Zašto u nizu umiru rockeri?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Aaron Ramsey svakako nije kriv, iako nije ta priča s njegovim golovima jedina "teorija zavjere" kojom se počeo objašnjavati popriličan niz smrti poznatih rock glazbenika u relativno kratkom vremenu.

No, odmah ostavimo sve zavjere po strani – rockeri umiru jer je "doš'o vakat". Jednostavno, klasični rock (classic rock, kako je to u originalu) nastao je otprilike deset godina nakon revolucije ranog rock'n'rolla (sezona 1954/55), a kao ključna godina u kojoj je nastala glazba kakvu danas zovemo classic rock glazbom uzima se 1966. Klasično razdoblje rocka trajalo je otprilike do početka sedamdesetih, a obuhvaća najveće bendove svih vremena – od Beatlesa, Stonesa, The Who-a, Kinksa, koji su definirali žanr, pa preko lučonoša različitih žanrova unutar classic rocka – Pink Floyda, Led Zeppelina, Black Sabbatha…da ne nabrajamo dalje. Uzevši u obzir sve žanrove, od country rocka pa sve do space rocka i psihodelije, unutar tih manje od deset godina smjestila se većina glazbenika koje zovemo legendarnima i koji i danas mogu napuniti stadione, i čije ploče i CD-i, pa čak i downloadi, i danas čine okosnicu prodaje glezbene industrije.

Rock around biological clock

I naravno da je vijest kada umre netko od takvih, jer su svi temelji današnje popularne glazbe udareni od strane takvih autora i grupa. A svi su oni, jednostavnom računicom, smješteni u raspon godina rođenja između 1940. i 1950., iako ima i nešto starijih i nešto mlađih. Dakle, to su današnji sedamdeset i nešto godišnjaci, a ako imaju tek nešto više od šezdeset onda ih možemo zvati i mladićima unutar generacije. I na njima počiva to zlatno doba koje se iznova i iznova vraća u modu ili iz nje nikad ne izlazi.



I što je, dakle, očekivati od toliko puno sedamdeset i nešto godišnjaka? Po običnoj teoriji vjerojatnosti sasvim je logično da su u poznoj dobi svakodnevni kandidati za odlazak na onaj svijet. Još ako znamo da je veliki broj tih glazbenika živio onim famoznim „rockerskim životom“ i da se na dobrom dijelu njih taj način života odavno odrazio (same turneje  strašno iscrpljuju organizam i psihički i fizički), logično je da imamo ovo što imamo. A ponavljamo, strašno je veliki broj još uvijek živućih rockera, puno više ih je na ovoj nego na onoj strani, pa nije isključeno da ćemo imati i još intenzivnije lance smrti među poznatima u bliskoj budućnosti. Na primjer, Rolling Stonesi su uglavnom još uvijek svi živi (i prilično zdravi, spremni za još jednu turneju), makar su sve bliži osamdesetima. Njima su do sad umrli samo Brian Jones (davne 1969.) i službeno – neslužbeni članovi Ian „Stu“ Stewart i Bobby Keys.

Kamenje se još uvijek kotrlja

Mick Jagger (73), Keith Richards (73), Charlie Watts (75) i Ronnie Wood (69) još su tu, kao i bivši gitarist Mick Taylor i originalni basist Bill Wyman. Tu su još uvijek paul McCartney i Ringo Star.

Tu su još uvijek Pete Townshend (71) i Roger Daltrey (72) iz The Who-a. Tu su svi Zeppelini, osim odavno upokojenog Bonze. Deep Purple je izgubio samo Jona Lorda, svi ostali, uključujući i prvog pjevača i basistu (Simper i Evans) su živi. Gillan, Glover, Paice i Blackmore (71) još se drže k'o mladići, makar nisu više svi u grupi. S ove strane su još uvijek svi članovi Black Sabbatha (trenutno su na oproštajnoj turneji).

Ozzy Osbourne (67)  je živ unatoč svemu i na toj turneji je s bendom. Pink Floydovci su već odavno u sedamdesetima, a slično važi i za sve živuće članove grupa Yes, King Crimson, Emerson, Lake & Palmer, živa su još dvojica iz The Doors, većina je živih i u Grateful Deadu (odradili oproštajku ljetos), Creedenceima, Eaglesima, Byrdsima, živi su još i svi iz Crosby, Stills, Nash i Young. O da, Neil Young je u odličnoj formi!

Živ je Bob Dylan (76), živ je i Eric Clapton (70), Leonard Cohen je prevalio osamdesetu, čak i Tom Waits ove godine puni 67. A što ćemo s John Mayallom, rodonačelnikom britanskog bluesa, koji ima danas 82 godine? Tom Jones uzima 76., Rod Stewart je neki dan napunio 71. Pa ljudi moji, živi su još uvijek i originalni rockeri iz doba ranog rock'n' rolla - Little Richard (84), Jerry Lee Lewis (80) i Chuck Berry (ubrzo devedesetogodišnjak!)

Da ne nabrajamo dalje, ne samo rockeri, nego velika većina ikona popularne kulture, ljudi na čijim pjesmama, filmovima i knjigama smo odrasli, danas su seniori, godišta poput naših umirovljenika.

Eh, da je odglumiti i pravu smrt

Naravno, oni ne čekaju ček od penzije i ne stoje u redovima, većina i dalje radi, ali smrt vreba i one najžilavije. Na kraju krajeva, Robert De Niro je zbilja već djedica, ovog ljeta puni 73, Al Pacino će u travnju imati 76, a Clint Eastwood će u svibnju napuniti (mašala!) 86.

A koliko još slavnih glumaca iz te generacije još uvijek je među nama…Gene Hackman ima također 86, Joe Pesci i Danny De Vito već su prešli 70, a napomenut ću ovdje da je Kirk Douglas još uvijek živ, jedini iz svog svijeta – stari Issur Danielovitz će, Bog mu dao zdravlja, u prosincu okrenuti 100.! Prema njemu se sin Michael čini kao mladić u 72. Ali i njega je Dama u Crnom već par puta potapšala po ramenu…

Stoga, zbilja neće trebati golovi Aarona Ramseya, niti bilo što drugo. Nažalost, u relativno bliskoj budućnosti, a možda već i za koji tjedan ili mjesec, nemojte se čuditi, mogli bi biti svjedoci novog niza odlazaka slavnih.

Jer opća popularna kultura i njezine ikone odavno nisu mlađahni ljudi. A mlađih ikona sve je manje. Pojave se, ali teško da opstanu duže od nekoliko godina. Obasjaju ih svjetla reflektora, a onda padnu u medijski mrak. Drugim riječima, rok trajanja sve je kraći, a samo klasici iz zlatnog doba ostaju zauvijek klasici. I sretna okolnost je ta što to ostaju i nakon fizičkog odlaska. Ali, o tome neki drugi put.