Jasna Rebac za Bljesak.info: 'Da u Predsjedništvu BiH sjede tri žene, davno bi se dogovorile'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Kad je donesena, Konvencija o pravima djeteta za mene je značila da imam oružje u svojim rukama'', govori Jasminka Rebac, neumorni borac za djecu i mlade s invaliditetom.

U mjesecu kojem obilježavamo Međunarodni dan djeteta i godini kojoj proslavljamo 30 godina Konvencije koju su Ujedinjeni narodi donijeli o pravima djeteta razgovarali smo s Jasnom koja je ranije bila direktorica Centra za djecu i omladinu s posebnim potrebama 'Los Rosales'Mostar, a danas je umirovljena. No, Rebac ni danas ne miruje, vodi Udruženje 'Ružičnjak – Los Rosales' koje okuplja upravo ove osobe starije od 18 godina.

Kako je sve počelo...

Vraćajući se na same početke, priča nam kako je, iako je završila dva fakulteta, do proteklog rata bila seoska učiteljica te je sve krenulo angažmanom u 'Los Rosalesu', koji je tada bio ''specijalna škola''. Po završetku rata, nakon potpisivanja Daytona, dobila je posao u školi i razred s osam učenika. Bila je to 'ljubav na prvi pogled'.

''Ja zaista volim raditi s djecom. Čini mi se da su to najpoštenije osobe, bez kalkuliranja. Jer djeca vas ne znaju, osim ako ih naučimo, voljeti ili mrziti iz interesa. Ili vas vole ili vas ne vole, oni to jasno pokažu. Pogotovo se to pravilo odnosi na djecu i mlade s invaliditetom. Kroz angažman u 'Los Rosalesu' sve je krenulo. U radu s nevladinim organizacijama interesirale su me više sve one vezane za djecu. Počinjete govoriti o Konvenciji, o pravima djece, o općim principima koji se tamo spominju i to je zaista nešto što vam paše kad radite s djecom s invaliditetom. Kad je konvencija 1989. godine donesena to nije bilo slučajno. Potrebe koje su se prije toga pojavile su tražile od Ujedinjenih naroda da razmisle na koji se način najbolje mogu zaštiti djeca. To se meni jako dopalo i započela sam promociju Konvencije, jer je i naša zemlja od 1993., takva kakva jest, potpisala i ratificirala Konvenciju o pravima djece'', govori Jasna za Bljesak.info o svojim počecima i prvim susretima s Konvencijom.

S vremenom se'Los Rosales'počeo širiti, i arhitektonski i sadržajno. Jasna je došla na samo čelo Centra i kako nam objašnjava, bila su to teška vremena da se rukovodi ustanovom koja je rasla vrlo brzo.

''Morali ste zadovoljiti procedure u lokalnoj zajednici, na razini Federacije, države, ali najvažnije, morali ste zadovoljiti procedure onih zbog kojih jeste ovdje, a to je zadovoljiti potrebe mladih i djece s invaliditetom. Kad sam počela bilo je tu 40 korisnika usluga i 15-ak zaposlenih, a kad sam otišla u mirovinu u Centru je bilo 168 korisnika i 40 zaposlenih'', govori Rebac pojašnjavajući nam rast Los Rosalesa.

Najviše su, uz vlastiti angažman, uspjeli zahvaljujući donacijama dobrih ljudi, prvenstveno onima iz Španjolske. Otud i samo ime, 'Los Rosales', iz zahvalnosti prema njima, ali i zato 'jer u ružičnjaku ima puno različitih ruža'.

U Los Rosales danas je utkano i udruženje 'Ružičnjak', socijalno poduzeće 'Radin' koje je utemeljeno zahvaljujući Federalnom fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, te 'Lonato', restoran koji zapošljava osobe s invaliditetom. Drugim riječima, pokrili su sva polja, a sve, kako Jasna ističe, zahvaljujući Konvenciji.

''Opći principi u Konvenciji, nediskriminacija u članu 2., najbolji interes djeteta u članu 3., pravo na život, opstanak i razvoj u članu 6. i pravo na participaciju i sudjelovanje u članu 12., sve ćete ovo naći u općim članovima i principima Konvencije o pravima djece i ona je u 'Los Roselsu', u 'Ružičnjaku', u 'Radinu' i u 'Lonatu''', govori nam nekadašnja ravnateljica.

Na upit koliko je njoj osobno Konvencija pomogla u radu, ističe kako je to bio dodatni motiv da ide dalje.

''Ja sam vrlo principijelna i jako tvrdoglava, i zahvaljujući upravo Konvencijama koje jesu na snazi, ja sam ih koristila kao svoje alate za razgovore i s političarima i s drugima, a osobito donatorima i u nevladinom sektoru. Pomislite 'zar trideset godina nakon Konvencije, nekog treba uvjeravati da dijete treba biti u središtu, a sve oko njega da je tom središtu posvećeno?'. Izgleda da trebate. Objektivno, naša situacija u BiH stvara prepreke za dobro djelovanje, ali to ne znači da se mi ne trebamo truditi da unutar tih prepreka stvari rješavamo na sustavni način. To vas motivira da dalje radite'', govori Jasna.

Osobna motivacija

Uz ljubav prema djeci, tu je i osobna motivacija. Naime, Jasna je baka djevojčice s invaliditetom, što njezinu borbu i rad na sustavnim promjenama za djecu i mlade s invaliditetom, čini još i jačom.

''Imam unuku od 11 godina koja je osoba s invaliditetom. Zakašnjelo se porodila, carski rez je kasno napravljen. Patimo zbog toga u smislu da ona nije zdrava, ali ne patimo zato što se rodila išto je kao dijete s invaliditetom. Ja imam četvero unučadi, troje dječaka i nju, možete misliti koliko je volim. Ne zato što treba našu intenzivnu podršku i pomoć, već zato što ja osjećam da je njezina misija takva kakva jeste. To se sve tako trebalo dogoditi i dogodilo se. Nimalo sene bojimo ni života sada, a ni onog koji je pred nama'', govori.

Da njezin rad i angažman nije nevidljiv, potvrđuju i brojna priznanja i nagrade koje su joj uručene. Jasna je jedina žena u našoj zemlji koju je španjolski kralj Juan Carlos odlikovao ordenom za građanske zasluge.

U prošloj godini stiglo je i priznanje Grada Mostara za životno djelo za rad u ovoj sferi, a našla se i u knjizi 'Sjaj ljudskosti', među 11 žena čije su životne priče govore o tome koliko su žene puno učinile na stvaranju mira u BiH.

''Mnogo je zahvala stiglo. Ljudi vide kad vi radite. No, posao kojim se ja bavim ne radim i ne bih mogla raditi sama. Tako da sve ove nagrade ne idu samo meni, nego timu ljudi oko mene. Znate, u BiH imate mnogo nevidljivih žena. Ja uvijek kažem da su žene mnogo veće mirotvorke od muškaraca. Njima je to misija po rođenju, to je tako dao dragi Bog. Da u predsjedništvu BiH sjede tri žene, odgovorno tvrdim da bi se davno dogovorile'', govori Jasna.

Edukacija roditelja

Govoreći o razini svijesti ''običnih ljudi'' o pravima koje Konvencija obuhvaća, Jasna ističe kako je to veliki problem o kojem se zna vrlo malo, te da bi sustav trebao voditi više računa o edukaciji samih roditelja.

''Uzmite samo primjer međuvršnjačkog nasilja, koje je često u posljednje vrijeme i koje je klasični primjer neznanja. Vjerujte, da znaju roditelji o Konvenciji, znala bi i njihova djeca. Da znaju u školama o konvenciji, radili bi s roditeljima, koji su jako važna karika. Kad biste sad napravili anketu na ulicama, sumnjam da bi vam itko rekaodvije suvisle rečenice o pravima djeteta. Svi će govoriti o političkim problemima, o sudovima, o neizboru ovog ili onog, ali o pravima djetetase vrlo malo zna. Konvencija djeci osigurava pravo dakažu svoje mišljenje, avjerujte djeca su jako pametan naraštaj. Oni izuzetno znaju što njima paše, što im ne paše i koji su najbolji način da se to što njima ne paše riješi. No problem je što se djecu ne uključuje'', zaključuje Rebac.