šarka nerado dijeli stanište sa poskokom zbog kompeticije za prostor i hranu. Ujed šarke je bolan, ali smrtni slučajevi su ekstremno rijetki (npr. u slučaju povrede glavnog krvnog suda).



Vipera ursinii macrops – balkanski šargan je najmanja zmija otrovnica u Europi. Odrasle jedinke narastu do 50cm. Mužjaci su svijetlo smeđi ili sivi, dok su ženke žućkaste. Na sredini leđa nalazi se gotovo uvijek jasna smeđa ili tamno siva cik-cak šara. U Bosni i Hercegovini šargan naseljava alpske livade iznad granice šume, uglavnom submediteranskih planina (Čvrsnica, Velež, Čabulja, Dinara, Šator, Zelengora, Maglić, Bjelašnica). Često dijeli stanište sa šarkom, nerijetko i sa poskokom. Ishrana vrste je vrlo specifična: hrani se isključivo skakakavcima i zrikavcima. Otrov šargana je vrlo slab te se često poredi sa ubodom pčela. U BiH, ali i globalno, šargan je vrlo rijetka i ugožena vrsta sa ekstremno fragmetiranim populacijama.



Autor teksta i fotografija: Adnan Zimić