Vareš – Zarobljeni grad kojem samo Bog može pomoć

Tekst članka se nastavlja ispod banera

- Vareš je nekad bio grad, a vidi sad... – kaže Janja Mijatović. Mete dvorište ispred dvije prekrasne žute zgrade s polukružnim pročeljem, na kojima velikim slovima piše 19 B.Z. 38. Janja je unuka braće Zloušić, to je ono B.Z, s pročelja, a njeno trotočje dođe kao nadomjestak od kojeg bi se mogao ispričati čitav roman, ali je besmisleno i započeti, a kamoli ga ispričati. Uz vatrogasnu kulu, smještenu malo niže niz čaršiju, kuća Zloušića je jedna od malog broja u čitavom gradu koja ima svjetlu fasadu. Na sve strane sivilo.

Vareš

Do rata je na području općine, u gradu i osamdesetak sela, živjelo više od 22 tisuće stanovnika. Danas ih ima manje od 10 tisuća, a brojka se mijenja gotovo svakodnevno. Varešaci kažu: Ko nije imao gdje, taj nije ni otišao. Neka sela su praktički nestala, a neka druga su na izdisaju – dok pomre ono malo starine koja preostale dane i godine želi proživjeti u svom i na svom, praktički će se moći brisati s popisa naseljenih mjesta.

Nekad su „učenici u privredi“, kako su ih tad nazivali, petkom imali posljednji dan nastave, a ponedjeljkom se javljali na posao. Samo u željezari i livnici, kompleksu dugom nekoliko stotina metara, smještenom u Vareš Majdanu, svakodnevno je na posao dolazilo više od tisuću radnika. Danas je sve prazno, a čuvar je poprilično iznenađen kad me ugleda kako se penjem uza široke stepenice, već pomalo protrule od kiša, sunca i nekorištenja. Unutra se ne može, kaže, šireći ruke. Mrtva tišina i cvrkut ptica tamo gdje se, osim možda za državnih praznika, nije čuo još od 1891. godine, kad je podignuta prva visoka peć, a Vareš postao središte proizvodnje željeza u BiH.

Livnica – ovim stepenicama nekad je dnevno prolazilo po tisuću radnika

Mrtav je i rudnik preko puta željezare, u kojem je kruh svoj svagdanji također zarađivalo više od tisuću ljudi. Čak su i slova s table pootpadala; tek dvojica skupljača starog željeza na jednoj od bezbrojnih etaža koje se nižu sve dokle pogled seže. Nekad se godišnja proizvodnja željezne rude mjerila u milijunima tona, a iz Vareša su rudom opskrbljivane i željezare u Zenici, Jesenicama, Sisku i Smederevu. Procjene stručnjaka govore da na vareškom području ima više od 150 milijuna tona željezne rude, odnosno oko polovice od svih zaliha u bivšoj nam državi. A nije tu samo željezo – eksploatirani su i olovo, cink, krom, barit i svašta nešto.

Rudnik

Još 1885. godine Vareš je preko Podlugova (...i ja ne mogu sve i da hoću / zaboraviti plavu kapu...) spojen sa željezničkom prugom Sarajevo – Slavonski Brod, ali je i pruga odavno mrtva. Skretnice i pružni prijelazi još stoje kao podsjetnik na slavne dane, stanična kućica smo što se nije srušila, a kavana „Kolodvor“ preko ulaza je zakovana daskama.

STR „Kolodvor“

Vareš je podijeljen grad, ali ne između Bošnjaka, Hrvata ili Srba, ne između HDZ-a, SDA ili SDS-a, nego na Vareš i Vareš Majdan. Iako se formalno radi o jednom naseljenom mjestu, između je velika „rupa“ od tvorničkih postrojenja, bez kuća i stanovnika. Već na ulazu u Majdan neko je na pristranku ispod jedne od mrtvih tvornica od obojenog kamenja napravio lijep grb općine pa bi posjetitelj očekivao šarenilo i veselost na svakom koraku. Ali, već je rečeno – na sve strane sivilo!

Dobro došli u Vareš

Na ulazu u Vareš, pak, spomenik rudaru, postavljen, kako stoji iznad rudareve glave, davne 1958. godine. U prometnom pogledu Vareš je „slijepo crijevo“ pa se glavnom gradskom ulicom može bez srkleta, i preko izblijedjelih pješačkih prelaza, a i mimo njih. Na mnogom vareškom licu vidljiv je nespokoj – svi pamte bolje dane i nadaju se da će ponovno doći, ali oni, dani, zapili se negdje u Pajtovu Hanu ili Dabravinama, možda čak i u Brezi, pa nikako da stignu u Vareš.

Zanimljivih starih kuća na sve strane, pogotovo u gradskim kvartovima Matijevići i Benići, poneka čak pokrivena kaplamom. Danas većina ima oguljenu fasadu, kroz koju se ponegdje nazire dizma, zid građen kombiniranjem drvenih greda, ljeskovih daščica, kreča, pečene gline i ko zna čega još. Mnoge su prazne, iz krovova i prozora nekih od njih izrasla su čitava stabla, a poneki zid još čuva nazive ulica iz ko zna kojeg sustava i države. Prazno je i makar pola poslovnih prostora, a iznad mnogih ulaza još uvijek stoje firme s nazivima ugostiteljskih onjekata, prodavaonica i drugog. Stari sjaj je prekriven patinom prašine; vidi se da u mnoge od njih već godinama niko nije ušao. Najčešća „firma“ u gradu je ipak crvena tabla na kojoj stoji PAŽNJA! OPASNOST OD URUŠAVANJA OBJEKTA.

Vareš je grad sav zarobljen kamenom. Rječica Stavnja, koja je na jednom dijelu i u Vareš i u Majdanu „potopljena“ ispod površine, kako bi se stvorio toliko potreban prostor u gradiću sa svih strana stisnutom između brda, već odavno je opasana visokim kamenim podzidama, kakve se podižu i iznad dobrog dijela glavne gradske ulice. Bezbrojne stepenice i prolazi, opet uglavnom od kamena, bile su nužne kako bi se barem donekle amortizirali građevinski zahvati kojima je, nakon izgradnje desetina stambenih zgrada, od kojih neke izgledaju kao da su krovovima vezane za nebo, postignut nekakav poprilično čudan spoj starog i novog.

Od kamena je i jedan od mostova na Stavnji, a sagrađen je, pretpostavlja se, prije više od tri stoljeća. Neka od građanskih udruga postavila je pored mosta tablu na kojoj je ispisana legenda o nstanku mosta. Elem, u najkraćem, zaljubili se neki Akif i Anka pa je Anka nakon nedjeljne mise pohitala da se vidi s Akifom, ali je, prelazeći usku ćupriju preko Stavnje, pala u nabujalu rijeku. Akif skočio spasiti je pa su se zajedno utopili, a njegov otac je nakon tragedije, novcem koji je želio ostaviti sinu, dao da se na mjestu ćuprije napravi most, pravi, kameni, kako niko nikad više ne bi stradao kao Akif i Anka.

Kameni most

Elem, ni legende nisu vesele. A stvarnost... E, izgleda da Varešu još samo Bog može pomoći. A On uglavnom obitava u gornjem dijelu čaršije, gdje su, u dvjestotinjak metara međusobne udaljenosti, smještene bogomolje tri ovdašnje vjerske zajednice. Neki bi odmah rekli: Jeruzalem u malom, ali... Najmanja od bogomolja, pravoslavna crkva, posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, nalik je pustom otoku: ulazna kapija zavezana žicom, nigdje ni najmanjeg znaka da iko ikad otvara crkvena vrata. Stoji, šuti i gleda rijetke prolaznike. Otkad je izgrađena (po jednim izvorima 1884., a po drugim 1891. godine), nikad nije bila tako tiha i neprimijetna kao posljednjih dvadesetak godina. Čaršijska džamija se, pak, stisnula između drugih zgrada, i to u dijelu grada gdje ulica ide naniže, pa bi je čovjek, da se već izdaleka ne primijeti munara, teško i primijetio. Ispred nje spomenik šehidima iz posljednjeg rata sa ispisanim imenima. Katolička crkva je, pak, napravljena na uzvišenju u središtu grada i zvonici se vide se iz gotovo svakog vareškog kutka. Podignuta je početkom druge polovine 19. stoljeća, malo nakon što je tadašnji bosanski vezir Huršid-paša dao dozvolu da se smiju graditi crkve, da bi današnji izgled najvećim dijelom dobila početkom 20. stoljeća, i to prema nacrtu znamenitog Josipa Vancaša. Jedna je od najvećih crkava u BiH. Ispred crkve je spomenik vareškim Hrvatima poginulim tijekom posljednjeg rata, a časna sestra upravo sakuplja djecu na vjeronauk.

Ispred stare crkve

Svega dvadesetak metara od nje je, pak, jedna od najmanjih, možda i najmanja katolička crkva u BiH, ujedno i najznačajnije turističko odredište na vareškom području. Je li najmanja, znaju oni koji se bave tim temama, a da je najstarija od svih katoličkih crkava u BiH, e, to je općepoznata stvar, iako točno vrijeme gradnje nije poznato, a najvjerojatnije je to bilo početkom 16. stoljeća. I napadana je, i gorjela je, ali evo je, drži se! Građena je od kamena i pokrivena kaplamom pa izgleda gotovo isto kao i prije nekoliko stoljeća. A unutra... Unutra me, s ključem u ruci dugim tridesetak centimetara, vodi fra Anto Cvitković, koji mi usput priča o povijesti crkvice. Drveni bačvasti svod, oslikan stotinama cvjetića i listića, prozori nalik puškarnicama, niše u zidovima kakve danas niko nigdje ne pravi, namijenjene za smještaj obrednih misnih predmeta, prastari drveni oltari, kip svetog Mihaela, zaštitnika crkve, iz 1730. godine... Eh, prosto ne vrijedi opisivati, kudikamo je bolje doći i vidjeti je! Dojam donekle kvare plastične stolice, poredane tu za posjetitelje književnih večeri i drugih sličnih događaja, jer se tu odavno ne služi misa. Pa je onda pitanje koliko je Bog tu ili je skroz preselio u novu crkvu i je li bilo ispravno opisivati je u ovom dijelu putopisa, zajedno s ostalim bogomoljama.

Ponutrica stare crkve

Možda bi Varešu pomogao i kralj s obližnjeg Bobovca? Nekim interventnim sredstvima, proračunskom rezervom ili kreditom nekog srednjovjekovnog monetarnog fonda, ako je toga i tad bilo... Možda, problem je samo što kraljeva na Bobovcu nema već duže od pola tisućljeća. A o Bobovcu ćemo drugi put, pa ako gore ipak sretnemo kralja, e, vala, reći ćemo mu za Vareš, pa makar...