Zašto uvijek imamo dojam da povratak traje kraće?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jeste li se ikad zapitali zašto vam je potrebna “vječnost” da dođete do određenog odredišta, a u povratku vrijeme proleti za čas? Japanski istraživači otkrili su nešto više o ovom fenomenu.

U studiji, u kojoj je sudjelovalo 20 muškaraca između 20 i 30 godina, ispitanici su dobili zadatak da odgledaju dva filma, sa pauzom od 10 minuta između filmova. Oba filma bila su iste dužine trajanja.

Polovica ispitanika gledala je dvije snimke na kojima je prikazano putovanje od jedne destinacije ka drugoj, dok je druga grupa gledala dva filma na kojima je bio prikazan povratni put.

Da bi izmjerili kako muškarci percipiraju proteklo vrijeme, rečeno im je da se jave kad god misle da su prošla tri minute filma. Oni su također dobili zadatak da na skali sa 11 bodova označe dužinu filma, gde je -5 bodova na jednoj strani značilo da je prvi film bio mnogo duži od drugog, a +5 na drugoj suprotno – da je prvi film bio znatno kraći.

Muškarci nisu imali dojam da je drugi film trajao kraće, što je prilično iznenadilo znanstvenike. Situacija se, međutim, promjenila kada su sudionici eksperimenta zamoljeni da uporede dva filma.

Naime, naš mozak protok vremena mjeri na dva načina – jedan je matematički, a drugi zasnovan na upotrebi jezika, gdje stvaramo “priče” u vezi sa vremenom događaja koje smo doživjeli.

Efekt povratnog puta ne utječe na sam naš mehanizam za računanje proteklog vremena, već postdiktivno na naš osjećaj za vrijeme, piše Vox.

Kada putujemo negdje, najčešće žurimo kako bi stigli na vrijeme ili smo suviše nestrpljivi, pa računamo svaku sekundu – zbog toga imamo dojam da je put trajao duže nego što zaista jeste. Pošto smo precijenili dužinu puta, na povratku se zato obično prijatno iznenadimo kada shvatimo da nije trajao onoliko koliko smo mislili. Na povratku također obično ne razmišljamo o proteklom vremenu i put nam je poznatiji, pa i to doprinosi dojmu da putovanje traje kraće.