U zatvor zbog ljubavi: Kako su se u SSSR-u zabranjivali brakovi sa strancima?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ruskinjama koje su četrdesetih godina prošlog stoljeća odlučile postati supruge stranih državljana prijetila je kazna od deset godina zatvora. Organi sovjetske državne sigurnosti pomno su ih pratili, a samo je rijetkima pošlo za rukom spojiti se s muževima, po cijenu strašnih odricanja.

U vili Haritonjenko na Sofijskom keju u Moskvi, gdje se nalazilo veleposlanstvo Velike Britanije u SSSR-u, u određenom trenutku boravili su Herbert Wells, Isadora Duncan, Winston Churchill... Počevši od kolovoza 1945. godine, tu je živjelo 15 Ruskinja (kao taokinje) koje su se upoznale s britanskim državljanima i postale njihove supruge.

Britanci su dolazili u Sovjetski Savez na razne načine, recimo kao tehnički stručnjaci, uključeni u industrijalizaciju SSSR-a, ili kao mornari u takozvanim arktičkim konvojima kojima je putem lend-leasaa u luke Arhangelska i Murmanska dostavljana roba. I premda se druženje i kontakti s ruskim stanovništvom nisu poticali, tijekom ratnih godina između Ruskinja i Britanaca sklopljeno je 35 brakova. Dvadeset žena uspjelo je otići u inozemstvo zajedno s muževima, a 15 je bilo zadržano na granici. Rat je završen, a sovjetski organi državne sigurnosti bili su protiv toga da sovjetski državljani odlaze u Britaniju. Čak i kod muževa.

"Vratite nam supruge"

Bojeći se istraga od strane NKVD-a, žene su se obraćale britanskom veleposlanstvu. Među njima bila je i Ljudmila Hohlina, supruga britanskog diplomata Petera Squirea. Po završetku rata njezin je muž pozvan u domovinu, a njoj nije dozvoljeno da napusti zemlju. Peter je u Londonu zajedno s drugim muževima protestirao ispred sovjetskog veleposlanstva, držeći u rukama transparente na kojima je pisalo "Vratite nam supruge", ali bez nekog rezultata. U SSSR-u je u tom trenutku britanski veleposlanik pozvao svih 15 dama i predložio im da se razvedu. Pristale su gotovo sve. Dnevni list "Izvestija" 1948. godine objavio je "otvoreno" pismo Ljudmile Squire (Hohline), koje ona zapravo najvjerojatnije sama nije ni napisala, a u kojem se, između ostalog, navodi: "Nakon što sam saznala da se moj muž uključio u antisovjetsku kampanju, ne želim više biti supruga takvog čovjeka." Unatoč tome, ona je na kraju u sovjetskim logorima odrobijala gotovo osam godina.

Ljudmila je tek 1960. godine uspjela stupiti u kontakt putem pisama s mužem. On je nije zaboravio, dugo je čekao vijesti od nje, ali se na kraju, ipak, oženio, i to ponovo za Ruskinju. A od svih 15 "bijelih udovica" u Britaniju je uspjela otići samo jedna, Klara Hall. Ona je izričito odbila napustiti veleposlanstvo, gdje je provela narednih 18 mjeseci, dok je na kraju nisu protjerali iz SSSR-a.

Takva surovost obrazlagala se, svakako, strahovima sovjetskih specijalnih službi da bi žene lako mogle postati doušnice, špijunke, a takvih je slučajeva, kao što je kasnije pokazala ruska novinarka Olga Golupcova, zaista bilo, Englezi su, zapravo, u Arhangelsku vrbovali osam djevojaka koje su potpisale da će raditi za britanske specijalne službe, piše russia beyond.

Jednu od njih, Antoninu Trofimovu, raskrinkali su organi, pa je pod pritiskom "otkucala" ostale. Sve otkrivene "špijunke" čekao je logor, kao i Antoninu i to za "izdaju domovine". Premda u suštini jedva sastavljajući kraj s krajem (slijedovanje u Arhangelsku u ratnim godinama nije bilo ništa bolje nego u Lenjingradu pod blokadom), djevojke su jednostavno podlegle iskušenju za hranu i odjeću koje su im poklanjali dobrostojeći Englezi, usput, ne uvijek iz koristoljublja. Među rusko-britanskim ljubavnim pričama bilo je i sasvim iskrenih, ali i na te se parove odnosio zakon koji je zabranjivao brakove sa strancima.

U logor zbog ljubavi

Sovjetska vlast je 1917. godine ukinula vjenčanja u crkvama i tradicionalna vjenčanja. Sloboda obiteljskih i spolnih odnosa bila je dio nove sovjetske kulture. Brak sa strancem ni za koga nije bio iznenađenje.

Postojali su i poznati internacionalni parovi, kao što su to bili Sergej Jesenjin i Isadora Duncan, Sergej Prokofjev i Španjolka Lina Codina, ministar vanjskih poslova Maksim Litvinov i Engleskinja Ivy Low, da nabrojimo samo neke.

Međutim, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća zakoni u domeni obiteljskog prava postajali su sve rigorozniji. 1936. godine zabranjen je abortus. Istovremeno, procedura za razvod braka postala je kompliciranija. Razvodom se bavio sud, bilo je potrebno da se pojave oba supružnika i da se plati između 100 i 200 rubalja. A 1944. godine visina taksi višestruko je podignuta, pa je razvod koštao između 500 i 5000 rubalja (te novce većina stanovništva nije imala, budući da je prosječna plaća na godišnjoj razini iznosila oko 4000 rubalja). I dok se u Moskvi 1940. godine razvelo oko 10-12 tisuća parova, 1945. godine u ruskoj prijestolnici registrirano je samo 679 razvoda.

Poslije rata zemlja je ostala bez desetala milijuna radno sposobnih muškaraca i žena. Neki sovjetski vojnici tijekom boravka kontingenta Crvene armije u Europi uspjeli su zasnovati obitelj, nisu se svi zarobljeni na okupiranim teritorijima vratili kući. Sovjetska vlast nije se htjela baviti spajanjem obitelji, uglavnom zbog opasnosti dvojnog državljanstva supružnika. Na situaciju je utjecao i slučaj s 15 žena britanskih državljana. Godine 1947. usvojen je zakon kojim je bio zabranjen brak sovjetskih građana sa strancima. Službena verzija glasila je: "Naše žene koje se udaju za strance i nađu u inozemstvu u neobičnim uvjetima osjećaju se loše i izložene su diskriminaciji." Prekršitelji zakona kažnjavani su po 58. članku, za antisovjetsku aktivnost. Najpoznatiji slučajevi dogodili su se neposredno prije i odmah poslije usvajanja zakona. Sin veleposlanika Republike Čile u SSSR-u Alvaro Cruz Lopez de Heredia oženio se 19-godišnjom Lidijom Lesinom 1946. godine. Usvajanjem novih pravnih normi o braku sa strancima par se našao izvan zakona, a SSSR je još prekinuo diplomatske odnose s Čileom. Supružnici su se nastanili u hotelu "Nacional" i gotovo pet godina nisu izlazili vani. Na kraju im je uspjelo otići u Čile, istina, u domovinu je suprug Lesine poludio.

Robert Tucker, prevoditelj Američkog veleposlanstva u Moskvi, 1946. godine oženio se Jevgenijom Pestrecovom. Kada je okončao službu u SSSR-u, shvatio je da njegova žena ne može dobiti dozvolu za izlazak iz zemlje. Nisu se morali skrivati, međutim, Tucker je ostao u SSSR-u, radio je kao prevoditelj za kanadsko i indijsko veleposlanstvo. Iz zemlje su uspjeli izaći tek poslije Staljinove smrti.

Nisu se uvijek uspjeli izvući čak ni poznati. Glumica Zoja Fjodorova počela se zabavljati s opasnim čovjekom, vojnim atašeom američkog veleposlanstva Jacksonom Tateom. On je ubrzo protjeran iz SSSR-a, ali je Fjodorova s njim ostala u blaženom stanju. Očinstvo se nije moglo sakriti. Fjodorova je dobila 25 godina zatvora, a njezina sestra Marija koja joj je pomagala deset godina i umrla je u zatvoru. Novorođenu kćer Viktoriju morala je dati drugoj sestri koja je ostala na slobodi, a djevojčica je majku upoznala tek s devet godina, kada je Zoja Fjodorova bila rehabilitirana. S ocem djeteta vidjela se tek 1976. godine.

"Tražim muža stranca u svojstvu prijevoznog sredstva"

Službena zabrana brakova sa strancima u SSSR-u ukinuta je 1953. godine poslije Staljinove smrti. Osim toga, stupanje u brak s državljaninom druge zemlje nije značilo da sovjetski građanin gubi državljanstvo. "Otapanje" je, čini se, imalo blagotvoran utjecaj na odnose Sovjetskog Saveza i stranih zemalja. 1957. godine u Moskvi održan je Međunarodni festival mladih i studenata, a 1960. godine otvoreno je Sveučilište Prijateljstva naroda. Međutim, za brak sa stranim državljaninom tih godina trebalo je prikupiti ogromnu dokumentaciju i brojne karakteristike, kao i obaviti razgovore s predstavnicima vlasti, izlažući sve detalje veze. Generalno je pedesetih i šezdesetih godina svaki odnos sa strancem automatski značio konstantno praćenje od strane KGB-a. A onima koji su stupili u brak mogli su na razne načine zagorčati život, isključiti ih iz partije, otpustiti s posla ili premjestiti na rad negdje daleko. Kako ne bi kvarili moralni lik sovjetskog čovjeka.

Sportašica Inga Artamonova na turniru u Švedskoj upoznala se sa švedskim sportašem, a kada se vratila u Moskvu, počela se s njim dopisivati. Širile su se glasine da su službenici KGB-a bili u kontaktu sa sportašicom svakodnevno, između ostalog čekali je na povratku s posla kući i predočavali kakve će je sve kazne i muke snaći, kako nju, tako i članove njene obitelji. Ona je pokleknula i prekinula prepisku sa Šveđaninom. 29-godišnja Artamonova preminula je od posljedica uboda nožem koje joj je nanio muž, sumnjičeći je za prijevaru.

Ni oni iz krugova najviše nomenklature nisu uspijevali izbjeći praćenja i prijetnje. Ljubov Brežnjeva, koja je bila kćer Jakova, brata generalnog sekretara KPSS-a Leonida Brežnjeva, upoznala se s Nijemcem Helmutom, koji je studirao u Moskvi. Zaljubljeni par pratili su nekoliko mjeseci, a onda počeli i prijetiti. Operativci su namjerno ostavljali nered u stanu i na taj način joj jasno stavljali do znanja da se u njenoj odsutnosti vrši pretres, dok je izabranik Brežnjeve pozvan u Ministarstvo obrane SSSR-a i od njega traženo da napusti zemlju. Rodbinske veze s Leonidom Iljičem ništa nisu pomogle. Navodno je on sam nećakinji rekao: "Ako tebe pustim, pobjeći će i druge", očigledno, pretpostavljalo se da mnoge djevojke iz visokopozicioniranih sovjetskih obitelji nisu imale ništa protiv odlaska u inozemstvo, ali domovina nije dozvoljavala.

Od 1969. godine, kada je usvojen novi "Zakon o braku i obitelji RSFSR", bilo je jednostavnije stupiti u brak sa strancem, istina, brakovi su se sklapali u određenim matičnim službama u velikim gradovima, ali praćenje onih koji su za supružnike izabrali strance nije više bilo masovno. Brak sa strancem postao je moderan, između ostalog zbog mogućnosti odlaska u inozemstvo, prije svega u Izrael i Sjedinjene Države. Na tu temu pričali su se vicevi. "Tražim muža kao prijevozno sredstvo", zbivale su šale sovjetske žene.