Kako je nastala najveća laž u modnoj industriji?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Izjave koja modnu industriju proglašava jednom od (drugom najvećom) industrijom koja zagađuje okoliš naslušali smo se tijekom godina. I sasvim povjerovali u nju, činila nam se logičnom.

No kako piše The New Yor Times, čini se da to baš i nije točno.

"To nije točno", rekao je Jason Kibbey, izvršni direktor Sustainable Apparel Coalition. U godini koja se polako bliži kraju, godini u kojoj je Dictionary.com upravo riječ "dezinformacija" proglasio riječju godine, trebalo bi nešto reći i o tom mitu. Nakon čega bi se trebalo i pristupiti pravom problemu. Nije upitno da postoji niz pitanja oko održivog sustava i odjeće.

Teret odgovornosti

Modni brendovi neupitno snose teret odgovornosti za emisiju ugljičnog dioksida, kemijski otpad i odlagališta otpada u različitim dijelovima svijeta. Nije upitno ni da bi dizajneri i šefovi takvih brendova trebali razmisliti koja je njihova uloga u svijetu, i gdje im je mjesto u tom prirodnom lancu. I kako bi tom svijetu mogli štetiti manje.

Nema sumnje da je lakše ipak razmišljati o drugom najvećem zagađivaču na svijetu, nego o industriji tekstila, posebno bojanja i dodataka, kao "glavnom zagađivaču vode, nakon poljoprivrede", kako stoji u izvješću časopisa Natural Science iz 2012. godine. No tu industriju koristi i industrija izrade kućnih potrepština i posteljina, i kako onda procijeniti koliko šteti modna industrija?

Ne postoji netko tko će prihvatiti ukupnu odgovornost za to drugo mjesto na ljestvici onečišćivača. Tragove da neki smatraju da je modna industrija veliki zagađivač novinari su pronašli u starijim tekstovima. Među njima je i članak objavljen na OneGreenPlanetu, koji tvrdi kako je "modna industrija vrijedna tri bilijuna dolara drugi najveći zagađivač okoliša, nakon nafte", prenosi Express.hr.

The True Cost

Zatim je tu i tekst na EcoWatch sajtu koji citira nagrađivanu dizajnericu Eileen Fisher.  Ona sama reći će kako je prvi put čula takvu tvrdnju u filmu  The True Cost, autora Andrew Morgana iz 2015. godine. Kada su njega pitali od kud mu ta ideja, uputio ih je na organizatore Copenhagen Fashion Summit, konferencije o održivoj modi, koja je započela 2008. godine.  Jonas Eder-Hansen iz foruma o održivom razvoju i modi Global Fashion Agenda, smatra kako je originalna ideja stigla iz konzultantske tvrtke Deloitte.

Izvještaj se pojavio u Danskoj 2012. godine, no od tada mu se gubi svaki trag.  Oni sami pak bili su nejasni o identitetu izvješća. "Strahovala sam da je to došlo od mene. Prije desetljeća promatrala sam industrije koje zagađuju Kinu, a moda se pojavila povezana s vodom. No to zapravo ovisi o tome što promatrate", rekla je Linda Greer, iz Natural Resources Defense Council.

Tako je i Fisher počela smanjivati svoje izjave u tom kontekstu. "Pokušavam to prestati govoriti jer mi moj tim govori kako to ne možemo potvrditi", naglasila je. Uzmaknuli su u iznošenju takvih izjava i osnivači Copenhagen Fashion Summita koji sada daju neke "nejasne izjave" poput "jedne od resursima najopterećenije industrije".

Nepostojanje pouzdanih činjenica

Prošle godine G.F.A. je objavila izvješće Pulse of Fashion u kojem stoji: "Nedostaje pouzdanih činjenica za pokretanje neke akcije. Nije dovoljno samo odgovoriti na neutemeljene izjave poput one kako je globalna modna industrija druga industrija koja najviše zagađuje svijet. Podaci pa i uzroci i posljedice su ono što stvara uvjerenje i potiče akciju". 

"No mi to i daje slušamo, i svaki put kad čujemo, kažemo kako nije točno", naglašava Eder-Hansen. Na put u istraživanje krenuo je i Alden Wicker, novinar i osnivač Ecocult bloga, koji je već ranije pisao o toj temi. Kako kaže mjesecima je nizu web stranica koje je pronašao na Googleu da su napisale takve rečenice, slao emailove s upitom za objašnjenje. 

"Samo mi je jedna osoba odgovorila", rekao je.  No pravo je pitanje je li uopće bitno ako se takvo mišljenje nastavi i dalje? Možda nije ni važno na kojem mjestu na listi se nalazi, ali je na toj listi zagađivača. Da li je onda upotreba u krajnosti opravdana? Ili nas je uvukla još dublje u ponor tih alternativnih činjenica u koji klizimo? "Potrebna nam je neka drama inače samo tonemo s Titanicom. No neistine nisu ok", naglašava Fisher. Važnost objave provjerenih i točnih informacija doprinosi razviju kredibiliteta, smatra Eder-Hansen i zato je važno objavljivati točne podatke, a ne glasine. "Volio bih da nestanu", rekao je Kibbey.


Istina je kako smo možda od početka trebali sumnjati da je to malo nategnuta priča. Modna industrija kompleksan je posao, u kojem je ponekad nemoguće pratiti opskrbne lance, a podaci su tako rijetki da ih je gotovo nemoguće koristiti kao neki uzorak. I sad je pitanje kako je toliko puno ljudi u tu tvrdnju povjerovalo i zašto demantiji nisu izašli na vidjelo? Jedan od razloga je i taj što u posljednje vrijeme više vjerujemo tim neistinama, vodeći se samo onom jednostavnošću u pronalasku krivca, kojeg toliko volimo imati. 

"Moda je potrošačka industrija. Cement i čelik imaju dva najveća 'otiska' ugljika, no većina ljudi ne kupuje cement i čelik, već odjeću", kaže Greer.

Teška informacija

Ne mogu se poistovjetiti s tom industrijom. Ovo iskrivljenje informacija, za razliku od mnogih drugih, najvjerojatnije nije nastalo zbog zlonamjerne prijevare ili manipulacije poput mnogih drugih. Vrlo vjerojatno dolazi iz želje da pobudi industriju da čini bolje. Djelom je i to razlog zašto se nitko ne usudi, kako kaže Wicker, na nekoj konferenciji izazvati ih. Ako to i pokuša, dodaje, "optuženi su za negativnost, ili ispričavanje modnoj industriji". 

No ono što znamo govori samo za sebe.

Zato razmislite o sljedećem: - gotovo tri petine sve odjeće završava u spalionicama ili na odlagalištima u roku od godinu dana od proizvodnje - više od osam posto globalne emisije stakleničkih plinova proizvodi industrija odjeće i obuće -  oko 20 do 25 posto globalno proizvedenih kemijskih spojeva koristi se u industriji tekstilne dorade a to je prilično teška informacija.

Prve dvije dolaze iz izvješća McKinseyja i Qantisa, a treća iz Handbook of Textile Effluent Remediation, koju je uredio Mohd Yusuf.