Sarma, krumpir, pršut: Hercegovačkim studentima roditelji hranu šalju autobusima

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Studentski život Trebinjaca i Hercegovaca sigurno se razlikuje po jednom u odnosu na studente iz drugih krajeva, a to je udaljenost od rodnog grada do mjesta gdje studiraju.

Oni koji dolaze za krajnjeg juga Srpske, a studiraju u studentskim centrima poput Beograda ili Novog Sada, zbog daljine, kući uglavnom dolaze samo za blagdane i ljeti, a i Banja Luka je najdalje upravo Hercegovcima.

Da bi bar malo u studenskim sobama osjetili miris i toplinu svog doma, pobrinu se roditelji. Paketi sa hranom punom hercegovačkih proizvoda – raštana, meda, sira, pršuta i drugih delicija, najčešće u ranim jutarnjim satima, stižu na autobusne stanice Beograda, Novog Sada i Banjaluke, gdje je najviše studenata iz Hercegovine.

''Treće dijete mi je na studiju. Godinama šaljem pakete autobusima za Novi Sad i nikad se nije dogodilo da nije sve stiglo kako treba. Pošaljem navečre, a oni sljedeće jutro čekaju na stanici. Kad se jave da su preuzeli i da su sve dobili ne zna se tko je sretniji, mi roditelji ili djeca'', priča jedna majka.

Studentske pakete za Srbiju i Banjaluku vozili su godinama Veselin Aleksić i njegov kolega Borislav Čolović, piše Blic.rs.

Ova dva trebinjska vozača kažu da su se davno suživjela sa studentima i da su oni najbolji putnici koji najmanje traže.

Slali krumpir u vrećama

Naglašavaju da nikada nisu odbili da povezu nešto studentima.

''Kad majka donese paket obično zamoli da se na njega ništa ne stavlja, jer su unutra tegle i zdjele. Moramo čuvati kao blago. Poslije krsnih slava po 50 paketa putuje do studenata'', priča Aleksić.

Sjeća se kada je čovjek donio vreću krumpira i pitao može li poslati svom sinu na studiju.

''Nije ovo bio usamljen slučaj. Prevezli smo vreća i vreća krumpira, ma za studente može sve'', kaže Aleksić, koji je do nedavno vozio autobuse prema Beogradu i Banjaluci.

Obojica navode da se svakodnevno nekom studentu pošalje paket, jednako za Beograd i Novi Sad, a u posljednje vrijeme najviše u Banja Luku.

''Najčešće su upakirani u kartonske kutije, pravi paketi, iako ima i putnih torbi. Paketi budu tako dobro upakirini da, čini se, i da ispadnu iz autobusa ne bi se ništa dogodilo'', priča Aleksić.

Navodi da ga je dugogodišnje iskustvo natjeralo da pronađe „patent” za sir iz mješine.

''Sve je lako voziti, i ako se prospe očistimo, ali na sir iz mješine se osjeti cijeli autobus. Žao mi je bilo vraćati pa sam dugo razmišljao kako se riješiti mirisa. Poslije sam imao sustav, staviti u vreću od brašna i dobro zavezati. Bilo je uspješno'', kaže kroz osmijeh Aleksić.

Čolović ima svoje anegdote vezane za studentske pakete.

''Događalo se da cijelim putem miriše sarma, da se prospe grah. Bilo je slučajeva i da studenti zakasne, pa taman legnemo da odmorimo, a oni zovu. Nekad autobus ostane na Suncu, pa se nešto i pokvari. Bilo je situacija da student rano ujutro sačeka autobus, uzme paket, a on se raspadne od težine, pa se namirnice prospu po peronu. To je tuga. Lijepo je kad ih obraduješ paketima i vidiš da im nije teško što su ustali ranom zorom, jer stiže paket od kuće. Studenti su to, treba ih razumjeti'', kaže Čolović.

Ne naplaćuju pakete, ali roditelji časte

Ova dva trebinjska vozača navode da vozači autobusa imaju razumijevanja za studente, pa najčešće ne naplaćuju da povezu paket, ali roditelji uvijek časte. Priznaju da je im najsimpatičnije kad ih u Trebinju počnu pozdravljati na ulici mladi ljudi koje su upoznali na peronima autobusnih stanica daleko od ovog hercegovačkog grada.

''Vremenom postanemo prijatelji s njima'',  zaključuju ova dva trebinjska vozača.