Vinil – ubojica fast food glazbe?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U tekstu Veliki povratak gramofonske ploče? mogli ste pročitati da se gramofonska ploča, skupa s gramofonima, opet izborila za mjesto pod glazbenim suncem, što i danas mnoge čudi, s obzirom da živimo u brzom svijetu u kojem je pola sata dnevno koje netko odvoji za slušanje glazbe popriličan luksuz, a kamoli da se čovjek još zaj***a  s pločama i gramofonom. 

Velika većina upućenih analitičara glazbe reći će da nikada kao danas nije bilo lakše doći do glazbe, nikada je nije bilo lakše slušati svuda gdje se krećemo, nikada nije bila jeftinija, a informacije o njoj nikad dostupnije, ali da u isto vrijeme nikada nismo nekvalitetnije i površnije slušali glazbu. Čak nam je „tlaka“ postao i download preko torrenta, pa u većini slušamo glazbu preko Youtubea, na laptopu ili smartphoneu. Ne samo da je Youtube ili Mp3 kvalitativno lošiji što se tiče zvučnog zapisa od, recimo, CD-a, nego je i način slušanja glazbe uz vizualni kontakt s video zapisom na Youtubeu, pa makar on bio i običan slideshow, uz stalne klikove na druge linkove „upola pjesme“, podizanja i spuštanja prozora na ekranu i surfanja istovremeno po netu, potpuno drugačije iskustvo od slušanja glazbe u klasičnom smislu. A klasični smisao podrazumijeva dolazak kući, stavljanje ploče na gramofon ili CD-a u plejer, te ritual koji slijedi prije slušanja, zavaljivanje u omiljeni položaj, u ruci omiljeno piće i slično…

Kad je bilo klasično, bilo je romantično…

Klasična konzumacija glazbe podrazumijeva da se uz slušanje glazbe ne radi ništa drugo nego uživa ili razmišlja. I tako, danas se čak klasičnim slušanjem glazbe može smatrati i slušanje glazbe u autu dok sam(a) voziš cestom. Eto, dokle je to došlo!

Mnogi će današnje iskustvo slušanja glazbe „s nogu“ i „u hodu“ usporediti s fast food hranom, gdje hrane oko nas nikada nije bilo više, ona nikada nije bila dostupnija, ali je njezina hranjiva vrijednost jako upitna. Da ne kažemo kako velika većina konzumenata glazbe danas uopće ne percipira glazbu kao što se to činilo prije, često prebacuju s pjesme na pjesmu bez da je prethodna završila, stalno su u potrazi za boljim refrenom, slušaju površno i tu će mnogi naći razlog zašto je današnja glazba takva kakva već jest, a slušatelji naslušani svakakvog smeća i kakofonije raznih stilova i bućkuriša refrena.  Čak i oni koji se glazbom hrane u situaciji su da imaju gigabajte i gigabajte skinute muzike na Mp3-icama, ali su sve uspjeli komprimirati osim vremena potrebnog za slušanje, pa oi oni skaču ni preskaču, pa nakon tri sata očijukanja sa nagomilanom glazbom ne poslušaju ne jedan album, nego ni čitavu jednu pjesmu u cijelosti!

E, u tu priču upadaju oni koji smatraju da je gramofonska ploča neka vrsta slow fooda, način na koji se u glazbi, kao i u hrani ili piću uživa, a glazba ima punu vrijednost, tako blagodatnu za naš organizam. Upadaju tu oni koji smatraju da je razlika između digitalnog zapisa koji si kliknuo na ekranu ili zvuka na streamu u usporedbi sa kulturom slušanja ploče jednako kao da usporediš jpg. fotografiju  neke slike velikog umjetnika koju si našao na Googleu, sa slikom u muzeju pred kojom upravo stojiš.

Otpjevaj mi to analogno!

Ploča je stvar iz nekog prošlog vremena, ali to ne znači da ne posjeduje „ono nešto“ što je i danas čini posebnom. Već smo pisali da je ploča generalno prihvaćena kao „cool“ stvar i kao takva danas je opet dio života sa stilom, što se, naravno, pomalo zloupotrebljava od strane onih koji žele biti cool pod svaku cijenu. No, na stranu oni, što je, dovraga, ta vinilna ploča?

Iako postoje čak tri brzine na gramofonu, 78, 45 i 33 okretaja u minuti, vjerujem da većini pri spomenu ploče na pamet prvo pada ili 33-ica (popularna longplejka ili LP) ili 45-ica (popularni singl, manjeg formata). Između svih tih okretaja i veličina ploče (LP je 12 inča, EP je deset inča, singl je uglavnom 7 inča, ali postoje i manji i veći, čak i 12-inčni mogu biti singlovi, tzv. Maxi singl). LP ploča je takozvana albumska forma i ona datira iz vremena nakon Drugog svjetskog rata. Dužina trajanja jedne strane ploče je cca. 22 minute, tako da album na ploči traje maksimalno do 44 ili 45 minuta, osim ako ploča nije dupla. Osamdesetih godina se užim rezom uspjelo trajanje jedne strane ploče produžiti na otprilike pola sata, a albuma na sat vremena, ali je to već davalo lošiji zvuk i kao posljedicu davalo češće preskakanje ploče zbog tanjih stijenki među kanalima.

Navučena na iglu

Ploča daje zvuk tako što gramofonska igla (koja zvuk zapravo proizvodi) putuje po brazdama (kanalima) upisanima u vinil ploče, na način da se signal studijskog zvuka urezuje na master ploču, od koje se onda prave kalupi za tiskanje njezinih kopija. Pojednostavljeno, zvuk ploče je prirodan, mehanički i analogni zvuk koji proizvodi osjetljiva igla putujući kroz nabore na brazdama u koje je prethodno upisan mikroval zvuka. Titraji igle se prenose dalje i preko pojačala završavaju u našim zvučnicima. Zvuk CD-a praktično ne postoji, i to je argument koji ljubitelji ploče stavljaju pred svakoga tko se usudi da takne u svetinju. Istina, CD nosi digitalni zapis o glazbi (ogroman niz nula i jedinica) koji se, pak, čita laserom, a onda dekodira u našem CD uređaju i na račun toga, preko istog onog pojačala, nastaje zvuk u našim zvučnicima. Dakle, ogromna je razlika u nastanku zvuka, ali to ne znači da će veliki broj konzumenata uopće skužiti razliku između CD-a i ploče.

Osim ako ploča ne pucketa pri reprodukciji! To pucketanje, inače zaštitni znak ploče u narodnim predanjima, nije ništa drugo nego prašina koja se nakupila vremenom ili je pala netom prije početka slušanja ploče. Suprotno uvriježenom mišljenju da zagrebana ploča pucketa, površinske ogrebotine uopće ne moraju utjecati na zvuk ploče, jer igla čita ono što je u dnu kanala i od dna prema gore, pa analogno tome samo grubi mehanički atak na integritet ploče, uz pomoć oštrog predmeta može ploču učiniti neslušljivom. Također, nije rijetkost da prašina padne na ploču dok se ona vrti. Ploča je, naime urađena od vinila, a vinil je prirodni generator statičkog elektriciteta.

Ima vinila i nakon smrti Jugovinila!

Statički elektricitet  se pojavi nakon izvlačenja ploče iz omota (trenjem o površinu) i samim tim magnet je za prašinu, ali i ometa zvuk pri prolasku igle jer izaziva dodatno pucketanje! Da bi se prašina odbila postoje razni trikovi (recimo, skuplje ploče dolaze u antistatik omotima ili ih ljudi zasebno kupuju) i antistatik četkice kojima se briše vinilna ploča prije reprodukcije, ali ni oni nisu svemogući ukoliko se prašina zavuče u najdublje dijelove zvučnog zapisa.

U tom slučaju  se ploča mora dubinski prati da ne bi dolazilo do neželjenih klikova, pucketanja i šumova pri reprodukciji. Pa čak i kad sve to uradite, opet vam odnekud može doletjeti komadić prašine, dlačica ili nešto treće i igla kad naleti na njih – klik! Ne brinite, uživatelji u vinilu reći će vam da je to šarm ploče, koja kao i život ima mnogo popratnih šumova, ali je i dalje prirodna, za razliku od hladnog zvuka CD-a, koji je, ukoliko nije oštećen, imun na sve pozadinske zvukove, a pogotovo na prašinu.

Upravo ta uvriježena definicija CD-a kao egzaktnog i hladnog, nasuprot ploče, koja je od mnogih definirana kao topla i prirodna, bit će temelji narednog nastavka naše priče pod nazivom – Zvuči li ploča doista bolje od CD-a?