Fake dizajnerske torbice postaju pravi hit

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Glavni argumenti protiv kupovine lažnih dizajnerskih torbi uglavnom se vrte oko povrede intelektualnog vlasništva te činjenice da proizvođači lažnjaka uglavnom ne mare za etične modele poslovanja. Dana Thomas napisala je 2009. slavni članak za Harper’s Bazaar — The Fight Against Fakes, u kojem je detaljno obrazložila zašto je odlazak na plac po Fendi Baguette štetna praksa od koje profitira kriminalni milje.

Evolucija od 2009. godine

Ali, fake torbe znatno su evoluirale od 2009. godine. Danas više ne pričamo o jeftinim imitacijama koje smrde po gumi i štakorima, nego o sofisticiranim kopijama proizvedenim s tolikom pažnjom da ih je gotovo nemoguće razlučiti od originala. To je i razlog zbog kojeg ih se više ne naziva lažnjacima nego – superlažnjacima. Materijali su isti, broj šavova je isti, razlika je jedino u cijeni. Ovisno o željama, za jedan do deset posto cijene autentičnog komada moguće je nabaviti klasičnu Chanel prošivenu torbu na preklop, Gucci Jackie, Chloé C… Samo nebo je granica.

Policija je čak i u domu Jen Shah, zvijezde reality showa The Real Housewives of Salt Lake City, pronašla gomilu superlažnih Louis Vuitton torbi izmiješanih s autentičnim komadima, a The Cut je 2022. objavio članak o bogatim Njujorčankama koje obožavaju lažne Birkinice. "Na taj se način moj muž ne naljuti na mene, jer zapravo ne trošim pravi novac", izjavila je jedna od njih.

Fake it till you make it

Iz te perspektive, nabaviti lažnu Dior Saddle torbu od kineskog posrednika zapravo je oblik protesta, srednji prst luksuznim brendovima čije cijene proizvoda rastu kako im pada kvaliteta. Iako argument o povredi intelektualnog vlasništva načelno stoji, luksuzni brendovi i sami često kradu od manjih, lokalnih dizajnera, a mnogi su se izvještili i na polju kulturne aproprijacije.

Etičnost, također, vjerojatno nije prva riječ koja će vam pasti na pamet kada netko spomene visoku modu. Korištenje krzna i kože egzotičnih životinja donedavno je bila posve uobičajena praksa, a pravo je krzno zamijenjeno sintetičkim vlaknima, ne zbog toga što su brendovi doživjeli prosvjetljenje, nego zato što je proizvodnja takvih bundi – jeftinija, piše Telegram.

Premium kvaliteta koja se tradicionalno poistovjećuje s dizajnerskim brendovima danas je obična iluzija. Većina, umjesto u materijale i proizvodni proces, novac radije ulaže u marketing i suradnju sa slavnim osobama. Poliester iskače s etiketa, a torbe koje bi "trebale trajati vječno" raspadaju se nakon par mjeseci nošenja. To je očekivano kada se radi o high street brendovima poput Zare i Manga čije torbe koštaju do 150 eura, ali ako kupite klasičnu Chanelicu za vrtoglavih 10.000 eura, tada vjerojatno očekujete da će potrajati duže od jedne sezone.

Zagađivanje okoliša

Modna industrija velik je zagađivač okoliša, ali neki brendovi (Burberry, primjerice) idu i korak dalje pa spaljuju svoje modele kako bi opravdali apsurdno visoke cijene i ostali ekskluzivni. Europska unija je prošle godine zabranila uništavanje neprodane robe na svom teritoriju, zbog čega se sada dizajnerske torbice u vatru vjerojatno bacaju negdje u Aziji ili u Africi, gdje takva odredba još nije na snazi.

Kao šećer na kraju, luksuzni su brendovi prema globalnom indeksu ropstva jedni od najvećih eksploatatora na svijetu. Kako bi uštedjeli, mnogi zapošljavaju radnike iz siromašnih zemalja, što u suštini znači da su ljudi koji proizvode "prave torbe" isti oni koji u tvornici u Guangzhou u Kini šivaju i (super)lažnjake. Potato, potato. Ukratko, koju god opciju odabrali, podržat ćete kriminal, a sve iz želje da budete prihvaćeni u društvu.

Umjetnost imitacije

Mnogi proizvođači superlažnjaka putuju u Europu kako bi nabavili materijale od istih opskrbljivača kao i luksuzni brendovi, a vjeruje se i da kupuju te potom kidaju "autentične torbe" kako bi detaljno proučili i usvojili svaki njihov šav.

SubRedditom RepLadiesDesigner, posvećenom umjetnosti imitacije dizajnerskih proizvoda, kolaju svakojake teorije zavjera, među kojima mi je za oko posebno zapela ona o tome kako su upravo luksuzne modne kuće te koje drže i kontroliraju tvornice replikanata u Kini. Superlažnjaci su, dakle, toliko dobri da ljudi vjeruju da ih zapravo proizvode sami luksuzni brendovi.