Čudno ponašanje majmuna u Costa Rici

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Costa Rici živi grupa majmuna kapucina, bijelih lica, koji s vremena na vrijeme čupaju jedni drugima dlaku s glave, guraju jedni drugima prste u nos, i pokušavaju da otvore silom usta drugih. Ovo ponašanje nema neku očiglednu svrhu, piše Nacionalna geografija, mada ponekad može da bude neprijatno, pa čak i rizično.
Primijećeno je da je jedan posebno vragolast kapucin, nazvan Napoleon, u nekoliko navrata drugom majmunu iščupao cijele naramke dlaka, koju je potom strpao u usta.

"Drugi majmun je želio da mu njegova dlaka bude vraćena, te je nagrnuo da silom otvori usta (Napoleonu)'', kaže Suzan Peri, direktorica projekta Kalifornijskog univerziteta u Los Angelesu, u kojem su 30 godina praćeni kapucini bijelih lica u kostarikanskom rezervatu Lomas de Barbudal, piše Nacionalna geografija.

Ona dodaje da su primijetili da spomenuto ponašanje majmuni u drugim dijelovima Costa ricke tek ponekad provode, a da u ovom rezervatu to čine skoro svakodnevno. Grupa stručnjaka, koju je Peri predvodila, promatrala je 15 godina više od 50 kapucina, i zaključila da je više od 80 posto ovih majmuna prakticiralo bar jednom ovo ponašanje.

U studiji koju su objavili u lipnju, Peri i njen kolega Marko Smolja, pojasnili su svoju teoriju zašto se ova grupa majmuna ponaša "specifično". Kako su naveli, kapucini, zapravo, ispituju granice društvene komunikacije. I, zato što je ovo ponašanje primijećeno samo u toj jednoj grupi, to je još jedan dokaz da kapucini imaju raznoliku i evolutivnu kulturu.

Kapucini bijelog lica, koji žive u Centralnoj i Južnoj Americi, imaju mozak koji je kada se proporcionalno uspoređuje s njihovim tijelom, veličine mozga chimpanze, što primatolozi ocjenjuju kao znak naprednih saznajnih sposobnosti i razumijevanja društvenih sustava, kaže Sara Brosnan, primatolog s Državnog univerziteta Georgija, koja nije sudjelovala u studiji.

Zato je Peri, navodi Nacionalna geografija, znala da postoji dobar razlog za to zašto ova grupa kapucina troši vrijeme na "neprijatne rituale", koji su definirani kao niz akcija koje se obično ponavljaju, i nemaju očiglednu svrhu.

"Skoro da vam se smuči kad vidite jednog majmuna da gura prste u nos drugog. Za mene je bilo nevjerojatno da je taj, kome su gurnuli prste u nos, prosto sjedio sretan. To govori da je za njih to važno na neki način – inače, zašto bi to radili", kaže Brosnan.

Na muci se poznaju junaci

Kako bi odgovorila na to pitanje, Perina studija se bazirala na hipotezama o ispitivanju društvenih granica, koje je prvi objavio evolucijski biolog Amoc Zahavi, 1970-ih godina.

"Zahavijeva ideja se bazirala na hipotezi da će neke životinje izazvati (namjerno) stres nekoj drugoj, samo da bi vidjele njenu reakciju, odnosno kako bi dobile iskrenu reakciju na to kako se neko osjeća u određenoj situaciji", rekla je Peri, istraživač Nacionalne geografije.

Drugim riječima, kako kaže poslovica, "na muci se poznaju junaci", ili konflikt otkriva nečiji karakter. Kapucini treba da međusobno razumiju svoje karaktere kako bi ojačali društvene spone, jer upravo one određuju njihov status u grupi. Upravo taj status određuje njihov reproduktivni uspjeh, sigurnost i dostupnost izvorima hrane.
U slučaju Napoleona, njegovo ponašanje je test za druge majmune njegovog stupnja agresivnosti, ali i odvažnosti tih majmuna da tutnu svoje prste u Napoleonova usta kako bi "povratili" svoje dlake. Prema riječima Peri, Napoleon ima "posebno kreativan način da testira granice". Tobi moglo da bude "neprijatno" za druge majmune, jer Napoleon, prema riječima Peri, ima relativno nizak društveni status.

Ona misli da je ova praksa testiranja granica najkorisnija kada se radi o želji da se uspostave bliski odnosi, jer ona može da osigurati informacije o reakcijama drugih i njihovom pragu tolerancije. To bi, kako je dodala, moglo da bude vodič za buduća društvena ponašanja, ali i razvoj različitosti.

Sveti značaj objekata

Ovi kapucini, također, imaju običaj da beskorisne predmete prenose tamo-amo. Peri pretpostavlja da ti objekti za njih imaju značaj, pa ih je nazvala "sveti predmeti".

Stalno premještanje svetih objekata, kao što su dijelovi kore drveta ili kuglice dlaka, možda je za kapucine još jedan način da ispitaju svoju povezanost sa grupom. To, također, može biti riskantno, jer može da podrazumijeva zadiranje u usta nekog drugog majmuna, kako bi se dosegao "sveti predmet". Može biti i zabavno, ako ovu razmjenu objekata shvatimo samo kao dobacivanje između majmuna.

Brosnan uspoređuje ovu razmjenu predmeta sa dječjim igrama u djetinjstvu, poput štapova kojima se djeca igraju, i bacaju ih na određeno odredište, možda može da se usporedi sa kapucinskim igrarijama.
Mada ljudi i kapucini imaju potpuno različite rituale i povezanost sa stvarima, ove igrarije sa predmetima mogu da utiču na to kako mi gledamo na evoluciju primata i odakle, uopšte, potiču rituali, odnosno, jesu li biološki uvjetovani ili su stečeni kulturom.

Peri namjerava da se malo više pozabavi ovim ritualima koje majmuni sprovode između sebe. To bi, kako ona misli, moglo da nam pruži uvid u ponašanje drugih primata, pa čak i ljudi.