Teslić – Mjesto čudnovatog uda, tajnovitog Momčila i neistražene tajne

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedni kažu da je naziv Teslić nastao od turske riječi Taslidže, što bi značilo kamena banja, a drugi tvrde da je došao od toga što je grad, nakon uspostave austrougarske vlasti, nastao „preko noći“; na sve strane je tesana građa, pravljene zgrade, pa otud i ime. Austrijanci su, naime, već 1882. godine, četiri godine nakon uspostave vlasti u BiH, izgradili željezničku prugu Usora – Pribinić, a između 1896. i 1898. godine pilanu i pogon za mehaničku i kemijsku destilaciju drveta pa je trebalo radnika, a oni su, opet, trebali negdje i spavati; drvene barake koje su tada napravljene temelj su današnjeg Teslića.

Da nije bilo tako, ne znam kojim čudom bi se katolička crkva svetog Josipa, makar je izgrađena tek 1932. godine, našla u najstrožem središtu grada, baš na glavnom križanju. Srušena je, ako to uopće treba reći, jer se gotovo podrazumijeva, i to doslovno do temelja, a nova je, prema projektu stare, koji je izradio veliki Karl Paržik, podignuta 2002. godine.

Dok je fotografiram, prilazi mi mladić iz obližnjeg kafića. Jedva ga uspijevam razuvjeriti da nisam čovjek koji treba stići iz Pule kako bi napravio vanjsku rasvjetu za crkvu. „A zašto je onda slikate kad kažete da niste taj? “Eh, prijatelju, duga priča… Nakon što ga ipak uvjerim, pokazuje mi kuda je najbliže do pravoslavne crkve Presvete Trojice. Tu je, kaže, do rata bilo igralište za omladinu, a sad…

Građena je od 1997. do 2010. godine, ima središnji te dva pomoćna zvonika, kao i kupolu. Za razliku od katoličke, pravoslavna je otključana, pa mogu vidjeti ikonostas od bijelog mramora, pozlaćen, i na njemu ikone Beograđanina Đure Radlovića. U crkvi se nalazi i spomen-ploča srpskim borcima poginulim tijekom posljednjeg rata, a ispred crkve monumentalni spomenik kontroverznom srpskom kralju Dragutinu „povodom 700-godišnjice upokojenja“. Pomalo sam zatečen: negdje je Karađorđe, negdje đeneral Draža, negdje neki od svetaca ili kraljeva, ali se sa Dragutinom upoznah tek u Tesliću. Oko spomenika još traju radovi, ali ne treba mnogo da sve bude cakum-pakum. Imao je Teslić i prije, da i to spomenem, pravoslavnu crkvu, onu svetog Proroka Ilije, građenu od 1921. do 1925. godine, eno je i sad, možda se još uvijek formalno vodi kao glavna, ali je nekako sitna i neprimjetna kad se vidi ova nova.

I to je gotovo sve zanimljivo što se može vidjeti u gradu, osim, možda, Željke Cvijanović kad dođe u svoju čaršiju; mora biti da je i ona nekome zanimljiva. I podatak da je u Tesliću 1991. godine živjelo čak 1987 ili 22,96 posto Jugoslavena. Gdje su nestali, ne zna niko.

Zato u obližnjoj Banji Vrućici ne znam gdje bih prije. Prvo sama banja, koju su njekad zvali Mitrovom, po nekom koji se valjda izliječio prvi: najveći hotelski i banjski kompleks u našoj zemlji, ma koliko se neki drugi klinčili i ubijali marketingom. Ne znam koliko je hotela, ali se sjećam kad sam tu bio prvi put, 1997., bilo ih je pet ili šest. Parkovi nepregledni, da se čovjek izgubi, a, zanimljivo, odreda ih uređuju žene. Bit će da ih posjetitelji i gosti poštuju, nigdje papirića, a kamoli nečeg drugog – uredno do savršenstva. Posred kompleksa protječe potočić, a na drveću oznake vrste, očito je zasađeno u doba ozbiljnih austrougarskih činovnika, mada sve izgleda malo čudno kad se latinski nazivi napišu ćirilicom. Izdaleka vidim i niske kupole pa me živo zanima o čemu se radi, a znatiželja nije bez rezultata: Udruženje žena „Zlatne teslićke ruke“ u muzeju pod kupolom ima stalnu prodajnu izložbu rukotvorina, garniranu i raznovrsnim zanimljivim suvenirima ručne izrade. Ljubazna prodavačica Kata Braun zna sve moguće i nemoguće tehnike vezenja, heklanja, šivanja i čega sve ne, a meni su to, praktički bez izuzetka, španska sela. Tu su čak i one starinske zidne krpe s raznim natpisima, uglavnom upozorenjima domaćici i nabijanjima na nos dragom mužiću. Na vanjskom zidu prislonjene tri lutke u narodnim nošnjama; vidim da su raspar, žene dvije, muškarac jedan, pa im se pridružujem. Ona mlada pored mene odahne kad odem: nepoznat neko samo tako došao, uzeo je za ruku i još se slika, a ni ne upita može li. Unutra jednoj, diveći se vezovima, zadižem i suknju. Ma lutki, naravno, čuj kome…

Vrtlarice u parkovima Banje Vrućice

Blizu hotelskog kompleksa je i pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg, također sagrađena poslije rata. Svana jednostavna, tipska, s jednom kupolom, dok u unutrašnjosti šarenilo pomalo udara u oči: na zidovima i na stropu gotovo nema osnovne boje, sve je prekriveno ikonama i freskama. Prazan je tek dio na ulazu u hram, ali ni to neće zadugo, jer se na zidovima vide skice budućih freski. Posebno mi je zanimljiva freska svetog Sisoja, zaštitnika djece, jer ima i onih koji misle da je spomenuti svetac neka zafrkancija, a nije, naprotiv, u nekim krajevima je vrlo štovan.

Stotinjak metara dalje je, kaže putokaz, vrelo „Lavlja usta“. Nadam se nekom velikom čudu, al' jok, obična česma ispod brdašca, pola kamen, pola mramor, samo što voda teče iz dvije malecke lavlje glave. Šetnice, uređene, vode i kroz naselje, a pored jedne, zanimljivija od „Lavljih usta“, voda „Maginac“: česma - doduše ona novokomponirana, mogla bi se naći i ljepša – ugrađena u sitan ukrasni kamen, ispred popločano.

Možda je i ono da je Teslić nastao od Taslidže prava verzija, jer banja u Vrućici nije od jučer, a ni život ne počinje od današnjeg banjskog kompleksa. Tu su, naime, gdje se sad nalaze hoteli, otkrivena dva skeletna groba s bogatim prilozima (11 brončanih ranolatenskih fibula, ukrasne igle i dva željezna koplja), a iz razdoblja rimske vladavine su ostaci građevina na obližnjoj Prekopi.

Tražim katoličku crkvu, ali biram pogrešnu cestu i… Treba katkad i pogriješiti, zaključujem po ko zna koji put u životu, jer drugačije nikako ne bih nabasao na kipara Petra Jelića, a žao bi mi bilo da sam promašio njega i njegovo dvorište. Umjetnik je u dvorištu, s društvom, a tip kojeg je stavio da dočekuje posjetitelje je dvometraš, gol, s povelikim udom, gotovo do koljena i – od drveta. Dan-noć stoji pred ulazom, a kasnije čujem: mnoge pacijentice kojima oporavak sporo ide, ali i one kojima postane dosadno ili su depresivne, obvezno hodočaste do njega. Slikaju se, ovako i onako, da sad ne zalazim u detalje; neka čitatelj ponešto i zamisli, a ne da sve opisujem. U dvorištu je, pak, prva jedna također gola; što bi rekli u Varešu: grudi k'o kante švedskog „Caritasa“, bradavice k'o pečat mjesne zajednice. Slikaju li se s njom? Ma jok, ko će, hahah…

Ako oporavak ide sporo ili su depresivne, žene iz banje dođu ovdje

U dvorištu na sve strane kipovi i izrezbarene slike, kao i u radnoj sobi te u podrumu, gdje se nalazi Petrova radionica. I svetaca i ikona, ali i nalik onim dvoma koje dočekuju posjetitelje. Ima i uradaka od kamena, također vrlo zanimljivih, čovjeku prosto svašta bašta. Gledam jedan i zalijećem se k'o bekan: Ma čekajte, ovo je rimski kip! Naivnog li mene! „Prepisao“ čovjek i napravio repliku toliko vjernu da pojma nemam kako bi i stručnjaci otkrili koji je pravi kip, koji Petrov, jedino ako kemija ne daje kakvu mogućnost; onako gledano, isti isticijati!

U Vrućici i spomenik majoru Ratku Jovanoviću, komandiru prve eskadrile prvog vazduhoplovnog lovačkog puka. Da ne stoji da je poginuo 1944. godine, zapitao bih se koje eskadrile, kojeg puka i koje vojske. A major je, kaže spomenik, poginuo u napadu na neprijateljski oklopni voz. Lovac na vozove. Koji metar dalje i pomalo modernistički spomenik srpskim borcima poginulim tijekom posljednjeg rata.

I još svega u Vrućici, primjerice seosko domaćinstvo „Milojević“. U središtu domaćinstva je kavana, ispred nje trojica ljudi, a jedan svira šargiju. To je, ispostavit će se, Čedo Milojević, gazda domaćinstva. Kavana je uređena u etno stilu, iznad šanka ozbiljno upozorenje „Ne ometaj, opijamo se“, a po zidovima, čak i plafonima, solidna etnografska zbirka, dovoljna za muzejsku postavku. Dobro, možda fali malo sustavnosti, ali baš ima svega. Čedo se inače bavi prodajom motokultivatora po cijeloj Bosni i Hercegovini, u svakoj čaršiji zna barem po desetak ljudi, a putovanja koristi i kako bi stalno obogaćivao svoju zbirku. Uz predmete, ima i starih knjiga i fotografija, a još jedan od hobija mu je izrada brvnara. Puno ih dvorište, i kućica, i ambara, i mlinova, čak i jedna crkva sa zvonikom, pokrivena kaplamom. Između brvna se vidi vani, po gredama ikone. Takva je, kaže Čedo, bila stara crkva brvnara na vrućičkom groblju, a da to dokaže, s police skida fotografije crkvice, objavljene u nekom starom znanstvenom časopisu. Pokazuje kako da stignem do groblja, jer insistiram da vidim crkvu brvnaru, ali, kaže, nije to to, jedina „prava kopija“ je ta u dvorištu; pop je nije bio spreman otkupiti pa je napravio drugu.

U kavani-muzeju Čede Milojevića

Na groblju stvarno još jedna crkvica slična onoj u Čedinom dvorištu, samo što ima malu strehu iznad ulaza i nakrivljene križeve na krovu. Podignuta je prije četiri godine i sad je službena „nasljednica“ nekadašnje, one iz 18. stoljeća. Unutra izgleda kao prava crkva, sa minijaturnim ikonostasom i slikom Posljednje večere iznad njega. Ne bih, naravno, da budem sudac, svako zna svoje, a svaka crkva brvnara je vrijedna na svoj način.

Iza crkvice prava, velika crkva, svetih Apostola Petra i Pavla, sagrađena između 1920. i 1923. godine. Pred nje se nalazi i jedan kameni križ star više od dva stoljeća, iz 1803. godine, a pripada nekom popu Luki Goranu. Ono čemu se najviše čudim ipak je dječja igraonica u groblju, koji metar od najbližih spomenika. Ljuljačke i klackalice u groblju – za takvo što nikad nisam ni čuo, a kamoli vidio!

Na kraju obilaska Vrućice još nešto posebno: mala nekropola sa svega tri stećka, smještena na brdašcu Stražbenica iznad zaseoka Brkića potok. Nema oznake niti ičega drugog što bi ukazivalo na nekropolu, ali knjige kažu da je tu negdje pa se raspitujem kod mještana.

- A kako se zove ovo mjesto? - pitam sredovječnu dobrodušnu tetu koja mi objašnjava gdje je „kamenje“.
- Pa Brkića Potok! – širi ruke, usput se prijekorno čudeći. E pa stvarno pojma nemam o životu kad ne znam da je to Brkića potok.

A kamenje… Vidio sam nekoliko stotina nekropola u svim dijelovima BiH i u susjednim zemljama, ali ovakve nigdje nema. Narod je zove Momčilov grob. O nekropoli su prvi znanstveno pisali Milan Petar Bogunović (1930) i Milan Karanović (1940.), obojica u sarajevskom Glasniku Zemaljskog muzeja. Na slici u Karanovićevom članku središnji stećak, Momčilov, prevrnut je, a u međuvremenu ga je neko ispravio, da bude kao nekad, prije 500-600 godina, koliko se pretpostavlja da je proteklo otkad je Momčilo preselio na bolji svijet. Prevalio ga neki austrijski kapetan Bauer 1916. godine, prekopao grob i našao zlatno i srebreno prstenje, klin, nož, komade brokata i još štošta. Na jednoim prstenu je i glagoljički natpis „Vjernoga Bog pomaga“. Pored Momčilovog, na kojem je ruka s buzdovanom, stoje još dva, s „jabukama“ na vrhu, a pripadaju, tvrdi Bogunović, Momčilovoj ženi i sinu.

Stećci vojvode Momčila, njegove žene i sina

A ko je Momčilo? To sam se zapitao i lunjajući po okolini Bosanskog Grahova, gdje sam naišao na srednjovjekovni grad Momčilova kula. I ovdje, u Vrućici, na Gradini, brdu iznad nekropole, leže ostaci nekog Momčilovog grada, a ima ih još 6-7 po Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Pa stvarno: ko je Momčilo? Ukratko: narodna predaja kaže da je bio gorostasni ujak Marka Kraljevića, a u narodnoj pjesmi Ženidba kralja Vukašina opisana je Momčilova pogibija: izdala ga žena Vidosava kralju Vukašinu. Nekad su se, kažu, na sijelima i prelima čitale narodne pjesme pa bi se ženski svijet u neko doba znao ispotiha zasmijati na stih: Što Momčilu do koljena bilo, Vukašinu po zemlji se vuče. A to što je do koljena bilo, bilo je samo Momčilovo ruho, koje kuja Vidosava, kako je u pjesmi nazivaju, zajedno sa samom sobom, predade sitnom Vukašinu, ne ono zbog čega se ženskadija smijala. E, sad, mit ili ne, neka se time bavi znanost, a mramorovi su tu i koga put nanese u Brkića potok, neka se obvezno popne na Stražbenicu: pored potoka, srušene kuće i poljskog wc-a, kroz paprat i… Nije daleko.

Iz Vrućice ću do Komušine, jednog od najpoznatijih katoličkih svetišta u našoj zemlji, ali usput zastajem u Bežlji. Tu je nekad bilo sjedište župe za čitav ovaj kraj, uključujući i Komušinu, a zvala se Kuzmadanj, dabome po svetim Kuzmi i Damjanu. Kasnije su se stvari promijenile pa sa Bežlju danas zna malo ko, a za Komušinu (gotovo) svi. Crkva sva sja na jesenskom suncu, oko nje uredno, kao i oko obližnjih kuća. Da ne znam da je srušena pa prije desetak godina napravljena nova, pomislio bih da je rat zaobišao Bežlju. Inače je stara crkva podignuta još 1887. godine, malo nakon ponovne uspostave župe, a i stara i nova posvećene su Maloj Gospi, što je ustvari rođendan Blažene Djevice Marije.

Ispred crkve spomenik svim pokojnim svećenicima, redovnicima i misionarima Vrhbosanske nadbiskupije, a podalje, na livadi, križ pored kojeg je naredano nekoliko figura. Zagledam ih sa svih strana, ali ne uspoijevam ukapirati koga bi trebale predstavljati. Na groblju samo jedno prezime, Ereiz, što se dalo naslutiti i na uzbrdici ispod crkve, gdje je prezime velikim slovima ispisano preko cijele širine asfalta. Tu je i posebno spomen-obilježje i grob trojice svećenika, nekadašnjih bežljanskih župnika, ali su mnogo zanimljiviji nadgrobnjaci u formi kamenih stela, sigurno starih i po nekoliko stoljeća. Takvi nadgobnjaci nisu baš česti u BiH pa mi je teško shvatljivo što ih, kao i doslovno ničega drugog na teslićkom području, nema na popisu nacionalnih spomenika BiH.

Između Bežlje i Komušine poprilično jezive slike srušenih kuća, na desetine ih je, a u Komušini blaženi mir. Tu se nekad sakupe tisuće hodočasnika, a sada nikoga osim vrtlarice koja okopava cvijeće. Iznad crkve, posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije, borova šuma, stabla bez grana u donjem dijelu, a između njih desetine drvenih klupa – tu se mnogi natiskaju kad je misa vani, kad ju je, zbog velikog broja hodočasnika, nemoguće organizirati u crkvi. Na zidu crkve dvije spomen-ploče: jedna iz 1982. godine, kad je temeljni kamen blagoslovio tadašnji vrhbosanski nadbiskup dr. Marko Jozinović, a druga iz 2004. godine, kada je završena obnova crkve, teško oštećene 12 godina prije, tijekom ratnih događanja. Unutrašnjost crkve prostrana, pomalo nestandardne forme, puno šira nego što je duža. Oltarski prostor zbog prozora u tom dijelu jedini osunčan, zajedno s jedinim, ali velikim vitrajem iza oltara. U lijevom krilu crkve najprije fotografije 52 hrvatska branitelja poginula tijekom rata, a onda, na stalku u pozlaćenom okviru, najveća znamenitost ne samo ovog svetišta nego, za katolike, i mnogo šireg prostora – čudotvorna slika Gospe Kondžilske.

Crkva u Komušini

Komušina nema neku veliku povijest i prošlost, prvi put se spominje tek u prvoj polovici 17. stoljeća, ali ju je slika učinila poznatom u cijelom svijetu. Prvi sliku spominje biskup Fra Marko Dobretić 1779. godine, već tad je nazivajući „prastarom i čudotvornom“ te „vrlo poštovanom i čašćenom od mnogobrojnog puka“. Narodna predaja kaže da je sliku, krčeći njivu, našao neki „Turčin“ iz Mrkotića kod Tešnja. Odmah je shvatio da je u pitanju „sveta stvar“ pa ju je, makar nije imala poveznica s njegovom vjerom, odlučio sačuvati, i to u hambaru. Kad je, nakon nekoliko godina, vidio da se hambar nikad ne prazni, uvidio je da u pitanju nije obična „sveta slika“ već nešto posebno. Došao mu, kaže dalje predaja, neki ciganin, kojem pokaže sliku, a ciganin mu kaže da je to „vlaška Gospa“ i udari je nadžakom, ali istog časa poludi i baci se u najveći vir u Usori, koji stanovništvo ovog kraja i danas zove Ciganski vir. Malo pomalo se pročulo da je slika čudesna i čudotvorna pasu se, uz narod, za sliku počele raspitivati i vlasti, a onda i neki šeh (mudrac), ugledan i utjecajan, koji naredi vlasniku ambara da sliku mora odstraniti i dati je onima kojim pripada, ali nikako za novac već samo u zamjenu za druge stvari. I, kaže, predaja, zatraži on od katolika sto volova, sto ovnova i sto oka kravljeg masla, a oni se, u svim okolnim selima, „porezaše“ i za neko vrijeme sakupiše traženo. Odvedu volove i ovnove, odnesu maslo, a sliku ponesu u Komušinu, i to, plašeći se kabadahija kojih je uvijek bilo, a vlast im ništa nije mogla i smjela, preko brda i planina. Nakon što su se odmorili na brdu Kondžilo i htjeli nastaviti dalje, ispostavilo se da „ni šest ljudi ne može podići sliku“. U nedoumici što dalje, jer sliku nisu mogli ostaviti na brdu usred šume, a nije bilo šanse dobiti dozvolu za izgradnju i najmanje kapele, a kamoli crkve, zavjetuju se da će je svake godine uoči blagdana Velike Gospe svečano donositi na brdo. Nakon toga su, kaže predaja, mogli podići sliku i donijeti je u Komušinu.

Preci muslimana koji je našao sliku dugo su pred blagdan Velike Gospe slali dar upravitelju svetišta, a mjesto na kojem je, po predaji, nađena slika zove se Crkvište. A sad malo iz predaje u stvarnost: u „Arheološkom leksikonu BiH“, tom 1, zabilježen je lokalitet Crkvišće kod Mrkotića, općina Tešanj, na kojem se nalaze ostaci srednjovjekovne crkve i groblja. Stećci su uništeni, ali je kamene temelje lako naći. Niti Leksikon spominje Gospu, niti se u tekstovima o Gospi spominje Leksikon, a bilo bi baš zanimljivo obaviti arheološka istraživanja na Crkvišću i vidjeti što se još eventualno krije u ostacima crkve i nekropole. Štoviše, nevjerojatno je da niko nije povezao te dvije stvari i organizirao istraživanje!
Čudotvorna slika je 1997. godine stajala iznad oltara u Sarajevu s kojeg je tadašnji papa Ivan Pavao II. slavio svetu misu, a kako su obećali oni što su je donijeli iz Mrkotića, svake godine se u procesiji nosi na Kondžilo. „Oklop“ nekadašnje kapele s Kondžila je prenesen u Komušinu, eno ga pored crkve. Na Kondžilo se stiže makadamom pored kojeg je neko postavio putokaze na kojima je umjesto slova dž dvaput napisano nepostojeće đž. Na brdu susrećem samo postariji par, tu su turistički, pitaju za prečicu prema Tesliću. Oltar je na otvorenom, s velikim platoom, ispod platoa se gradi dom u kojem će posljednje godine provoditi umirovljeni svećenici, a na brdašcu iznad platoa nešto kao simbol-crkva, u koju može stati svega nekoliko ljudi, modernistički uradak koji se baš i ne uklapa u ambijent.
Sa Kondžila ću u manastir Liplje, a usput kratko zastajem u Buletiću, desetak kilometara od Teslića, snimiti pravoslavnu crkvu svete Velikomučenice Marine (Ognjene Marije), sagrađenu između 1998. i 2007. godine, te spomenik 41 poginulom borcu Vojske Republike Srpske, a potom i u Pribiniću, gdje se renovira crkva svetog Cara Konstantina i Carice Jelene. Selo se nekad zvalo Pribinovci, u literaturi se spominje još 1446. godine.

U crkvi manastira Liplje

U Liplju, na pola puta između Banja Luke i Doboja, na ušću potoka Mliječnica u rječicu Bistricu, ispod planine Borje, na sve strane kamen te žubor vode, od česme pred portom pa do voda koje se vide ili samo čuju oko crkve i manastira. Manastirski konak može poslužiti kao ogledni primjer kombinacije drveta, kamena i cvijeća, a posebno je zanimljiva „polukula“ na lijevom krilu, pored ulaza. U manastirsku crkvu Blagovještenja Presvete Bogorodice ulazi se kroz lijepo uklopljenu nadstrešnicu koju drže izrezbareni drveni, a ulaz u crkvu izrezbareni kameni stupovi. Crkva nekako djeluje izvana velika, a iznutra mala, uska, sa izuzetno visokim kubetom. Unutar kubeta bukadar nekih insekata koji zuje i stvaraju toliko buke da se pitam o čemu se radi, je li to uključena neka ventilacija ili što je, a onda podignem pogled i vidim ih. U crkvi, lijevo od ikonostasa, vrijedne moći svetaca u posebno za to izrađenom pozlaćenom kovčežiću, donesene iz Rusije. U maloj lučnoj niši na zidu isti takav natpis o obnovi manastira obavljenoj 1984. godine. Jednostavan kameni pod i bijeli zidovi prizivaju u misli neka davno iščezla vremena. Iza crkve grob protojereja Riste Vukovića – slova na ploči se gotovo izbrisala pa se ostatak natpisa ne da pročitati.

Po predaji je manastir zadužbina Save Nemanjića iz davne 1219. godine, što se može pročitati na ploči iznad ulaza u crkvu, postavljenoj 1879. godine. Tu je predaja pretočena u fakta, iako se mjesto Liplje spominju ponešto, a manastir mnogo kasnije od spomenute godine. Osmanlije su ga 1696. godine pretvorili u pepeo, a prije toga je dugo bio jedno od središta prepisivanja vjerskih knjiga za šire područje. Obnovljen je između 1858. i 1879. godine
Nedavno je pored ulaza napravljena zgrada u kojoj su smješteni knjižnica i muzej. Iako okolo još ima građevinskog materijala pa djeluje da zgrada nije završena, vrlo ljubazni Goran Rakić, Vukovarac koji je stjecajem okolnosti dospio u Liplje, kaže da sve radi. Pitam ga je li možda iskušenik ili tako nešto, a Goran odgovara odrečno i dodaje: Ja sam ovdje sluga! Iz čitave njegove pojave isijava dobrina i poniznost; tu je ako još što zatreba, ali mora raditi, sutra im dolazi neko od visokih crkvenih poglavara. „Molite se za mene!“, kaže na kraju umjesto pozdrava.

Hajdučka vatra ili vode, svejedno je

Uskoro će mrak. Još malo odmoriti u Liplju, koju stotinu metara ispod manastira ima lijep restoran s dobrim izborom jela. A onda na konak, ne u onaj manastirski, nego na izletište visoko u crnogoričnoj šumi, koje se negdje zove „Hajdučka vatra“, a negdje „Hajdučke vode“. Preko puta hotela skijaški tereni sa žičarom, ispod teniski centar „Novak Đoković“, u zraku ptičji koncert, a onda i kiša. Vatra ili vode, svejedno, mir je posvemašnji, čuje se samo priroda, pa ko ne bi spavao k'o zaklan?!