Plavi vrt u Mostaru krije priče ponosnog mornara i djeda Nikole

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ni vruće ljetno jutro nije moglo pokvariti ugodu plavog vrta u Ilićkoj ulici u Mostaru, kojeg Nikola Šunjić, Niko, godinama s ljubavlju uređuje.

Po struci građevinski inženjer, moreplovac, a sada umirovljenik, vrt je napravio jer nije mogao gledati zapušteno dvorište ispred svoje zgrade, gdje živi od 1965.godine, a sada u plavetnilu uživaju svi stanari i prolaznici.

U ugodnoj domaćinskoj atmosferi, dočekao nas je gospodin Nikola, s unukom i praunukom, uz domaći sok od višanja, ukusni kolač i veliki osmjeh, baš kao što vas dočekuju vaše bake i djedovi.

''Ovdje je bila živa ograda i smeće, narod je bacao. Ja sam kolica po kolica svaki dan odvozio, to sam uravnao, poslije sam stavio policijsku traku koliko je sad ograđeno. Šta mi je palo na pamet to sam radio, nisam imao neke materijalne mogućnosti, ograda je mogla biti puno kvalitetnija, ali ljudi kažu da je super što je to tako'', rekao je u razgovoru za naš portal gospodin Nikola.

Vrt je napravio od materijala što je nalazio, a kaže uz svaki drveni stup ima i po jedan željezni stupić, pa kada drveni istrunu ostat će željezni.

''Sve je išlo po redu, prvo pod, kaldrma, pa sam napravio stol, klupe, koje se mogu podignuti, ograda je odvojena od klupe, sve sam to sam napravio'', pojašnjava Nikola proces svog rada. Susjedi su mu kaže najviše pomagali očima. Ispočetka je čak dobivao i kritike što uređuje dvorište, no kaže ''da sam gledao šta će mi tko reći, ne bi ništa. Bio sam odlučan i gotovo'', rekao je Nikola.

Vrt je kaže obojao u plavo jer mu je to najdraža boja, boja mora, a unuka Snježana, kaže kako je i djedov stan pun morskih slika, pa imate osjećaj da se nalazite u nekom dalmatinskom mjestu.

''Prijatelji mi dođu sjedimo, dođe mi brat, komšija… Ali kada ima puno ljudi ovdje ja odem, ovaj vrt je za sve'', rekao je Nikola.

Uz nazdravljanje sokom i nekoliko anegdota, Nikola nam je kroz osmijeh i sa sjetom ispričao svoju životnu priču, kojom je išao sa zadovoljstvom unatoč svim nedaćama.

''Bio sam građevinski inženjer, najprije sam išao po onome kako se prije išlo, jedna pa druga stepenica učio sam zanat, a poslije zanata bilo je moguće da izvanredno studiram. Radio sam svugdje po terenu i malo po Mostaru zadnjih godina'', kaže.

Unuka je ponosno pohvalila svog djeda, govoreći kako je bio voditelj radova tornja Franjevačke crkve u Mostaru.

Koliko je objekata u gradu 'napravio' ni sam ne zna, a kaže ''da sada uzme olovku i papir da popiše sigurno bi nešto ispustio''.

''Evo primjerice, Strelčevina je najviše moje djelo, ja sam bio rukovoditelj radova. Meni je čast bila raditi što radim i kad bi se ponovno rodio opet bi bio ovo ili mornar'', rekao je gospodin Nikola s kojim smo zaplovili morem lijepih priča i sjete.

''Pomorac sam bio i to volim. Vjerovali ili ne kao dijete nisam vidio more do deset godina, ali sam ga zamišljao baš onako kako je bilo stvarno. To je Bogom dano, vazda sam sanjao brodove i more. Bio sam kormilar, to je najčasnije mjesto na brodu od mornara. Onda sam obučavao i oficire možete misliti da to nešto znači, ja sam ih obučavao, a nisam imao nikakva čina. To mi je najveća i najljepša uspomena'', rekao je.

Tada kada je postao mornar, kaže, su se tražili najjači kormilari za Tita kada je išao u Indiju, Egipat, Siriju i Tursku.

''Ponosim se najviše u životu što sam bio mornar. Meni je bilo fino tad još 'manite godine', imao sam 20 godina i meni je bilo prelijepo. Samo nek' sam na brodu nek' vidim more, plavetnilo i širinu. Još se tada upravljalo bez velike tehnologije. Kad auto vozite vidite kuda vozite i kad ne znate stanete, ali toga nema na moru'', priča gospodin Nikola i dodaje kako se nije odlučio preseliti u morske krajeve jer je supruga bila uvjerljivija.

Niko, kaže njegova unuka voli i zapjevati, a cijela ekipa znala bi se okupiti oko njegovog stola kada bi ovaj mornar pustio glas.

''Govorili su mi da bi bio bolji od Safeta. Kada bi sjedio s društvom i zapjevao glazba bi preselila za moj stol'', kaže Nikola.

No svi u obitelji Šunjić imaju umjetničku, a neki od njih su u Mostaru poznati kao pjevači i slikari.

''Moj sin Nedjeljko je radio svašta i brodove i minijaturne. Napravio je maketu kirurgije gdje je morao nažalost boraviti, tamo je izložena i stajat će uvijek. Djeca pjevaju sviraju, jedan unuk je pjevač, jedan akademski slikar'', kaže Niko, a Snježana dodaje kako se umjetnička nit i ljubav prema moru i brodovima definitivno naslijedila.

To smo vidjeli i u Nikinom praunuku Josipu, koji je kao pravi mali povjesničar opisao sve zanimljive događaje iz svog života, a ne krije da voli ići kod svog pradjeda i djeda.

Josip je jedno od deset Nikinih praunučadi, a od troje djece dobio je devet unučadi, a pohvalio se da ima i tri pra pra unuka.

Niku i njegovog brata Marka, koji je dvije godine stariji, sugrađani su često mogli vidjeti u šetnji. Dva markantna gospodina uvijek lijepo dotjerana, uživaju u šetnji, koristeći njezine benefite za zdravlje.

S obzirom na to da u svojim devedesetima gospodin Niko izgleda poprilično vitalno, morali smo ga upitati u čemu leži tajna zdrave dugovječnosti.

''Da je u hrani mislim da nije. Do petnaeste godine nisam se najeo nego na Božić i Uskrs, vazda sam bio gladan, bio je Drugi svjetski rat. Kad bi po tom gledao ne bi bio živ, a da sam sve imao možda ove godine ne bi ni dočekao. Čini mi se da više ljudi do kasnije žive, koji su se slabije hranili nego ovi što sve imaju'', kaže Nikola, koji je kaže u najvećoj snazi bio od 70-te do 80-te godine, ali nije tajna da su svi u njihovoj obitelji dugovječniji.

Unuka je Snježana je istaknula kako od djeda uvijek može dobiti neku pouku, a posebno je pohvalno što se na misu ide svaki dan i moli se krunica.

''Zato nisam mogao u partiju, ja sam htio, ja kažem primite me, ali nemojte me da idem iz crkve, da moram lagati gdje sam bio i na kraju nisam išao u partiju'', kaže Nikola, koji smatra da je prijašnji život i vrijeme bilo puno idiličnije nego danas.

''Imamo sve, a nemamo ništa. Čini mi se da nitko nije potpuno sretan''.

Nikina priča sigurno može biti putokaz brojnim izgubljenim generacijama. Živite umjereno, skromno i s ljubavlju.