Vinkovci – Najstariji grad u Europi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

...sve moje ceste su davno zarasle,

stojim na pragu vrata Hrvatske,
zovu te, zovu, ravni slavonske:
dođi u Vinkovce...

Vozim se vukovarskim krajem i slušam radio kad mi u uho ušetaše gornji stihovi. Kako sam po prirodi i znatiželjan i povodljiv, a u vinkovačkom kraju nikad nisam bio, nakon jedno 15 sekundi razmišljanja okrećem auto i - pravac Vinkovci.

Neću, međutim, pravo u grad, jer mi se između Vukovara i Vinkovaca iznenada popriječio Nuštar. Za to mjesto sam prvi put čuo nekad tijekom rata u Hrvatskoj i znam da ne pripada Đakovu, posebna je to općina, ali ne mogu ne stati kad na travnjaku u sjedištu mjesta vidim sedam-osam drvenih kipova ljudi, ovakvih i onakvih, ali svakako zanimljivih.

Neko se ovdje baš bavi izradom takvih kipova, jer na dva nailazim i ispred ulaza u obližnji dvorac. Jedan je neki drveni svetac ili šta je već, nisam baš siguran, a drugi Slavonka sa stapom; zaradila se toliko da ni ne primjećuje dok je stavljam u objektiv. Između njih, u zidu dvorca, Gospin kip, zagrađen rešetkom. Gospa u zatvoru.

Dvorac je, pak, impresivna građevina, podignuta 1729. godine, a oko njega je još nekoliko manjih zgrada. U jednom dijelu smješten je Dom za starije i nemoćne osobe „Mali dvorac“. Kao da može postojati veliki dvorac, al' baš briga vlasnika za pleonazme. Izuzev tog dijela, sve ostalo je zub vremena uveliko uzeo pod svoje, a traga su ostavila i ratna dešavanja pa rupa od gelera ima svud po zidovima, pogotovo na leđima dvorca, okrenutim prema cesti. Malter otpada sa zidova, čak i oko prekrasno izrađenog grabaiznad jednog od ulaza, a na lijevom krilu zgrade puzavice su se popele čak do krova i polako ga osvajaju. Najvažnije je, naravno, da je uz jedan od zidova dograđen caffe s kladionicom, džaba ti dvorac ako nema toga. Prostrani park oko dvorca zapušten. Dvorac je službeno, nećete vjerovati, pod zaštitom države. Koja valjda čeka da se sruši. Da njegov graditelj, grof Gosseou, ili posljednji vlasnik Khuen Belassy, ustanu iz groba, vjerojatno bi ih u sekundi presjeklo srce i brzo bi se vratili tamo odakle su izašli.

Znam da je blizu dvorca prije nekoliko godina otkriveno vrlo bogato arheološko nalazište sa više od 200 grobova iz kasnoavarskog razdoblja, što će reći od prije kojih 1200-1300 godina, ali ne vidim tragove; bit će da je nakon arheoloških istraživanja sve poravnato.

U Nuštru snimam još župnu crkvu svetog Duha te Vatrogasni dom s fino uređenim dvorištem, kojim dominira kip njihovog zaštitnika svetog Florijana, pa hitam ka Vinkovcima.

Pošto u Nuštru ne vidjeh ništa od velikog arheološkog nalazišta, najprije ću u Sopot. Barem ja to tako planiram, ali se ispostavlja da Sopot baš i nije lako naći, makar nekakvih putokaza i ima, ali da ne sretoh jednog ribara i djevojku koja je baš tog jutra odlučila otrčati koji krug pored Bosuta, vjerojatno bih se vratio neobavljena posla.

Arheološki park Sopot

Sopot je arheološki park kojih tri kilometra od grada, a sve što sadrži je šest kućica kakve su u doba neolita građene u ravnoj Slavoniji, a i drugdje po područjima blizu rijeka. Park je dobio naziv po sopotskoj kulturi, poznatoj u arheološkoj literaturi već duže od 40 godina, a „matično“ područje su joj upravo istočna Slavonija i zapadni Sr(ij)em, mada je zastupljena i južno i sjeverno, na bosanskim i mađarskim prostorima.

Ideja o gradnji arheološkog parka je izvrsna stvar, ali se, što god se napravi, mora i održavati. Kućice su fino izvedene, potpuno nalik predodžbama o tome kako su izgledale u stvarnosti, nekoliko stoljeća prije nove ere, od blata, drveta, trske i pruća, ali su „vlasnici“ zaboravili da bi ih trebalo i održavati pa iz zidova proviruju metalne mreže kakvih u neolitu baš i nije bilo, a neke od kućica služe kao toalet posjetiteljima obližnjeg izletišta. Zašto je dozvoljeno da cesta prolazi upravo između kućica također je teško shvatljivo.

Grad osvajam s ruba, od dijela koji narod još od osmanskog doba zove Meraja. Na Meraji se, naime, nalaze čak tri crkve, međusobno toliko različite da ih slučajni prolaznik ne bi ni svrstao u istu vrstu građevina.

Najmanje me zanima najnovija, ona što sva sja, ali ipak obilazim dvorište i bilježim: lijep bijeli toranj po rubovima ukrašen sivim umetcima, Gospin kip, klasičan, nalik međugorskim, malu reklamnu izložbu kipova i križeva pod staklom, lik svetog Antuna Padovanskog s djetetom Isusom i ljiljanima na pročelju lijepo osmišljene betonske nadstrešnice, kao i njegov kip u nekoj vrsti niše od fasadne opeke pri zemlji. Sveti Antun je, naime, zaštitnik crkve i samostana, utemeljenog prije osamdesetak godina. Niko me ne primjećuje, a crkva je zaključana.

Druga crkva mi je mnogo zanimljivija. Posvećena je svetom Iliji, a sagrađena je u gotičkom stilu, i to nekad na razmeđi 13. i 14. stoljeća. Zovu je Mala crkva, za razliku od one u središtu grada do koje ću kasnije. Znam da je iz Male u Veliku crkvu odneseno ono najvažnije, ali sam siguran da bi se unutra ipak imalo što vidjeti, mada je poznato da je, osim kao crkva, nekad služila i kao vojni objekt, a onda i kao skladište. Koja fajda, jer ne samo da je zaključana, nego je preko vrata prebačena metalna palija, kao što se nekad davno radilo na ćepencima po starim bosanskim čaršijama. Znam i da je žestoko stradala tijekom rata, ali mi se način na koji je obnovljena nimalo ne sviđa: na zidove od stare, originalne cigle, u kojima se još vide nekadašnji prozori s prekrasnim lučnim natprozornicima, dodana je moderna bijela cigla, koja uokviruje i jedan ostakljeni dio, s krovom od također modernog crijepa.

„Mala crkva“ je sagrađena na temeljima treće crkve, također posvećene svetom Iliji, od koje se danas vide samo skromni ostaci koji su, eto, ostali izvan zidova prethodno spomenute. Ostaci su uredno konzervirani i ograđeni, za što odgovorni zaslužuju pohvalu – mnoga slična mjesta su, nažalost, potpuno zanemarena i prepuštena propadanju. Detaljnijih podataka o objema crkvama nema, ali da su rušene i popravljane, u to nema sumnje, pogotovo kad se malo bolje zna povijest ovog kraja i ko je sve njime vladao.

Ostaci najstarije crkve na Meraji

S Meraje ću u središte grada, blizu je. Parkiram negdje na kontra strani, a prva slika koju vidim je križ koji uz cestu blizu središta grada prave ovdašnji pravoslavci. Mislio sam da je pravljenje križeva krajputaša davno nestalo, ne znam da sam ikad vidio ijedan nov, ali sad shvaćam da sam u krivu, a uvijek mi bude drago kad doznam da neka tradicija nije potpuno zamrla. Potom je na redu prekrasna, ali derutna zgrada, iz čije kapije, k'o naručen, izlazi muškarac mojih godina, taman da ga pitam što je zgrada nekad predstavljala. „Nemam pojma“, kaže, šireći ruke kao da je kriv što ne zna. Nakon nje još nekoliko isto tako lijepih, ali obnovljenih zgrada, a onda i pravoslavni hram Silaska Duha svetog. Istodobno djeluje i novo i staro, novo po izgledo, staro po stilu: sagrađen je 1793., srušen 1991., a istovjetan starom ponovno podignut između 2007. i 2012. godine. Zaključan, danas, očito, nemam sreće s crkvama i ključevima.

Dalje ću pored hotela „Admiral“ i, njemu preko puta, zgrade Gradske uprave. Najprije prošetati prostranim parkom i baciti koji pogled: Staze, lica, predeli, što bi reci Ivo Andrić. Iako su topli dani daleko, šetača ima, mada neki, idući za svojim poslom, samo hvataju prečicu. Gradskim parkom dominira trostupni obelisk s betonsko-lančanom ogradicom, spomenik Svetog Trojstva, u čijem podnožju je sitnim, ali neizbrisivo urezanim slovima navedeno da je obnovljen 1887. godine „pod upravom odbora: J. Stojanović župnik, V. Popović načelnik, Fr. Kregar podnačelnik, Fr. Ištvanović i V. Badmila, zastupnici“. Jedan list je pokrio dio natpisa pa za posljednje ime i nisam siguran. Prošlo je, dakle, 130 godina od obnove, a odavno je potrebna još jedna – postament koji drži stupove jedva je živ, komadi mu pootpadali, takoreći već stenje pod teškim teretom. Vjerojatno je poprilično star i kip na fontani koja, gle čuda, radi. Ovo „gle čuda“ – pa većina fontana na koje naiđem suhousta je. Park je inače napravljen 1868. godine, i to na dotadašnjem „Paradier Platzu“, u vrijeme načelnikovanja Adolfa Albrechta, ali njegovog imena nigdje.

Obilazak središnjeg gradskog trga, koji nosi ime po banu Josipu Šokčeviću, započinjem sa zapadne strane, od Gradskog muzeja. Neću dugo: subota je, muzej ne radi, mogu pogledati samo top na drvenom postolju okovanom željezom. Inače je zgrada Muzeja jedna od najstarijih i na trgu i u gradu uopće, a podignuta je u baroknom stilu još krajem 18. stoljeća.

Na trgu je i mnogo drugih zanimljivih zgrada; sve ih ne vrijedi opisivati, ali neke, a i detalje na njima, ipak ne mogu preskočiti. Do Muzeja je zgrada Suda, a na njoj spomen-ploča, ovim redom, sudcu, etnomuzikologu te kulturnom i sportskom djelatniku Slavku Jankoviću (1897.-1971.). Zašto li baš na zgradi Suda? Jer je Janković bio i pravnik, mada je mnogo poznatiji u oblasti folklora, budući da je narodni naziv za bećarac prvi turio i u knjige.

Vinkovčani nisu nimalo škrti u postavljanju spomen-ploča pa ću do kraja obilaska trga naići na još četiri. Nakon Jankovića, drugi zaslužnik je Josip Runjanin (1821.-1878.), za kojeg stoji da je „ishitrilac“ (e, baš svašta!) napjeva hrvatske himne. Ispod imena je prvi stih himne s notnim prikazom, a ploču su „troškom hrvatskog naroda“ podigli članovi Kluba hrvatskih književnika Osijek. Kad to vidim, jasno mi je i otkud onaj „ishitrilac“ – takvo što može pasti na um samo piscima. Treći je ban Josip Šokčević (1811.-1896.), pod čijim je predsjedanjem 1861. godine u Hrvatskom saboru hrvatski jezik postao službenim. Šokčevića ploča se nalazi pored ulaza u velebnu zgradu Gimnazije, koja nosi ime po Matiji Antunu Reljkoviću, dominantnu na toj strani trga; jedan od najvećih hrvatskih pisaca 18. stoljeća umro je, naime, 1798. godine upravo u Vinkovcima. Četvrti je književnik i znanstvenik (na ploči mu je nabrojilo još svašta nešto) Dionizije Švagelj (1923.-1985.), a ploča je postavljena na njegovoj rodnoj kući. Švagelj je bio pravo zanimljiv čova: kad je 1969. godine tadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti odlučila osnovati Centar znanstveno-istražvačkog rada u Vinkovcima, on je imenovan direktorom, a pošto u gradu nije bilo odgovarajućih prostorija za spomenutu instituciju, čova je malo rasklonio stvari i smjestio ga u vlastitu kuću! Ostat će mi nejasno zašto je proglašen počasnim građaninom Vinkovaca kad je tu i rođen, i proveo najveći dio života, i umro. Peti je književnik Josip Kozarac (1858.-1906.), autor, pored ostalog, Tene, Mrtvih kapitala i Mire Kodolićeve, najpoznatiji šumar među piscima i najpoznatiji pisac među šumarima, a njemu je spomen-ploča postavljena na zgradi u kojoj je živio i radio od 1895. godine pa do smrti.

Vrlo zanimljiva je, uz ostale, i zgrada Brodske imovne općine, nazvana tako jer se sjedište Brodske pukovnije nalazilo u Vinkovcima, a – što bi rekle „Vještice“ – totalno drukčija od drugih je zbog nekoliko malih okruglih i piramidalnih tornjeva na krovu, ali i zbog ukrasnih reljefa ispod krova koji simboliziraju šumu i njeno iskorištavanje. Zgrada je, naime, kasnije prešla u vlasništvo tadašnje uprave šuma pa je, prilikom restauracije i nadogradnje, dobila upravo takve ukrase. Inače je to, izuzev nekoliko crkvi, najveća neogotička građevina izvedena na području tadašnje Trojedne kraljevine.

Slavonski Fadil Štil

Slično je i sa zgradom u kojoj se danas nalazi vinkovačka Uprava šuma, samo što je reljef iznad ulaza mnogo konkretniji: neki slavonski Fadil Štil s još jednim ahbabom reže već oboreno deblo, ali dabogda da im svi prsti ostanu na broju koliko su se obojica zagledali u mladu koja im je valjda donijela ručak. Autor reljefa je Dragutin Morak, a obje zgrade je, dakako, pri obnovi i dogradnji, projektirao Herman Bollé, jedan od najglasovitijih predstavnika historicizma. Ispred zgrade neka vrsta spomenika drvetu – stablo na betonskom postolju s krovićem od crijepa.

Naravno da bi trg bio faličan - ipak je ovo Slavonija - da na njemu nema crkve. Rekoh već da s crkvama danas nemam sreće, tako ne mogu ni u ovu, ali se i svana itekako ima što vidjeti. Crkva je građena između 1772. i 1777. godine u baroknom stilu. Prvobitno je bila posvećena svetom Ivanu Nepomuku; kasnije je, 1973. godine, Ivan iz nekog razloga dobio crveni karton, a u igru su ušla dvojica meni jedva poznatih, sveti Euzebije i sveti Polion. Zašto baš njih dvojica? Jer su obojica djelovali upravo na ovom području. Otkud zajedno, to i nije baš najjasnije, budući da je sveti Euzebije bio biskup, ovdašnji, a sveti Polion crkveni čitač, kasnije i učitelj te odgojitelj pripravnika. Obojica su podnijela mučeničku smrt zbog vjere.

Logično bi bilo zaključiti da su dvojica svetaca u nišama s obje strane ulaza upravo oni, ali buni to što su kipovi očito vrlo stari, a ova dvojica su u prvi plan izbili tek prije nešto više od četiri desetljeća. Lijevi je pravi svetac 1/1, pogleda usmjerenog u nebesa, a desni nekako živopisniji, sjedobrad, bliskiji običnom čovjeku, s trorogom kapom i velikim križem u rukama.

Iznad ulaza jedna od davnih verzija grba Đakovačke biskupije, a tu se već mora spomenuti važna činjenica: vinkovačkom župom su nakon oslobođenja od Osmanlija, početkom 18. stoljeća, upravljali bosanski franjevci, a u drugoj polovici istog stoljeća Vinkovci su pripali po papi Klementu XIV. ujedinjenoj Bosansko-srijemskoj odnosno Đakovačkoj biskupiji.

E, sad, nakon svega ima jedno „ali“... Naime, kad bi čovjek samo zvirljao po pročeljima i tornjevima trga, propustio bi vidjeti ono najvažnije, jer se to nalazi - pod nogama. Trg je, naime, poslužio za prikaz najstarijeg poznatog indoeuropskog kalendara, koji je 1978. godine otkopan na lokaciji današnjeg hotela „Slavonija“. Radi se, dakako, o glinenoj posudi, a na njoj su uklesani ukrasi koji prikazuju sazviježđa koja se na nebu vide kroz četiri godišnja doba. Kalendar je, po dominantnom zimskom sazviježđu, nazvan Orion. Posuda pripada vučedolskoj kulturi, potječe iz vremena 2600 godina prije nove ere, a zbog svega toga se za Vinkovce kaže da su najstariji grad u Europi.

Orion pod nogama

Eto ti, zakopaš kalendar, recimo iz „Lovačkog lista“ ili „Sportskih novosti“, i neko ga za četiri-pet tisuća godina slučajno nađe. Pa se čitav svijet pita kakvi su to ljudi živjeli ovdje kad su pucali u životinje i po dvadesetorica trčali za okruglom napuhanom... Ma nema potrebe dalje, najbolje je sve za sobom spaliti :-)

Dosta Vinkovaca, odoh malo u Krnjaš, odatle su Kozarci. Josipa sam već spomenuo, a njegov spomenik se nalazi na izlazu iz grada ka spomenutom selu. U čudnom je pokretu; da je živ, brzo bi ga zaboljela križa, a kako je zamišljen, ne bi ni primijetio i eto ti problema.

Cilj mi je, međutim, rodna kuća drugog Kozarca, Ivana (1885.-1910.). Raspitujem se u maloj prodavaonici na rubu grada, a trgovkinja me upućuje, uz pesimističnu opasku: „Ma idite, al' nema se tamo šta vidjeti, selo k'o selo, a i ta rodna kuća... Ma to vam je duga priča...“ Hm, hm... Odoh ja vidjeti tu dugu priču, makar pogled koji je uslijedio nakon gornje rečenice gotovo da kaže: Idi ti, prijatelju, tražiti štogod zanimljivije. Protiv toga da idem u Krnjaš je i Bosut: sa svih strana se zaogrnuo šetnicama pa mami li, mami.

Iskreno, ni ne očekujem mnogo od Krnjaša i Kozarčeve kuće, obično na takvim mjestima nikog nema, nađe se tek neka počesto nevješto sročena tabla na zidu u stilu „Ovdje je rođen veliki...“ i to bude to. Upravo tako mi sve izgleda i nakon što dođem u Krnjaš i nađem kuću: žuta jednokatnica s pločom, dvjema, ustvari, jer ispod one standardne stoji još jedna, da su kuću „na ponos hrvatskom narodu“ „obnovili i opremili“ Katarina i Bosiljko Stanić.

Pažnju mi privlači detalj s druge strane ceste, preko puta kuće: On zagrlio Nju, a Ona se k'o nešto femka, praveći se dama ili smjerna i poštena snaša pa ne poduzima ništa da mu uzvrati. Znam, čuo sam tu priču davno nekad, koliko god da su krili, neko je prokljuvio stvar i otračao ih: Ivan se zaljubio u svoju daljnju rođaku Mariju i sve svoje pjesme posvetio njoj, uključujući i onu Milovô sam garave i plave, što je Zvonko Bogdan razvuče tako da ga točno vidiš kako hljebom rani lajavog šarova / ne bi l' mogô tvom sokaku doć'.

Ljubav zbog rodbinskih veza nikad nije realizirana, barem službeno, čak su pjesme posvećene nepostojećoj, izmišljenoj Vesni. Marija je ostala usidjelica, Ivan bećar, ali svejedno, svaka čast udruzi „Vinkovački šokački rodovi“ što je podizanjem spomenika oživjela legendu o vinkovačkom Romeu i Juliji. Autor spomenika je vinkovački akademski kipar Dejan Duraković.

Vrzmam se oko spomenika omišljajući se da li ući u dvorište, a onda, kao i uvijek, kažem: Pa šta me košta... Tako sam, eto, mogao krenuti dalje, misleći da sam vidio najzanimljivije u vinkovačkom kraju, a propustiti ono što bi na tom popisu moralo zauzimati prvo mjesto.

Ispred ulaza me dočekuje gospođa koja se predstavlja kao Katarina Stanić. Trudim se povezati stvari: bit će da je ovo neka rođaka Katarine Stanić s manje spomen-ploče. Uvodi me u kuću, u kojoj već s vrata vidim panoe i fototapete poredane po zidovima. Na njima Kozarčevi rukopisi, ponegdje pjesma, ponegdje Đuka Begović, a okolo pokućstvo kakvo je izgledalo u Kozarčevo vrijeme, prije stotinjak godina. I sve bi to samo po sebi bilo bio dovoljan razlog za posjet kući, ali pravo iznenađenje doživljavam nakon što se pomaknem s praga: pod kuće je od stakla, a ispod njega...

S Katarinom Stanić

U najkraćem: kad su Stanići kupili Kozarčevu kuću, bila je u tako trošnom stanju da su je, na prijedlog stručnjaka, srušili kako bi, opet uz stručnu pomoć, bila podignuta njena replika. Majstori su, čeprkajući oko temelja, sasvim slučajno naišli na arheološke ostatke, pozvani su arheolozi, a ispostavilo se da se ispod kuće krije vrlo bogato arheološko nalazište. Uglavnom se danas kroz stakleni pod može vidjeti kako se život na ovom prostoru odvijao kroz gotovo šest tisuća godina, od mlađeg kamenog doba do danas.

Hodati staklenim podom, makar mi Katarina napominje da slobodno zakoračim, stvara čudan osjećaj, pogotovo kad su ispod stakla„mrtvaci“ – lijepo im vidiš ruke, noge, odjeću, oči, čak i izraz lica. I to ljudi umrli prije tisuća godina i sahranjeni upravo tu, ispod tvojih nogu. I arheolozi i konzervatori ovdje su uradili doista impozantan posao, a datiranje vremena nije napravljeno ofrlje nego su zubi kostura poslani čak u Miami, gdje je radiokarbonskim analizama ustanovljeno točno vrijeme kad su sahranjeni hodali ovim prostorima - 5730. do 5638. godine prije nove ere!

Novo iznenađenje me čeka nakon što svladam strah da ću propasti kroz staklo i da će me, pored pretpovijesnih kostura, staviti kao primjerak iz novijeg doba. Katarina, naime, nije nikakva rođaka nego upravo ona s ploče na zidu, supruga Bosiljka Stanića. Vlasnici su više desetaka prodavaonica po Hrvatskoj, najviše u Slavoniji, dobro poznata tvrtka „Boso“. Ljudi kakve mediji, a i narod, često nazivaju tajkunima, psuju i pljuju po njima bez mjere i imalo truda i želje da vide ko je od njih lopov, a ko samo radi, radi, radi...

Eto, ova žena, Katarina Stanić, po takvim bi sad, napirlitana i puna sebe, trebala biti u Dubaiju ili Parizu, kupovati skupi nakit, šepuriti se po jahtama i svakodevno nas ubijati u pojam svojim fotografijama i glupavim statusima po društvenim mrežama. Nije, evo je gdje dočekuje ljubitelje lika i djela Ivana Kozarca, skromna, samozatajna, ponizna, gotovo stidljiva. I što da na kraju kažem nego: Daj, Bože, još ovakvih „tajkuna“ koji će spasiti čitavu jednu povijest kao što su oni uradili s Kozarčevom kućom i svim mezanim za nju. Makar karavane i dalje prolazile, a psi bili kao onaj lajavi Šarov iz Kozarčeve pjesme njegovoj Mariji...