I obrazovane majke sve manje žele cijepiti djecu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Istraživanja su pokazala da u razvijenim zemljama svijeta postoji snažna povezanost između stupnja obrazovanosti majke i odluke o cijepljenju djece protiv zaraznih bolesti koje se mogu spriječiti poput dječje paralize, tetanusa, difterije, hripavca, tuberkuloze i ospica, piše BBC.

Poznato je da je kroz povijest osnaživanje žena povezano s njihovim obrazovanjem, što ne utječe isključivo na kvalitetu življenja samih žena već i na razinu kvalitete života njihove djece, piše Hina.

Procjene upućuju na to da se 25 posto smrtnih slučajeva zabilježenih kod djece mlađe od pet godina moglo spriječiti cijepljenjem koje je dugi niz godina na raspolaganju zdravstvenom osoblju.

U području subsaharske Afrike smrtnost djece mlađe od pet godina još uvijek je vrlo visoka. Nedavni podaci o procijepljenosti u Nigeriji upućuju na to da je ondje sve predviđene vrste cjepiva dobilo samo šest posto djece nepismenih majki, u odnosu na na 24 posto cijepljene djece u čitavoj populaciji.

Slična je situacija u zemljama s nižim prihodima.

Anketa provedena u Indiji pokazala je da je stupanj obrazovanja majki bio razmjeran procijepljenosti djece.

I istraživanja provedena u razvijenim zemljama upućuju na to da i ostali faktori igraju značajnu ulogu: primjerice, bolje obrazovane majke najčešće žive u imućnijim dijelovima grada ili zemlje u kojima je zdravstvena skrb, a to znači i briga o cijepljenju djece, bolja i pristupačnija.

No po podacima Unescoa u razvijenim zemljama odnos između obrazovanosti majki i cijepljenja djece u zadnje vrijeme postaje obrnuto proporcionalan.

Rezultati američke studije iz 2003. provedeni na 11,860 djece diljem te zemlje pokazali su da su majke s manje od 12 godina obrazovanja češće cijepile djecu od majki s visokoškolskim diplomama.

Veliko globalno istraživanje o cijepljenju koje je 2016. provelo Londonsko sveučilište za higijenu i tropsku medicinu, pokazalo je da je u razvijenim zemljama s visokim brojem visokoobrazovanih žena, osobito u Europi, manje onih s pozitivnim stavom prema cijepljenju.

Pretpostavlja se da obrazovani roditelji imaju veće samopouzdanje kada je posrijedi suprotstavljanje stručnjacima te da se više oslanjaju na vlastita istraživanja.

Povratak epidemije ospica u nekim europskim zemljama ove je godine u velikoj mjeri posljedica činjenice da su neki roditelji odbili cijepljenje kombiniranim cjepivom protiv ospica, zaušnjaka i rubeole, zbog rezultata istraživanja koje je pokazalo da je to cjepivo povezano s razvojem autizma i Crohnove bolesti kod djeteta.

Sličan je trend u Francuskoj kada je posrijedi cijepljenje protiv hepatitisa B i HPV-a.

Napori da se i obrazovani roditelji, koji sa skepsom gledaju na neke vrste cjepiva, uvjere u potrebu cijepljenja djece puno su zamršeniji nego što se mislilo.

Obrazovane roditelje, protivnike i protivnice cijepljenja treba podsjetiti da je ono jedno od najznačajnijih postignuće znanosti i javnog zdravlja te jedna od najvažnijih stvari koje se mogu napraviti u zaštiti vlastitog djeteta od bolesti, invaliditeta i smrti.

Znanstveno je dokazano da cjepiva svake godine spase 3.000.000 dječjih života, a od bolesti koje su mogle biti spriječene cijepljenjem, a nisu godišnje umre 2.000.000 djece. Cjepiva se podvrgavaju daleko strožim kontrolama od bilo kojeg drugog farmakološkog proizvoda.

Roditelji koji ne cijepe svoju djecu ne izlažu samo vlastitu djecu riziku od obolijevanja, nego i drugu djecu. Znanstvenici roditeljima savjetuju da se educiraju i nauče kako funkcionira imunološki sustav te da pročitaju podatke o tomu kako su izgledale bolesti i kolika je bila stopa smrtnosti djece prije uvođenja cijepljenja.

Smatraju da, bez obzira na to što govore protivnici cijepljenja, od njega ne treba strahovati. Strahovati treba isključivo od onoga što se događa kad cijepljenja nema.