Višegrad - Ne znate kud prije; najstarija džamija, najstarije freske i ruke koje nitko vidio nije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Od Sarajeva do Višegrada ima više od četrdeset tunela, mada se, iskreno, ne bih smio kladiti u to. Uvijek, naime, obećam sebi da ću ih sljedeći puta prebrojati i stvarno sam to htio. I brojao sve do tunela Hrtar, kad sam u sekundi ugledao pokemona na izlazu. Jurio sam za njim i jurio, sve kroz tunele, nekoliko puta mi se učinilo da je gotov, ali mi se izgubio negdje u tunelu Sokolica 2 i... A htio sam samo malo popričati s njim o glabalnoj svjetskoj političkoj situaciji, on bi to sigurno znao. Uglavnom, opet ne znam koliko je tunela. Baksuz!

A tuneli su zanimljivi jer nisu ni izbliza isti. Ima onih klasičnih, ispeglanih i uglancanih, ali i onih s lučnim otvorima s bočne strane, prema Drini, kao i onih koji izgledaju kao da su od gorgonzole i da nisu probijeni strojevima nego su ih, griz po griz, progrizli miševi. E, na jednom od posljednjih prije Višegrada rukom stoji natpis Nezuci. I naravno da mi u misli odmah dođe lijepa Fata Avdagina. Kasnije se u gradu raspitujem – ne, Velji Lug se još nije spustio u Nezuke. Preko puta je Dušče, ono selo iz kojeg se oženio još jedan Andrićev junak, Huso Kokošar, a to selo nobelovac spominje i u svom najvećem djelu, onom preko kojeg ću koračati koji čas kasnije. Šta čitao, hodao po njoj!

Prije grada treba načas stati pa pogledati Đerzelezovu kulu. Istina, može se do nje i putom s one strane Drine, uzvodno, ali se bolje vidi s magistrale, pogotovo iz jednog uskog kuta između neka dva tunela, ali ne zapamtih koja, jer mi se pokemon, onaj što sam ga jurio, još uvijek vrtio po glavi. A što li će Đerzelezu kula, kad je „na svojoj krilatoj bedeviji preskakao reke kao potočiće“, pitam se?! Da, ne bi valjalo ne spomenuti da joj je drugi naziv Markova kula. Marko Kraljević i Alija Đerzelez, gdje ta sve dvojica nisu stigli! Kao da su imali ne krilate atove već privatne zrakoplove ili bar helikoptere. Stvarno je to jedna od kula srednjovjekovne utvrde moćne plemićke obitelji Pavlović-Radinović, koja je gazdovala najvećim dijelom istočne Bosne. Da kula nije zatrpana, i to davno, možda bih i prošetao do nje, a ovako... Tražit ću po stočnim tržnicama i valjda naći kakvu krilatu bedeviju.

Markova ili Đerzelezova kula – pitanje je sad...

I može živ čovjek tako stotinu puta stići do Višegrada i svaki put će, kao da je prvi, čekati čas u kojem će ugledati Ćupriju. Evo joj je 439 godina, a još se drži k'o djevojka. I svaki put se zakoceniti, nema mu druge, i tako zakocenjen stići do prvog parkinga. I obradovati se da je svih jedanaest lukova Ćuprije još uvijek tu, jer negdje u podsvijesti, pogotovo ako je kad vidio Drinu kad nabuja, strahuje da će je bujica jednog dana odnijeti, mada niti je iz Višegrada, niti, ako ćemo pravo, ima išta s tim. Ne znam je li se na svijetu rodio neko ko je, ne stajući ni časa, samo prošao pored nje, ali ako takav postoji... Pa ima psihijatara, nismo u 19. stoljeću, nek' nađe jednog!

Nekoliko godina nisam bio u Višegradu; ustvari jesam, ali noću. Kako god, nisam primijetio da je Ćuprija popločana novim pločama, a meni su one stare bile ljepše. Nihadijevi stihovi na ploči nasuprot sofe uglancani, kao da su jučer postavljeni tu, a sofa ona stara. Šupljikava sedra neminovno vraća u neka davna vremena; prisjećam se činjenice da Mehmed-paša Sokolović nikad nije vidio Ćupriju. Šta li je bogu zgriješio pa da to (ne) doživi, hajd' mu znaj... Mali Rom i Romkinja neprestano kruže između sofe i Nihadija. On pjeva, a i ona bi, ali ju je izgleda stid. Kasnije čujem da ih je bio usvojio neki nastavnik iz Goražda, ali ga je nedavno otreslo srce pa su djeca opet prepuštena samima sebi. I dalje žive u Goraždu, ali, kažu, svaki dan dolaze tu. Dovezu ih i... Ko? Šutnja. I onda obvezno: A imaš li koju paru, more i žuta?

Na drugoj strani jedva da se može proći od prodavača magneta i drugih suvenira. U parkiću uzvodno od mosta onaj stari skromni spomenik Andriću, djelo Ljupka Antunovića, a na klupi postariji zaljubljeni par. Naravno da ću do Andrićgrada, ali ću se prije toga popeti na Bikavac.
A na Bikavac se mora pored Gazanfer-begove džamije. Sagrađena je 1590. godine, u ratu srušena, ponovno podignuta prije nekih šest godina. Ne znam ko bi mogao reći da nije prelijepa sa onom starinskom malom drvenom munarom iz krova. Pored nje putokazi za pravoslavnu crkvu, Srpsko vojničko groblje, sportsku dvoranu, željezničku stanicu i Andrićgrad, ali nigdje podatka o tome kako se zove džamija.

Gazanfer-begova džamija

Na Bikavcu ni drage, a ni slavuji se nešto ne čuju. Pusto, mada je shvatljivo, prevruće je. Samo dvoje djece toči vodu na spomen-česmi ispred crkve, na kojoj su likovi Mirka i Nenada Rosića. Ne znam ko su Rosići, ali mora biti da su bili nešto posebno čim je crkvena opština stavila njihove likove na jedno takvo mjesto. Crkva je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, a sagrađena je 1884. godine. Sva je stješnjena između okolnih kuća pa ju je gotovo nemoguće fotografirati u komadu. Ulazna kapija zaključana pa u malo dvorište ulazim okolo, na ulaz za, pretpostavljam, popovu kuću. Drage i slavuja nema, ali je tu srpsko vojničko groblje iz posljednjeg rata. Unutra mnogo križeva, sigurno više od pedeset, i samo jedna žena u crnini; ne treba ni reći da joj je na licu tuga.

Šetnja gradom i kava u bašti „Andrićevog konaka“ prije ulaska u Andrićgrad. Pješke ću, pored spomenika poginulim srpskim borcima ispred robne kuće. Tu me je prije kojih petnaestak godina neki tip umalo fizički napao dok sam spomenik snimao kamerom. Ulica Jugoslovenske narodne armije još je tu, makar odavno nema ni armije ni Jugoslavije, a i naroda je sve manje. Dom kulture, nekad vrlo važna zgrada u gradu sad, nakon otvorenja Andrićgrada, komotno može u mirovinu. Oko zgrade Općine zelenilo; nikad nisam prošao da ne bacim pogled na to lijepo zdanje. Još više zelenila je oko Careve džamije. Ne znam kad je ona sagrađena, ali se zna da se to dogodilo prije puno stoljeća. Obnovljena je sedam godina prije Gazanfer-begove, ali ne baš onakva kakva je bila. Ipak je lijepa, ali bi bila još ljepša da joj je munara kao na Gazanfer-begovoj džamiji. Ni kod nje nikakvog obilježja pa oni koji ne znaju mogu samo gledati u nju. A Andrića na sve strane, po zidovima i fasadama, sa citatima i bez njih, čovjek pomisli sad će ga negdje sresti. Ljudi uglavnom pojma nemaju da je sve prepisao sa facebooka :-), ali ko će sad ispravljat krivu Drinu...

Andrićgrad... Ima ih, i to nemalo, koji Emira Kusturicu mrze iz petnih žila, grsteći se čak i na sami spomen njegovog imena, omalovažavajući ne samo njega nego i njegove filmove... Razlog su, naravno, njegovi politički stavovi, ali baš mene briga za politiku, njegovu i bilo čiju. Bio sam u prije par godina Drvengradu, preporodio je taj kraj, znam da nešto (g)radi i u Trebinju, ali ovo što je napravio u Višegradu naprosto je nevjerojatno. Čitav jedan grad u gradu, koji se, usto, i dalje širi. Na bočnoj strani, desno od ulaza, gradi se nešto golemo, sa strane se vidi nešto nalik tribini. Ne znam o čemu se radi, čut ću već kad bude gotovo, sad vidim samo užurbane radnike na radilištu. Iznad polukružne ulazne kamene kapije banner za prvi sajam knjiga, a unutra poprilično turista; među njima nema nezadovoljnih, namrgođenih lica kakva su drugdje svakodnevica. Da Andrićgrad, kao što je kod nas uglavnom u ono malo gradova koji imaju pješačke zone, čine butici, ćevabdžinice, kafići i restorani, opet bi vrijedilo, već zbog same arhitekture, ali ne, tu je Institut „Ivo Andrić“, knjižare, multipleks kino, prekrasna crkva, spomenici, a trenutno se uređuje ogromno zdanje Vizantijskog dvora – kažu da će tu biti smještaj za studente, što dodatno otvara perspektive gradu i čitavoj regiji.

Detalj iz Andrićgrada

Brončani Andrić ležerno drži ruke u džepovima, šutljiv, miran i hladnokrvan, kakav je valjda bio i dok je bio živ. Brončani Nikola Tesla u objema rukama nešto drži; bit će da mu mati nije na vrijeme rekla da se sa strujom nije igrati. Uredan i začešljan na razdjeljak, zagledan je u to što drži, a prolaznike uopće ne primjećuje. Jedino Petar II. Petrović Njegoš djeluje kao da bi proeglenisao s onima što prolaze. Raskomotio se, valjda odmara nakon neke od velikih bitaka. Na licu mu umor, ali i neko škrto izraženo zadovoljstvo, kao da zna da bitka, makar i dobivena, nikad ne znači i dobiven rat.

U Ulici Mlade Bosne veliki mozaik posvećen Gavrilu Principu i „mladobosancima“. Ne znam ko je autor, ali da je po temelju pogodio Gavrilov uvijek pomalo izbezumljeni pogled, jest. Na mozaiku i poznata Gavrilova izreka o „našim sjenama koje će hodati Bečom i plašiti gospodu“. Malo dalje i mozaik na kojem su u prvom planu Milorad Dodik i Emir Kusturica. Potežu uže, zajapureni od napora. Likove iza njih ne prepoznajem, ali to nije ni važno. Ko zna, zna, ko ne zna... Knjižara maštovitog naziva „Ili - ili“ s drvenim pročeljem, a jedan restoran, do kojeg se stiže kroz zasvođeni kameni prolaz, zove se „Prokleta avlija“. I još milijun zanimljivih detalja, a sve urađeno po najvišim estetskim kriterijima.

I baš me briga što će me neki popljuvati, ali je Kusturica naprosto napravio čudo. Znam, reći će „proračunski novac“, slizao se s vlašću, ovo i ono... A svi znamo desetke primjera onih koji su i šakom i kapom grabili iz državnih, entitetskih i drugih kasa, a iz vlastodržačkih prkna takoreći nisu ni izlazili, pa ipak nisu napravili ni izbliza ništa slično. Eventualno koju kuću, vikendicu, stančić, sebi, ženi, djeci i bližoj rodbini.

Iz Višegrada ću u Dobrun. Jest, imao sam na svojim ćitabima zapisana i neka druga odredišta, recimo selo Žlijeb, gdje je, u kasno brončano ili početkom starijeg željeznog doba, u živu stijenu urezana skupina stiliziranih ljudskih likova i raznih drugih znakova, na ruševine
srednjovjekovnog Brodara kod istoimenog današnjeg sela ili na ruševine Hrtara, također blizu istoimenog sela, gdje je sačuvana i jedna kamena stolica, u banju „Vilina vlas“, gdje još postoji hamam Mehmed-paše Sokolovića, možda na neku od brojnih nekropola sa stećcima, ali se ne može stići na sve.

Ne može se stići i zbog toga što mi se u oči zadjene drvena tabla na kojoj je ručno ispisan naziv sela Veletovo, a ispod toga, lijepim plavim slovima, Crkva brvnara. Na dasci piše i gdje se nalazi, ali je neko baš preko tog dijela zalijepio smrtovnicu. Bog da prosti duši Milijane Stanojčić, ali sam morao doznati gdje se nalazi crkva brvnara, pogotovo što pojma nisam imao da takvo što postoji na višegradskom području. Nalazi se u Bijeloj, malenom zaseoku u kojem nisam zatekao doslovno nikoga, a sudeći po stanju makadamske ceste, zaselak vjerojatno ni nema stalnih stanovnika. Najprije prolazim pored još jedne daske s putokazom za Veletovo, pa mi je odmah na umu Andrićev Stojan Veletovac i njegova sudbina, a tu negdje mora da je i ona kula iz istoimene Andrićeve priče, ali je Bijela na kontra stranu, bar tako se da naslutiti po jednom od putokaza. Put vodi kroz šumu pa, kako se nigdje ne naziru kuće, pomalo gubim nadu, ali se na kraju ipak ispostavlja da je to pravi put.

Crkva brvnara u Bijeloj

Crkva se vidi već iz zaseoka. Nalazi se iznad posljednjih kuća, oko kojih uzalud dozivam domaćine, a kasnije ću doznati da je tek izgrađena i da upravo zbog toga nisam ni mogao znati za nju. Na jednoj dasci piše da se radi o hramu Hrista Spasitelja, dok mi ljudi s kojima pričam o hramu kažu da je posvećena Nepatvorenom Liku Isusa Hrista. Al', hajde, to je manje važno. Hran je podigla brojna porodica Tasića, a pedesetak metara ispod crkve postavljena je neka vrsta drvenog šatora, ispod čijeg krova stoji tabla s natpisom Sabor Tasića. Također ću naknadno saznati da je crkvu oslikao višegradski slikar Nenad Despić te da se planira i izgradnja parohijskog doma. Ne znam kome je crkva napravljena, bit će da u drugim okolnim zaseocima ipak ima ljudi, pogotovo što je oko crkve pokošeno, ali je dojam koji izazove onakva lijepa, smještena u doista netaknutoj prirodi, iznimno pozitivan. Nadam se da ću jednom, nekad, imati prigodi zaviriti i u njenu ponutricu.

E, da, krenuo sam u Dobrun... Koji je nekad, tijekom srednjovjekovlja, bio kudikamo važniji od Višegrada. Ostaci srednjovjekovnog grada, koji je Lazar Hrebljanović 1373. godine oteo mačem od nekog župana Nikole, još se nalaze iznad korita Rzava. Dio utvrde, bit će da se radi o osmatračnici, vidi se i s ceste, a kule su „razbacane“ na okolnom prostoru. Predaja kaže da ga je 1440. godine podigla „prokleta Jerina", žena srpskog despota Đurađa Brankovića, pa otud i drugi naziv Jerinin grad. Ono što nije predaja je to da je strateški bio izuzetno važan, i to ne samo u doba srednjovjekovlja, već i kasnije, pa su ga Osmanlije koristili i tijekom 16. stoljeća.

Dobrunska džamija, najstarija u BiH

Da, cilj mi je nadaleko poznati dobrunski manastir, ali ću prije toga do džamije, koja se, kao i već spomenuta u Višegradu, zove Careva i nalazi se baš ispod zidina srednjovjekovnog grada. Po nekim izvorima se radi o najstarijoj džamiji na tlu naše zemlje, jer je, navodno, podignuta i prije one famozne 1463. godine. Predaja kaže da ju je dao sagraditi sam sultan Bajazit II., i to između 1445. i 1448. godine. Koliko je predaja istinita teško da ćemo ikad saznati, ali džamija, unatoč svemu kroza što je prošla, izgleda baš onako kako je opisana u starim zapisima.
Spominje je i Evlija Čelebija, a i on navodi da se radi o zadužbini Bajazita II., zapisavši da se oko nje nalazi i nekoliko dućana. Drugačija je od većine džamija jer njena munara „niče“ iz zemlje i potpuno je odvojena od džamije, što je rijedak slučaj. Kad je obnavljana, 2006. godine, sve je urađeno da izgledom i gabaritima bude ista kao i ona koja je u ratu srušena. Dodan je samo, desno od munare, spomenik šehidima, a ima ih, bome, priličan broj. Danas oko džamije nema ni dućana ni kuća, a ni bašči ni vinograda koje također spominje Čelebija. Otprije znam da se u groblju ispod ceste nalaze dva nišana sa uklesanim sabljama. Pokošeno je i čisto, starih nišana ima u cijelom groblju, pa nalazim i ta dva. Vrijeme je učinilo svoje pa se sablje jedva jedvice naziru.

Vraćam se nazad, do manastira, a to je tek posebna priča – ne zna čovjek kud bi prije. Zdanje se bijeli ispod mrkih stijena, a iznad čitavog kompleksa, na zaravnici jedva dovoljnoj za postolje, veliki metalni križ i stražar, i to glavom i bradom - Karađorđe! Ali hajdemo ispočetka...
Ispod manastira prolazi uskotračna pruga pa je tu parkirana i jedna lokomotiva. Malo dalje šuplje deblo i u njemu ikona. Ne znam je li to nešto posebno, ali djeluje zanimljivo. Ispred ulaza česma od kamenih ploča, prava starinska. Unutra nigdje žive duše. Kasnije će se, kao da su se dogovarali dok su jezdili svaki svojim drumom, pojaviti posjetitelji s raznih strana svijeta. Ja ću dotad malo prolunjati dvorištem i vidjeti jedan fino ukrašen oveći kamen, bezbeli ostatak nekadašnjih vremena, dva kiparska uratka sakralne naravi, makar poprilično apstraktna, ispred ulaza u konak, sagrađen donacijom nekog Miloša Velimirovića iz Čačka, grob mitropolita dabrobosanskog Nikolaja Mrđe i pored njega drugi grob – tu su, doznat ću, pokopane kosti iz nekadašnjih grobova oko manastira, potom prekrasne kamene arkade u širini čitavog kompleksa, ustvari zid kojim je bio opasan stari manastir, uvrh livade iznad zida neka tri nadgrobnjaka sa gustim i opširnim tekstom, kao da su na njima napisane čitave poslanice Korinćanima ili Efežanima. Ili možda i Dobrunjanima.

Manastir Dobrun

Strmim kamenim stepenicama penjem se do Karađorđa. Na pola puta drvena kućica, valjda onakva kakve su nekad izgledale kuće u ovom kraju. Ispred nje panj na koji posjetitelji ostavljaju sitni novac, uglavnom srbijanske metalne dinare, a bome i poneku papirnatu, unutra, u polumraku, kolijevka, ognjište i još poneka stvarčica iz davnih vremena. Slika ispod križa, kad se popnem na zaravnicu, veličanstvena. Još dalje iznad, pećine u beskrajnim vijencima stijena. Neke su uništene u vrijeme dok je u blizini radio kamenolom, ali ih je mnogo i ostalo. U njih su se nekad povlačili kaluđeri kad bi se zaželjeli samoće i molitve. Brončani Karrađorđe visok je kojih pet metara pa pored njega sam sebi izgledam kao patuljčić Ahmeda Hromadžića ili liliputanac. Na nezgodnom je mjestu za fotografiranje, a nikad se nisam fotkao s Karađorđem, pa – kud ću, šta ću – dozivam jednu od ptica koje se okolo igraju sakrive ili tako nečeg, ponizno je zamolim i poziram. Karađorđe šuti, mada mi u jednom trenutku izgleda kao da se malkice smrknuo, valjda i njemu dojadi pozirati.

Šećer, znamo, dolazi na kralju. Ljubazna domaćica Sandra otvara crkvu meni i ljudima koji su u međuvremenu pristigli. Nagledao sam se crkava, ali ova je jedinstvena, jer su na zidovima najstarije freske u BiH – potječu čak iz 14. stoljeća! Još jedna od stvari koje ne vrijedi opisivati nego ih treba doći vidjeti. Rado bih potražio i stijenu na kojoj se nalazi uklesana ljudska figura koja jednom rukom pokazuje ispod sebe, a drugom iznad sebe. Sandra kaže da je i ona samo čula za to, ali ne zna gdje bi se to točno trebalo nalaziti. Ruke, kaže predaja, pokazuju mjesta gdje je sklonjeno blago, ali takvo blago me mnogo ne zanima, pravo blago je tu, po uzidovima.
Manastir Dobrun, posvećen Blagoveštenju, podigli su 1353. godine župan Pribil i njegovi sinovi Stefan i Petar. Na nazgodnom mjestu, na samom ulazu iz Srbije u Bosnu, pa nije potrajao ni 40 godina, a već je spaljen, 1393. godine, kad je osmanlijska vojska, koliko se zna, prvi put provalila u Bosnu. Nekad potom obnovio ga je despot Stefan Lazarević, ali je još nekoliko puta rušen i paljen, a posljednji put 1945. godine, kada su ga u zrak poslali mrski Švabe. Freske su - a neke od njih pokazuju i ktitore manastira - valjda sačuvane samo Božjim čudom i nikako drugačije, jer ih je bilo u mnogim drugim starim crkvama, ali danas niti ima fresaka niti tih crkava.

E, još jedna stvar: ne jednom sam u medijima pročitao ili čuo da je u Dobrunu podignut spomenik četničkom đeneralu Draži Mihailoviću. Prije tome nisam ni pridavao posebnu pozornost, ali se sad raspitujem i doznajem: ma jok, spomenik se nalazi šest kilometara od Dobruna, u selu Draževina, ispred manastira svetog Oca Nikolaja, tamo negdje gdje je Draža zarobljen. E, pa idem vidjeti i to čudo.

Draževine na kartama nema, ne znam čak ni je li to službeni naziv mjesta, a ni kojoj općini pripada, Višegradu ili Rudom. Uglavnom je negdje blizu granice spomenutih općina, a na dobrunskom križanju treba slijediti putokaz za Priboj. Cesta uska i krivudava, pored auta proleti tek poneka kuća, ljudi slabo igdje. Negdje na pola puta putokaz na kojem stoji „Tiho ostrvo“. Svega mi može nestati, ali znatiželje nikad. Na Tihom ostrvu maketa neke crkve i spomenik nekoj trojici, dvojici Gajića i jednom Šimšiću, koji su 1946. godine strijeljani na tom mjestu od pripadnika UDBE „zbog ravnogorske ideje“. Spomenik podiže Ravnogorski pokret Otadžbine Srpske – Opštinski odbor Višegrad.

Draža u Draževini

U Draževini tabla s natpisom imena mjesta i dodatak Pomaže Bog. Manastir se vidi već s ceste i sav je skladno uklopljen u prirodu, a posebno zanimljiv je drveni krov kamene crkve, ali ne od tanke kaplame (šindre) nego od daščica, pretpostavljam jelovih ili smrčevih. Ekološka crkva, takoreći. U dvorištu neugledna baraka zvučnog naziva Srpska kačara „Čičina kap“. Ili je čiča Draža volio potegnuti ili je ovo neki marketinški fol. Oko samostana inače uredno, mladi pop ili šta li je već sam šuta loptu na malonogometnom igralištu. U jednom kutu blizu ulaza s ceste nedovršena maketa neke crkve i suha fontanica, a nasred dvorišta top. Uvijek nešto mislim da bi kršćanima trebao biti dovoljan križ, ali ovdje očito ne misle tako - neka i topa. A između manastira i crkve brončani Đeneral. Nekakav mi je zdepast, sitan i pogružen, nimalo nalik na vojskovođu, recimo na onog Karađorđa iz Dobruna.

A jesam se danas raspisao... Počeo s Ivom Andrićem, nastavio s Emirom Kusturicom, završio s đeneralom Dražom. Kako sam krenuo, otići ću preko granice, a ni primijetiti neću. Ako me granični policajci i carinici zaustave, fino ću im reći da sam pokemon. Onaj starinski, sa sličica. Pikachu.