Zvirnjača: Život trinaest stanovnika na 1126 metara

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Još su Rimljani tim putom prevozili zlato iz Kreševa preko Delminiuma do Salone, a odatle za Rim. Na jednakoj udaljenosti od Rame, Tomislavgrada i Kupresa, oko 20 kilometara, s tog puta skreće se prema Zvirnjači. Za razliku od rimske kaldrme današnji put je asfaltiran, a dionica preko Ravanjskog polja mogla bi čak poslužiti i kao pista za manji avion. A tamo gdje se skreće za Zvirnjaču samo natpis svjedoči da je tu skretanje. Za razliku od regionalnog puta, lokalni put je potpuno pokriven snijegom, a Zvirnjača se sakrila iza snježne zavjese.

Zvirnjača pripada općini Kupres, a župi Rumboci u općini Prozor-Rama. Odavnina ovo mjesto su pastorizirali ramski fratri.  Nalazi se na samom istočnom kraju Ravanjskog polja gdje započinju obronci Ljubuše. U zadnjem ratu ovdje se branila Rama. Tragovi tog rata  još se nisu izbrisali kao ni u selima „s druge strane“ Ravanjskog polja.

Prije rata ovdje je živjelo više od sedamdeset obitelji u nekoliko zaselaka, a nastanjivali su ih obitelji: Bešker, Čiča, Čičić, Dodig, Gašpar, Jonjić, Jurič, Karlić, Keškić, Tadić i Tovilo.

Da je ovdje bilo života prije rata svjedoči i stara škola koju su pohađali učenici prva četiri razreda. Tu su i brojne obiteljske kuće i gospodarski objekti. U Zvirnjači se živjelo od stočarstva i uzgoja žitarica i kupusa. Na nadmorskoj visini od 1126 metara ništa se drugo i ne može očekivati.

 Nedjelja je. Fratar stiže pred crkvu. Na putu uz crkvu je parkirano par automobila koji su se uspjeli probiti kroz snijeg. Dva tornjaka čuvaju stražu pored crkvenog dvorišta.

A u crkvi svega sedam vjernika iz Zvirnjače.

Fra Ivan Jelić Balta, župni vikar iz župe svetog Franje Rumboci čija je filijala Zvirnjača srdačno se pozdravi sa vjernicima. Kad se spremio u sakristiji za misu oglasi se i crkveno zvono koje je nadjačalo hučanje vjetra koji nosi snijeg.

Prva je korizmena nedjelja, zato fra Ivan prije misnog slavlja započe pobožnost Križnog puta. Nakon te pobožnosti obavljeno je pokorničko pepeljanje. Sve je to danas, 18.02.2018. godine u prvu korizmenu nedjelju.  U ovoj filijalnoj crkvi misno slavlje je svake nedjelje u 13 sati.

 Za vrijeme pobožnosti i misnog slavlja među prisutnom „čeljadi“ osjećala se nekakva posebna bliskost. Iako ih je malo, svi su nekako radosni. Nisu se osjećali zaboravljeno ni osamljeno.  Možda bi bilo dobro da se svi mi zavjetujemo i nedjeljom ili blagdanom pohodimo jedno ovakvo mjesto i osjetimo Božju blizinu u skromnosti.

Među sedmero domaćih vjernika bilo je mladih i staraca. Dvije starije žene nisu mogle ostati ne zamijećene. Ivka Čičić (1943.) i Ivka Tovilo (1943.) obadvije rođene i udate u Zvirnjaču uz krunicu u rukama s ponosom su pokazivale tradicionalno tetoviranje. U njihovom poziranju za fotografiju očitavala se velika dobroćudnost.

Filijalna crkva svetog Ante u Zvirnjači izgrađena je 1936. godine. U ratu je bila oštećena te su je mještani obnovili vlastitim sredstvima kao i mjesno groblje. U crkvi je jedan neobičan kip svetog Franje. Kipar Stjepan Skoko koji je sada rektor Akademija likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu naprvio je kip svetog Franje sa brkovima koji neodoljivo podsjeća na bosanskog fratra (ujaka). Kum ovom neobičnom kipu je Karlo Karlić.

Zvirnjačani su sami sebi asfaltirali cestu do sela i kroz selo.  Brojne obiteljske kuće izmenile su svoj izgled uveliko i uređene su na suvremeni način. Potaknuti trbuhom za kruhom i ratom ljudi su se razišli po svijetu, ipak, sve više se vraćaju.

„Zimi je ovdje pusto. Tamo već od svetog Ante pa sve do Svihsvetih ovdje je puno ljudi. Dolaze oni koji su odselili i u mirovini su. Dolaze i drugi na godišnje odmore. U crkvi na misi zna nas biti i preko stotinu. Dosta ljudi dolazi i za Božić.“ Priča Milka Karlić, rođena Nović koja je ovdje našla svoju ljubav i svoj život. Iako je s druge strane Ljubuše, s one ramske proslapske, nije htjela napustiti ovo mjesto ni kada je bilo na prvoj crti, bez struje, bez ikakvih uvjeta za život.

 Nakon mise fra Ivana i goste obitelj Bože Karlića poziva za obiteljski stol.  Božo i njegova supruga Milka imaju obiteljsku framu ovaca od oko 250 grla. Imaju troje djece, a najstarija kćer je već udana, a drugo dvoje djece je s njima. Preko tjedna su u Tomislavgradu gdje imaju kuću i djeca idu u školu, a vikendom su svi obavezno u Zvirnjači. Božini roditelji Karlo Karlić (1933.) i Ruža Karlić, rođena Tadić (1935.) stalno su tu u Zvirnjači. Dok smo sjedali za obiteljski stol Ruža je sjedila na svojoj fotelji s osmjehom i prekriženim rukama na kojima se vidi tradicionalnim načinom tetovirani stilizirani križ. Spremno je pokazala taj ukras i odmah dala do znanja da i njezin Karlo ima tetoviran križ. Što znači da su se i muški nekada tetovirali, a ne samo žene.

 Uz kavu i rakiju razgovori su tekli o životu prije i sada. Neizostavna je tema bio rat, ali se brzo od toga odmaklo kao da se nitko ne želi toga sjećati. Možda je tako i bolje.

„Ovdje osim nas su još dva OPG-a koji imaju ovce. Jonići imaju oko 400 ovaca, a Keškići stotinjak. Teško je, ali se mora boriti i raditi. Mi imamo zaposlenog jednog radnika već 13 godina. Jako je vrijedan i zato je toliko kod nas. Postao je kao naše kućno čeljade. Struja nam je poslije rata osposobljena, a vodu imamo iz prijeratnog vodovoda iz Vukovskog. Put smo sami asfaltirali, crkvu obnovili i groblje. Ovdje su ljudi oko toga zaista složni.“ – rekao je Božo o stanju u Zvirnjači.

Dok je Milka pripremala stol za obiteljski ručak baka Ruža je nestala u drugoj prostoriji. Vratila se nakon petnaestak minuta i kaže: „Kad ne mognem otići na misu slušam radio Mir Međugorje i s njima molim krunicu.“

Ručak mirišljam i slasan, sve domaća hrana. Ne bi to bio nedjeljni ručak po ovakvoj zimi da nije kiseli kupus sa suhim mesom i grah. Nakon objeda svi su mogli kazati da su „jeli k'o pratar“.

 Kasno popodne na izmaku, polako pada noć, sijeg sve više pada, vjetar huči, a Zvirnjača ostaje sama sa svojih trinaest stalnih stanovnika.