Vodimo Vas u Brezu: Povijest pored puta i poruka najpoželjnijeg neženje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je austrougarska vlast napravila prvi popis stanovništva, 1879. godine, u selu Brezi je popisala 25 kuća sa 174 stanovnika. Kako je u međuvremenu otvoren rudnik mrkog uglja, brojke su se do 1910. godine gotovo udvostručile pa su u 48 kuća živjela 244 stanovnika. Ostalo je povijest, jer je četiri godine kasnije samo rudnik zapošljavao više od 400 radnika!

Novi stanovnici su, kako je detaljno opisano u ljetopisu katoličlke župe Breza, uglavnom doseljavali iz rudarskih mjesta u kojima je rudarstvo (pr)opadalo, ponajprije iz Kreševa i Fojnice. Ljudi sa rudarskim iskustvom, ali je bilo i „kuferaša“ iz raznih dijelova Austro-Ugarske monarhije, jer toliko školovanih da bi mogli voditi rudnik u Bosni nije bilo.

Danas je Breza lijep gradić u kojem dominiraju cvijetne aleje, a putnik namjernik gotovo da ne bi ni doznao da je tu negdje, u blizini, rudnik u kojem se kopa nešto u čemu ima toliko prljave prašine da bi mu i najprljaviji sokak nekog zaostalog sela imao na čemu zavidjeti.

Ulaz u rudnik

U rudniku danas radi blizu 1500 ljudi i, mada se često piše o gubicima, plaće ipak stižu, a imati siguran kruh bilo gdje u BiH, pa makar i teški rudarski, onaj sa sedam kora, nije mala stvar.
Na nekadašnja vremena u gradu danas podsjećaju zgrada rudarskog doma, koju su 1934. godine, uz pomoć kolega „iz ostalih krajeva naše zemlje“, kako stoji na tabli, podigli brezanski rudari, te rudarski vagonet, „unt“, u jednom od parkića.

U vagonetu, umjesto uglja, raste cvijeće. Još uvijek, nažalost, nema spomenika Aliji Sirotanoviću, čovjeku koji je, kad ga je Josip Broz Tito pitao što bi želio kao nagradu za svoj višedesetljetni udarnički rad, rekao kako bi volio da imaju - veće lopate! Jest da se u Brezi oduvijek pričalo da je lopata „sirotanovićka“ modelirana po uzoru na stražnjicu neke Alijine tihe patnje, ali, ako i jest, ništa za to – „Srce, ruke, lopata“, rekli bi oni iz „Zabranjenog pušenja“. Nema čak ni ulice koja bi nosila njegovo ime, iako je jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji čovjek od svih koji su u Brezi živjeli i žive. Možda odgovor na pitanje zašto je to tako također leži, bolje rečeno stoji, u jednom od parkića gdje je od biste Salke Bešlagića, predratnog skojevca, ostao samo postament i ime. Pošto je i Sirotanović bio pristaša komunističkog sustava (a znamo koliko izbora je imao...), u Brezi kao da nikad nije bilo ni njega ni njegovih udarničkih pothvata.

Povijest brezanskog kraja, međutim, počinje puno prije rudnika, o čemu najbolje svjedoče ostaci kasnoantičke bazilike na Crkvini, svega nekoliko stotina metara udaljeni od glavne gradske prometnice. Građena je prije nekih 14-15 stoljeća i, mada najvećeg dijela nema, već prema onom što je ostalo, a dimenzije su joj 27 x 19 metara, može se zamisliti o kakvoj velebnoj građevini se radilo. Kameni stupovi, rađeni (u ono doba!) na tokarskom kolu, bogato su dekorirani. Na jednom je ugraviran je germanski futhark (nizovi povezanih abeceda koje koriste slova poznata kao rune), a na drugom latinička abeceda.

E sad... O bazilici se mnogo toga može naći i po internetu: ko, kad, kako, zašto... Ovdje je preče kazati koju riječ o sadašnjem stanju, a ono je poprilično jadno. Jest da Rimljani nisu bili ni skojevci ni socijalistički udarnici okićeni ordenjem, al' opet – po onom što se može vidjeti – nisu baš omiljeni u Brezi. Jednom sam, prije desetak godina, zatekao desetak djece kako u apsidi bazilike igraju nogometa, a kao golovi su im - nećete vjerovati – služili komadi stupova! Izgleda da su u međuvremenu odrasli i okanili se nogometa, što se vidi po travuljini kroz koju se u nekim dijelovima bazilike jedva može proći. Za razliku od lijepo uređenih gradskih parkova, ovdje kosilica nije radila ko zna otkad. Komadi stupova i dalje leže razbacani okolo pa je pravo čudo da neki još stoje uspravno. Osim futharka i abecede, na mnogim su upisana i imena: Enver, Bojan, Selma... nisu mogli odoljeti upisati se u povijest, i to ne kredom ili takvim čiim nego urezivanjem svojih imena u stupove. Znamo onu staru: Imena luda nalaze se svuda. Ulaz u kompleks je otvoren, bit će da se kapija nekom dopala... Šta bi na to rekli Desidijati, jedno od najmilitantnijih ilirskih plemena, ne znamo, bazilika ionako nije njihova, ali bi Publius Flavius Varronis, nekadašnji rimski namjesnik, makar je i on živio u vremenu kad je bazilika možda tek bila u dugoročnom urbanističkom planu, vjerojatno odmah formirao streljački vod...

Kapija je nestala

Zna se da je slična građevina postojala i s druge strane rijeke Stavnje, na lokalitetu Srđ (mještani ga zovu Srh), ali od nje danas nije ostalo ni traga. Stariji mještani se sjećaju da je bilo nekakvih velikih kamenih ploča, ali su, kažu, kako je ko gradio kuću u tom prije nekoliko desetljeća nenaseljenom području, ploče nestajale. Smetale ljudima, a pride je obrađen kamen uvijek dobrodošao kad se nešto gradi. Tako su nestali i ostaci monasterija ili rezidencije nekog državnog službenika, u sklopu kojih se nalazila i crkva, o čemu su svjedočili nalazi fragmenata crkvenog namještaja u reljefu, kojih danas također više nema.

Vratimo se još malo u grad. Bašte kafića u Zanatskom centru pune, ljudi opušteni. Novih zgrada, uglavnom povećih obiteljskih kuća, ima prilično, pogotovo na ulazu i izlazu iz grada. Građevine iz vremena socijalizma prilično je lako prepoznati, ali, zanimljivo, i one građene prije toga, uglavnom objekte namijenjene za smještaj radnika. Žute fasade prilično su ofucane, ali je gradnja očito bila čvrsta pa u zgradama, unatoč desetljećima koja broje, ljudi i dalje stanuju.
Gradom odnedavno dominira nova džamija, čija je gradnja započeta 2000. godine, a traje još uvijek. Monumentalno izgleda, makar i nedovršena, a na oglasnoj tabli ispred nje poziv donatorima, vakifima, da pomognu u dovršetku radova.

Dvije kršćanske bogomolje, obje smještene uz glavnu gradsku prometnicu, u odnosu na džamiju djeluju kao siročad. Pravoslavna crkva, posvećena svetom Velikomučeniku Prokopiju, sagrađena 1936. godine, odiše mirom, a prostrano dvorište pokošeno je i lijepo uređeno, iako je pravoslavnih vjernika u Brezi nakon posljednjeg rata gotovo nestalo. Sjećam se da su mi prilikom jednog boravka u Brezi, prije kojih petnaestak godina, neki od starijih među njima pričali kako je crkva kopija neke veće na Kosovu, ali ko bi sve zapamtio... Katolika je nešto malo više, pa imaju i župnika koji je, međutim, odmarao u popodnevnim satima kad sam želio u crkvu, četiri godine stariju od pravoslavne. Tako mi barem reče dobrodušna, ali nagluha gospođa koja je zalijevala cvijeće u dvorištu i ponudi se da mu, za moj račun, raskopa odmor, na što, dakako, nisam pristao, mada sam želio ući i vidjeti kako izgleda i, posebno, sliku svete Barbare koju je naslikao znameniti Gabrijel Jurkić. Sveta Barbara je zaštitnica crkve, ali i rudara, pa njen kip stoji i u crkvenom dvorištu, a ispod njega je pruga s minijaturnim rudarskim vagonetom napunjenim ugljem.

Vagonet u tunelu ispod kipa svete Barbare

Ima po gradu još zanimljivih detalja i detaljčića. Među posljednjim, dakle „detaljčićima“, ističe se nedovršeni spomenik šehidima Armije BiH, zamišljen u obliku višemetarske osmokrake zvijezde, smještene u nekoj vrsti amfiteatra. Šehidsko mezarje se inače nalazi koju stotinu metara dalje, tik uz glavnu gradsku ulicu, a među nišanima dominira zajednički spomenik u formi obeliska s kamenim ljiljanom na vrhu. Blizu džamije je, pak, uz gradski parking, podignuta neka vrsta novovjeke sahat-kule, nimalo nalik onim starim. U jednom od parkića je i bogato ukrašen stećak, za koji pretpostavljam da je donesen sa lokaliteta Kaursko groblje kod Koritnika, gdje ih je sačuvano 114, ili sa Crkvine kod Slivnog, gdje se, osim stećaka, nalaze se i ostaci temelja srednjovjekovne crkve.

Stećak u parkiću

Za prijašnjih vremena, posebno u doba vladavine Osmanlija, centar čitavog današnjeg brezanskog, a i malo šireg područja, nalazio se u selu Podgora. Da bi se došlo u Podgoru, iz Breze treba krenuti ka Visokom, a prvo veće mjesto su Smailbegovići. E, tom selu se nalazi jedna od dvije džamije na ovom području koje su sagrađene još u osmansko doba. Oko džamije je sve cakum-pakum, a renoviranja su učinila svoje, pa džamija ne odaje dojam da je toliko stara. Ipak, munara koja „izvire“ iz krova, kakvih je po našoj zemlji sve manje, bez sumnje je čini jednom od najljepših.

Džamija u Smailbegovićima

A Podgora... Eh, valja skrenuti s glavnog puta, pa najprije u Župču, selo nalik osrednjoj čaršiji. Onda uzbrdo, uskim krivudavim putem i – eto me pred drugim brezanskim raritetom – najmanjom potkupolnom džamijom u BiH. Nekad je to bila glavna džamija za šire područje i, uz onu u Smailbegovićima, jedina, a vjernici su i iz Breze, a i iz udaljenijih sela, na vjerske obrede dolazili upravo tu. Kao vrijeme njene gradnje ponegdje se navodi i 17. stoljeće, ali sigurnih dokaza za te tvrdnje nema. Zna se, međutim, da je temeljito obnovljena 1863. godine, što govori u porilog prethodnoj tvrdnji vezanoj za vrijeme njenog nastanka. I ona je nedavno renovirana pa, kao ni ona u Smailbegovićima, ne odaje dojam da ima godina (i stoljeća) toliko koliko ih ima.

A kad sam već u Podgori, posljednjem selu na toj strani, jer dalje su livade i pašnjaci, ne mogu ne otići i na Gradac, lokalitet koji u arheološkoj literaturi zauzima poprilično prostora. Kako stići do Gradca objašnjava mi Sakiba, ne dižući usput pogled s luka koji plijevi. Objašnjava mi da „gore ima još kuća, ali ih više nema, jer su nji'ove“. E, sad, ima ili nema i čije njihove?! Ima, ali su srušene, pa ih više nema, samo poneki betonski kostur, a njihove znači – srpske.
Na Gradcu su ljudi živjeli i prije nego tamo u gradu, oko bazilike, još u pretpovijesno doba. Gradac dominira čitavom dolinom, vide se Ilijaš, Visoko, Breza i čitav ogromni prostor između spomenutih mjesta, pa su i Rimljani takav položaj iskoristili kako bi tu podigli utvrdu, u literaturi poznatu kao Hedum Kastelum. Tragovi zidina gotovo su neznatni i čovjek ih ne bi ni primijetio kad unaprijed ne bi znao da postoje, a nisko gusto raslinje dodatno smeta u obilasku područja.

Pogled sa Gradine

Nema se, dakle, na Gradcu vidjeti nešto posebno, ali sa Gradca itekako ima. Osim širokog vidika, tu srećem i Aliju Ćoralića, iz Župče, koji se od umirovljenog rudara prometnuo u pastira. Ovce i janjad ga baš-baš slušaju, posebno šilježe Džudo, koji nas cijelo vrijeme prisluškuje, a onda dolazi kako bi se malo pomazio i pohvalio nam se roščićima koji ga, vidimo, svrbe. Alija me, pak, pomalo valjda u toj divljini željan priče, detaljno upoznaje sa okolnim brdima, potocima i dolinama, ispravljajući me kad se krivo orijentiram pa Visoko smjestim u Ilijaš, a Podlugove negdje na skroz naopaku stranu. Usput dodaje da je udovac, a dobro se drži pa, kaže, ako ima kakva da bi se udavala...

Na Gradcu se, osim rupa koje su nekad davno napravili arheolozi, vide i mnogo veće rupe u kojima su tijekom rata bila smještena teška oruđa Armije BiH. Odatle su gađane snage Vojske Republike Srpske na Kostreču, brdu iznad Visokog, odakle je, pak, tenskovskim projektilima uporno gađana stara džamija u Podgori.

Alija i njegovo stado

- Padale su granate na sve strane, ali džamiju, elhamdulillah, nije pogodio ni jedan jedini geler - s oduševljenjem priča Alija. - Valjda je Allah sačuvô, niko drugi!

Gradinu i brezansko područje napuštam obećavajući Aliji da ću u putopis staviti i njegovu želju da se oženi, ako se nađe kakva. (Eto, gospođice Kakva, ako ovo pročitaš, javi se Aliji!) Inšallah, Alija, inšallah!