''Teško je živjeti u Mostaru ako se ne priklonite mentalitetu nacionalne pripadnosti''

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Deset godina nakon što je objavljen roman “Hotel Zagorje”, u kojem Ivana Bodrožić opisuje svoje prognaničko iskustvo, prošlog tjedna praizveden je na pozornici, a ratna prošlost vukovarske djevojčice dobila je svoju kazališnu formu u zagrebačkoj Gavelli.

U paralelnom svemiru, također prije deset godina, svoj izbjeglički put od mostarske tinejdžerke do britanske spisateljice, autobiografski pod nazivom “Plava ptica” napisala je Vesna Marić. S engleskog na kojem piše preveo ih je Ivan Sršen i nedavno objavio u svojoj izdavačkoj kući Sandorf, piše Slobodna Dalmacija.

Ako treba tražiti još poveznica, jednako kao što se u romanu Ivane Bodrožić ne može naći patetike i gnjeva, tako i u knjizi Vesne Marić nema takvih emocija, obje su autorice odabrale humor da bi sagledale svoje tjeskobno prognaničko iskustvo.

Pročitajte još

Plava ptica: Roman o Mostaru daleko od Mostara

“Plavu pticu” čini 38 kratkih priča koje pokrivaju život 16-godišnje djevojčice od prve eksplozije u Mostaru, preko izbjeglištva u Dalmaciji i duge vožnje autobusom i života u Velikoj Britaniji, pa do povratka u Mostar nakon rata i spoznaje da je u tom bijegu odrasla. Njezino snalaženje u velikom svijetu, sa svojim tužnim suputnicima, bez obitelji, čitač doživljava kao kroz dnevničke zapise koji su potpuno lišeni žalopojke - ispričani iz vizure djeteta, točno onako kako su se dogodili, i bez naknadnih “odraslih” komentiranja. Ima nečeg upravo engleskog u tom stilu; način na koji autorica opisuje kako su Mostarci primili lekciju od Engleza o korištenju riječi “please” i “thank you”, ili o njezinu susretu sa zastupnikom u Parlamentu s Lenjinovim bedžom na reveru je elegantno autoironičan.

Inače, Vesna Marić rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je, dakle, Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od 16 godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu, nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za “Lonely Planet” i novinarske tekstove za “The Guardian” i BBC Online. Ulomak iz knjige “Plava ptica”, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu “Penguin Decibel” za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu “The New Philosopher” prošle godine. Živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman. Upravo negdje između svih tih obaveza ljubazno nam je odgovorila na nekoliko pitanja:

Kakvu simboliku nosi naslov knjige “Plava ptica”?

- Naslov sam izabrala zbog pjesme koja je citirana na početku knjige, a to je pjesma o želji za mirom u Drugom svjetskom ratu. Pjesma govori o pticama koje lete iznad litica Dovera, kuda smo mi trajektom ušli u Britaniju i kada sam se sjetila riječi te pjesme. U naslovu je uključena ta želja za mirom, za spokojnijom budućnosti.

Kako je, uz koje sposobnosti, uspjela preživjeti tinejdžerica bez roditelja u zemlji stranaca?

- U mom slučaju, a vjerojatno se može primijeniti na ostale, potrebna je dobra lokalna, praktična podrška za imigranta - u vidu stambenog prostora, hrane, mogućnosti školovanja i zaposlenja, kao i jaka društvena podrška, čovjek treba osjećati da je dio nečega, da doprinosi, da je koristan. Ja sam bila mlada, tek sam bila napunila 16 godina, i pripadala sam svijetu tinejdžera, što je kao nacija za sebe jer u tim godinama te vežu zajednički interesi tog razvojnog doba i mislim da je u nekom smislu tada sve puno lakše - tinejdžer je još u stanju lakše i brže naučiti jezik, običaje, nije toliko krut kao odrastao čovjek. Lakše se adaptirati društvu u koje ulaziš. U svakom slučaju je teško biti bez svoje obitelji, prijatelja, poznatog, ne govoriti svoj jezik, tako da treba imati i dosta emotivne inteligencije, mada je meni najviše pomoglo da imam prijatelje, školu i – smisao za humor. Humor razbije ego, taj ozbiljni, suhi pristup životu, lakše se sve podnosi kad se čovjek može nasmijati, i to ne samo drugom, nego najviše sebi.

U kojoj fazi ste shvatili da je pisanje vaš put? Je li vam pisanje romana, iznošenje ovako teških iskustava, pomoglo da izliječite izbjegličku traumu?

- Ja sam se htjela baviti pisanjem otkako znam za sebe, a prvi put sam shvatila ljepotu jezika i misli i osjećaja iznesenih kroz jezik kad sam čitala poeziju, još u osnovnoj školi, mada kod nas nije bilo mnogo prostora za kreativnost u školstvu. Mislim da izbjeglička trauma ostane u čovjeku zauvijek, ili je bolje nazvati ratnom traumom. To otkidanje od domovine je neka vrsta otkidanja od sebe, kalemljenje raznih načina postojanja.

Jednom sam razmišljala da je imigrant-izbjeglica poput rasparčanog tijela koje pluta raznim vodama, to jest, jezicima, kulturama, svijestima, i u nekom imaginarnom ušću postaje nešto novo, neka unikatna amalgamacija svih tih različitih dijelova svijeta koji su nanovo oblikovali to tijelo.

Pisanje memoara je za mene bilo više način da prenesem jedno iskustvo iz svog života, da približim to iskustvo nekome tko ga nije imao i da ga podijelim s onima koji jesu, i koji mogu pronaći sebe u tom zajedničkom iskustvu. Nije bilo neko iscjelivanje, sam proces pisanja, ali je bio proces povezivanja, jer čovjek koji nema neko iskustvo, ako o tome čita na način da mu je otvoreno srce i svijest, može na neki način “doživjeti” to o čemu čita, i tako razviti svijest o nečemu i postati suosjećajniji, “oživjeti” kroz tekst. To je valjda poanta svake vrste umjetnosti, da budi našu svijest i ljubav za drugoga, da promijeni način na koji vidimo svijet.

Kakav je položaj današnjih imigranata u Britaniji u odnosu na “vaše” vrijeme? Jesu li Britanci jednako suportivni kao i onda?

- Potpuno je drukčije, sigurna sam, biti izbjeglica u Britaniji danas i 1992., samim tim što se cijela atmosfera u svijetu promijenila u odnosu na imigrante. Kada smo mi došli, iz “europskog rata”, ljudi su bili susretljiviji, iako je i tada bilo ljudi koji su bili neprijateljski nastrojeni prema strancima. Danas, kao što i sami znate, vlada politika podjele u svijetu, tako da je teško. Ne bi se utapalo onoliko ljudi u svim mogućim morima, i umiralo u zamrzivačima, i tako dalje, da postoji podrška imigrantima kao ljudima, u smislu sistematske društvene podrške.

Znate kako je, sirotinja je nešto od čega većina ljudi bježi, tako da siromašni imigranti - koji zapravo rade većinu poslova koju lokalna populacija ne želi raditi, i samim tim doprinose društvu - nisu dobrodošli u većini slučajeva. Ali ako ste neki bijeli penzioner s mnogo novca, stranac s mnogo novca, i želite se naseliti u Londonu ili gdje god, i želite kupiti zgradu u kojoj nitko nikad neće živjeti, ili živite na način koji je generalno beskoristan za lokalno stanovništvo, ali imate novca, koji trošite tu, lokalno, onda je sve u redu. Tada vaš imigrantski status, tj. činjenica da ste stranac, nije bitna, kao ni to jeste li korumpirani, moralno ugledni, mirni, ratoborni, ništa nije tada bitno.

Koliko Brexit utječe na vaš život?

- Osim što me emotivno poremetio, Brexit još uvijek nema utjecaja na moj praktični život, ali vidjet ćemo kako će utjecati tijekom dolazeće godine.

O čemu pišete za “Guardian” i BBC?

- Za “Guardian” sam pisala kolumne o posljedicama rata u Bosni i Hercegovini, točnije, o legalnom procesu Haaškog suda. Za BBC sam pisala o raznim stvarima, kao na primjer o jednoj ženi koja je preživjela Auschwitz i što je tamo doživjela.

Imate li neki posebni osjećaj zbog toga što se vaš roman može čitati kod nas? Očekujete li da će izići i u BiH?

- Jako mi je drago da je “Plava ptica” izišla u Hrvatskoj, mislim da je bitno da se priče o tom periodu i iskustvima pripovijedaju iz što više kuteva, po mogućnosti onih koji se ne bave nacijom i krivnjama, nego iskustvom gubitka svega što je izgubljeno ratom. Ne znam hoće li izići u BiH.

Kako odgovarate na pitanje: jeste li britanska ili bosansko-hercegovačka autorica?

- Ovo se pitanje često postavlja, pitanje identiteta, i nikad ne znam što je pravi odgovor. Ja pišem na engleskom jeziku jer sam se formirala u njemu, a rođenjem sam iz BiH, tj. Jugoslavije. Tako da bih rekla da sam britanska spisateljica koja se bavi tematikom bivše Jugoslavije i svega što podrazumijeva biti iz zemlje koje više nema.

Jedno vrijeme ste živjeli u Mostaru sa kćerkom. Zašto ste odlučili otići? Koje mjesto danas smatrate svojim domom?

- U Mostar sam otišla predavati književnost na engleskom jeziku u odličnom United World Collegeu, i bila sam tamo tri godine. Također, htjela sam ponovno živjeti u svom rodnom gradu, što je bilo nešto što sam htjela probati tijekom dugih godina, i nekako se sve sastavilo i dalo mi priliku da to obistinim. Napustila sam Mostar jer je moja kći došla u dob kad je trebala krenuti u školu, a nisam željela da bude dio nacionalističkog obrazovanja koji vlada u BH školstvu. Imala sam tu privilegiju da imam europski pasoš, što naravno dosta ljudi nema, i svjesna sam te privilegije. Moja kći je rođena u Londonu, i otac joj je Španjolac, tako da nije imalo smisla uvoditi je u nacionalnu svijest BiH, u te podjele. Danas živim u Madridu, a dom ne znam gdje mi je - i u Mostaru, i u Londonu i u Madridu, svugdje pomalo.

Kakav je život moguć u nacionalno podijeljenom Mostaru?

- Teško je živjeti u Mostaru ako se ne priklonite mentalitetu nacionalne pripadnosti, što je za mene anatema i apsurd. Nema mnogo prostora, mentalnog, emotivnog, za ljude koji ne žele biti definirani na taj način, iako nas svugdje netko želi definirati. Ljudi koji žive u Mostaru i ne definiraju se po naciji, etnicitetu ili religiji, koliko znam, moraju osmisliti svoj svijet, a to je teško - mnogi se bore protiv te opsesije nacionalnim identitetom, bore se za građanska prava, za bolju državu, sistem koji bi bio slobodan od korupcije - ako to postoji igdje - ili bar manje korumpiran. Oni koji se osjećaju komodno u današnjem sistemu su oni koji od njega profitiraju na svoj način.

Kako vam se sviđa živjeti u Madridu?

- U Madridu živim da bi moja kći bila blizu oca, a život ovdje je za mene miran, u neku ruku i neutralan jer sam u godinama kad ne osjećam da se moram previše prilagođavati, pa sam samim tim i slobodnija.

O čemu ćete pisati u svom novom romanu?

- Moj novi roman se bavi snom o jugoslavenskom projektu, a trenutno pišem još jedan, no o čemu, neću reći!

U izbjeglištvo ste krenuli autobusom iz Splita. Po čemu pamtite ovaj grad?

- Ja sam u izbjeglištvu bila u Tučepima, ali sam iz Splita krenula u Englesku. Split jako volim, bolje je da nemam izbjegličkih uspomena oko njega.

Posjećujete Hrvatsku?

- Svako ljeto, a najviše volim Pelješac.

Što ste, silom prilika, naučili prolazeći kroz izbjegličko iskustvo?

- Shvatila sam koliko je bitno vidjeti svakog čovjeka kao ljudsko biće, a ne stranca, status, naciju, religiju, boju kože, spol, na što se sve dijelimo u svakodnevnom životu. Nažalost, vidjela sam i da je to nešto što je izuzetno teško za čovjeka da poštuje drugog, bez obzira na sve te razlike. To jest, koliko je lako vidjeti razlike, a teško vidjeti čovjeka, ili slaviti različitosti koje svijet čine zanimljivim i daju čovjeku različite perspektive na život i koje bi nam mogle pomoći da vježbamo umijeće življenja. Kad bi samo ljudska maštovitost, koja na razne načine izmišlja ubojita oružja, smišljala konstruktivne, plemenite načine življenja i odnose s drugima, s prirodom. Zamislite to! Sva ta tehnologija, nauka - da ubijamo.

Nažalost, često imamo neki cilj kad susretnemo drugog, a trebamo vidjeti sebe u drugom, tako bi bilo manje patnje u svijetu - da razumijemo da sve što se dogodi drugome može se dogoditi i tebi. Mi zavidimo drugom na onome što ima, što percipiramo kao bolje od našeg, ili ga sažalijevamo jer mu je teže nego nama, ali to je sve rascjep. Pametna osoba vidi da je dio čovječanstva, da sve što remeti drugog, remeti i tebe.