Asenovgrad, „Mali Jeruzalem“, „grad vjenčanica“ i utvrda cara Ivana Asena II.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kome je malo uživati u obilasku Plovdiva, drugog po veličini bugarskog grada, ili naprosto ima viška vremena, bez puno omišljanja će se provozati još 20 minuta i naći se u Asenovgradu.

Ako su u pitanju Bugarin i/li Bugarka, pa makar živjeli i stotinu ili više kilometara daleko od Asenovgrada, vrlo je vjerojatno da će se ovdje, u „gradu vjenčanica“, naći neposredno prije ženidbe, odnosno udaje: grad je, naime, u cijeloj zemlji poznat po desetcima trgovina vjenčanicama i svadbenim odijelima. Nigdje takvoga izbora pa mnogi čak iz Vidina, Sofije, Varne ili Svilengrada potegnu čak u Asenovgrad.

Stranci o tome uglavnom nemaju pojma, ali će, pogotovo ako ih zanima povijest, poglavito srednjovjekovna, doći u grad i samo proći kroz njega. Ima u Asenovgradu prilično zanimljivog, ali je daleko (i, kako god uzmemo tu riječ, visoko) iznad svega srednjovjekovna utvrda bugarskog cara Ivana Asena II., smještena dva kilometra od grada, po njemu prozvana Asenovo.

Iako Tračani ovdje nisu bili prisutni kao u, recimo, Kazanlaku i Šipki ili u Perperikonu i Tatulu, na gradskom području je – danas je izložen u Nacionalnom arheološkom muzeju u Sofiji – pronađen komplet zaštitne opreme i oružja tračkog vojnika, kao i brojni drugi pojedinačni trački nalazi. Čak su i utvrdu Asenovo prvotno podigli Tračani, ali je, zbog teško pristupačnog i stjenovitog terena Rodopa, punu stratešku važnost zadobila tek za srednjovjekovlja. Prije toga su je nadozidali bizantski vladari, motreći s nje uski klanac kojim se jedino i moglo proći kroz široko planinsko područje.

Nas dvoje smo stranci, a vjenčanica i svadbeno odijelo nam ne trebaju, pa ćemo glavnom gradskom prometnicom, paralelno s Čepelarskom rijekom, pritokom Marice, samo „proletjeti“, željni i žedni ostavštine cara Ivana Asena II.

Utvrda je prostorno velika, ali od nje nije ostalo mnogo. Ima na nekim dijelovima i po nekoliko metara visokih zidova, ali ih je vrijeme izjelo i isprekidalo, a kako se, još na iznimno strmom terenu, pružaju nekako cik-cak, tvrđavski „obruč“nalikuje onom što smo kao mlađahni osnovci pamtili pod „šifrom“ „crta – točka – crta – linija“. Još i nekako mogu razumjeti kako su, uz pomoć suvremenih strojeva, takoreći „u zraku“, montirani prolazi, mostići i šetnice, ali to kako su carski zidari na nekim dijelovima uopće uspjeli zidati, ostaje mi, doduše potpunom laiku u ti stvarima, teška nepoznanica. Posvemašnjim kršem gdjegdje se bez krila jedva može proći pa načas pomišljam da su nekako morali okrilatiti kako bi na „terasicama“ okomitih stijena redali i „lijepili“ u zidove brižljivo otesano kamenje.

Budući da su ostaci zidina škrti, oni koji su uređivali tvrđavski kompleks pobrinuli su se obogatiti vidna polja posjetitelja replikama srednjovjekovnog teškog oružja pa s jedne strane prijeti katapult, s druge strane se zalijeće „ovan“ za probijanje zidina, s treće vreba trebušet, s četvrte nešto čemu ne znamo imena. Pentramo se po zidinama i sreća da je sve čvrsto ograđeno, inače bi pogled mogao povući u ambis.

Tako dolazimo do najzanimljivijeg detalja, zapisa uklesanog u živu stijenu iz 1231. godine. „U ljeto 6739. (1231.), četvrti tužitelj boga Vizdignatija, Asen, kralj Bugara, Grka i drugih zemalja, postavi Aleksija Sevastu i sagradi ovaj grad.“ Aleksije ovdje nije ime određene osobe već naziv za Asenove bojovnike, a sevast je titula namjesnika pojedinih područja. Slova prava poput strijela, nimalo nalik našim zapisima na stećcima i mnogo jasniji nego, primjerice, natpis Mastana Bubanjića u Donjoj Drežnici. Bugarima je ovo mjesto ponosa i slave, svojevrsno hodočastilište, nama je Mastanov natpis otprilike jedno veliko ništa, niti ga se uopće može naći bez pomoći nekog od mještana. Ima, doduše, jednu neoprostivu manu; počinje, naime, rečenicom „Va ime oca i s(i)na i s(ve)tago duha“, a s takvim početkom, makar je smješten usred ostataka važnog srednjovjekovnog naselja, u našoj državi može samo sasvim zarasti u grmlje.

Jedina u potpunosti sačuvana stara građevina unutar tvrđave je pravoslavna crkva Presvete Bogorodice Petričke. Smatra se starijom od utvrde, najvećim dijelom je, naime, sazidana u 12. stoljeću, a pravokutni toranj iznad narteksa slovi kao najstariji na Balkanu.

Ovdje treba spomenuti činjenicu da sa – na stranu vladavina Ivana Asena –Grci stoljećima činili najbrojniju ovdašnju narodnosnu skupinu. Tako je ostalo sve do pograničnih nemira 1906. i 1907., kada je napravljena velika razmjena stanovništva, današnjim jezikom rečeno etničko čišćenje Na jednom zidu crkve i sad je, ali tek u nejasnim tragovima, vidljiv natpis na starogrčkom, vjerojatno popis donatora gradnje, a dio kazuje da je Bogorodica Petrička i tad bila zaštitnica, čemu u prilog ide i podatak da joj je pod njenu zaštitu stavljen i obližnji Bačkovski manastir. Bugari i Grci se oko prava na crkvu spore sve do novijih vremena pa su ovdašnji malobrojni preostali Grci još 1989. organizirali procesiju oko crkve, da bi koju godinu kasnije isto učinili i Bugari. Zemljotres 1904. umalo ju je pretvorio u ruševinu, a i kasnije je više puta postradala, da bi bila temeljito obnovljena i 2008. ponovno posvećena.

Dimenzija 12 x 8, s visinom od 12 metara i dvije etaže, za ono doba bila je velika kao katedrala, a još prostranijom izgleda zato što se čitava skutrila u samo jednu lađu. Kamen s upletenom opekom, zidova debelih kao da je i sama bila utvrda, što bi je, pogotovo što je toranj sigurno služio i kao osmatračnica, i zapalo da su se nekim slučajem napadači nekad probili čak do nje. Apsida je posebno zanimljiva, budući da je izvana petostrana, a iznutra strane nestaju, okrugla je i obla. Lađa je stupovima odvojena od trosvodnog svetišta, a bočni zidovi utvrđeni su kontraforima pa sve pomalo sliči na katakombe.

Crkva je, pogotovo zbog polukružnih lukova na južnom pročelju i kupoli, izvana vrlo skladna, ali je ponutrica nemjerljivo vrjednija. Najprije su tu ostaci brojnih fresaka, ali su najveći ukras freskomedaljoni, to bih ih ja tako nazvao, iznad jednog od lukova. Imena svetaca ispisana starogrčkim, ali šta da se radi, ovo je odavno Bugarska! Okolo su naredane i brojne novije ikone, ipak se ovdje služi liturgija, mada, iskreno, bilo bi ljepše i uvjerljivije bez njih. Na jednoj tabli, odmah uz portret Ivana Asena II., popis bugarskih banova i careva; Grka tu nema ni u primisli. Jedan kut je „fontana sreće“, po dnu joj se zlati gomilica leva i sirnih tamnožutih zvekoća.

Šetnja je, kažu, zlato :) pa ćemo stazom kroz šumu do kapele ili, kako ovdje kažu, paraklisa svetog Atanasija. To su se Bugari dosjetili sagraditi kako bi utvrdili „vlasništvo“ nad tvrđavskom crkvom. Kapela živopisna, oslikana izvana, a usred šume. Opet minus – u tako idiličnom ambijentu je, na sve strane oko kapele, naredano svašta nešto, od brvnarice za hodočasnike u kojoj se svako drži nekog svog reda pa do nadstrešnica postavljenih s puno improvizacije. Spomen-ploča Ivanu Nikolajevu, bit će inicijatoru gradnje kapele, naslonjena na jednu od gomila građevinskog materijala. Kutak za miran trenutak s mjestima za odmor je pristojno uređen pristranak ispod crkve. U crkvenom zidu izvana uglavljena jedna amforica i zlatobojni križ. Čak i tu ima zbrke – gotovo jedan do drugog stoje natpisi o tome kako je narod bez vjere i morala bijedan i da se posuđe pere na drugoj česmi.

Al' dobro, tako je, kako je. Mi ćemo polako „spuzati“ na glavnu cestu što vodi prema Smoljanu, Ksantiju i Grčkoj pa – fino se, protkan oštrim sunčevim zrakama, vidi s gornje točke utvrde – u Stanimaku. Tako se, naime, po grčkom Στενήμαχος, grad zvao još od 7. stoljeća prije Krista, kad je zatemeljen po grčkim kolonistima iz eubejskog grada Istiea, pa sve do 1934., a onda su ga Bugari, kako bi dodatno „izbrisali“ grčki udio u povijesti, preimenovali u Asenovgrad. Danas broji pedesetak tisuća stanovnika, a zbog brojnih manastira, crkava i kapela poznat je i kao „Mali Jeruzalem“. Od 14 glavnih odredišta, ucrtanih na turističkoj karti grada, čak deset su crkve; mimo njih su na panou samo još Paleontološki, Povijesni i Etnološki muzej te Stara škola.

Na prijevoju iznad čaršije kroz prozor slikam višemetarski stup s grbom grada i bugarskom zastavom pa se spuštamo u centar, do glavnog gradskog trga, oko koga su se pravilno rasporedile zgrada gradske uprave i drugih ključnih gradskih institucija. Odatle ćemo u, tako izgleda, beskrajni gradski park. Koliko god je beton glavnog trga neispunjen ljudima, toliko travnjakom parka odjekuje dječja cika. Više puta sam u putopisima iz Bugarske spomenuo koliko Bugari vole spomenike, a ovdašnji park to samo potvrđuje. Puno je (polu)apstraktnih, nalik, hajd' da tako kažem, svemirskim ribama i krilatim četveronošcima.

Spomenika je mnogo i drugdje po gradu. Jedan od masivnijih je onaj slikaru, ilustratoru i scenografu Ivanu Kirkovu (1932. - 2010.), rođenjem Asenovgrađaninu, sinonimu umjetničkog nekonformizma i umjetničke odvažnosti, cijelog života oboružanog težnjom da sruši rutinu i učmalost, po mnogo čemu jednom od najpoznatijih bugarskih likovnih umjetnika. Nisam baš uvjeren da ga je umjetnik „pogodio“: umjesto ruku u gardu i prkosnog pogleda, ovdje je istrošen i umoran, kao da je za spomenik skiciran nakon što je već odlučio umrijeti.

I po gradu je puno apstrakcije, kao da Asenovgrad ima neiscrpni kamenolom mramora i čitavu četu blesavih kipara. Jedan, pak, „normalan“, koji nije mogao preskočiti da su i on i majka mu doktori, podigao majci golemu spomen-česmu. Izvrsnim se mogu ocijeniti aplike na amforastim kutnicima s obje strane glavnog mosta preko Čepelarske rijeke, zvane još i Asenova. Nije teško pretpostaviti da su motivi aplika Ivan Asen, njegovi ljuti ratnici na konjima besprijekorno isfenirane i frizirane grive i njegova neosvojiva utvrda.

I glavni, najveći spomenik pripada, dakako, Ivanu Asenu. Mač mu je dug gotovo koliko i on sam, ali ga svejedno drži jednom rukom, pravo, prema oblacima, nebu i nezaboravu do kijametskog dana. U drugoj mu carska kruna. Stamen, odlučan, gord, da ga zajedno napadnu NATO i Rusija, ne bi mu mogli odbiti pera.

Zagledamo i murale, pred nekim vrijedi i zastati, spomen-ploče na rodnim kućama velikana, da ih ne nabrajam, a zadivljuje nas i poneka stara kuća, pogotovo one živobojnih fasada.

A „Mali Jeruzalem“… Šta odabrati kad ti se u gradu i oko njega nudi pet samostana, 17 crkava i 58 kapela?! Ne, neću nijedne o novim, velebnim, što se sjaje od pozlate i svekolikog luksuza, ali o nekim drugim moram barem koju riječ. Evo, recimo, povelika kapela svetih Ćirila i Metodija, smještena kod mosta s aplikama koje spomenuh; stavio bih je u „kategoriju“ crkava-zavodnica. A zašto? Izgledom je umanjena kopija, hajde gotovo kopija, crkve u utvrdi Ivana Asena, a stvarno je sagrađena i posvećena prije svega dvije godine, takoreći „prekjučer“. Suprotnost joj je, podalje od centra, na Bačkovskom putu, uz zgradu Etnografskog muzeja, kapela Uspenja svete Ane, ruševni kućerak napuklih zidova s kojih opada žbuka, s dogradom od prostih neizblanjanih dasaka. Bez apside je, pa ko se ne primakne neće ni shvatiti da se radi o kapeli. E sad, šta je bilo bolje, sagraditi novu kapelu u centru ili zaštititi i sačuvati neznano koliko staru, u kojoj, držeći mali oltar, još stoje kapiteli i žrtveno kamenje „iz paganskih vremena“, vjerojatno – zaključano je, ne možemo ih vidjeti – iz (kasne) antike.

Kapela pripada također starom hramu svetog Vasilija Velikog, a dijeli ih samo cesta i malo travnjaka. Stari je to dio grada, u osmansko doba dominantno pravoslavni, pa crkve i zvonici „iskaču“ i dozivaju sa svih strana. Hram svetog Vasilija Velikog nekad je, kao sad njemu kapela Uspenja svete Ane, i sam bio kapela, i to hrama svete Velikomučenice Marine iz 17. stoljeća. Ko zna šta se Turcima nije dopalo, u biti, kao i našim stranama, stvarnog razloga nije moralo ni biti, uglavnom su Marinin hram em porušili, em, da ga „potvrde“, zapalili. Ne zna se jesu li Turci osvojili ovo područje 1363. ili osam godina kasnije, nakon bitke kod Černomena, uglavnom je Portina vlast trajala sve do 1878. i Rusko-turskog rata. Uspravan je, ko zna zbog čega, ostao samo zvonik, koji su parohijani, kad su se prilike malo smirile, 1859. godine uklopili u novu crkvu svetog Vasilija. Jedna lađa, jedna apsida s poluvaljkastim svodom, strop i zidovi potpuno oslikani, a neke ikone su starije od godine gradnje crkve.

Dosta blizu je i skladan, 202 godine star hram svetog Nikole Čudotvorca, a ni dvadeset metara od hrama svetog Vasilija Velikog hram Uspenja Svete Bogorodice. Stariji je od svih okolnih, ali i svih ostalih u gradu, pa se pored ulaza ponosno smiješi 1765. godina. Najvidljivije je to po „detalju“, ne baš sitnom – do vrha oslikanom zvoniku. Ne sumnjamo da ih u Bugarskoj ima još ovakvih, ali je ovo prvi na koji naiđosmo. Ponutrica s duboreznim ikonostasom i drvenom tavanicom kakvu smo nekad davno zvali „šišeta“ odista zrači nepojmljivom toplinom, onom ljudskom i vjerničkom, ali i doslovnom, vjerojatno zato što su je – tako je to bivalo s Turcima, tako je, recimo urađeno i s malom pravoslavnom crkvom u Mostaru, onom kamenom, uz Sabornu – da ne bi bila viša od munare, graditelji morali ukopati u zemlju. Ikone izuzetne, a posebno su na glasu one osnivača samokovske slikarske škole Hrista Dimitrova, ikonostas čudesan, pogotovo što ne sadrži samo staro- i novozavjetne scene već i prikaze mitoloških bića. Posljednja asenovgradska slika koju vidimo je tužni mršavac u bukagijama u dnu jedne od ikona, a onda ćemo mahnuti crkvi i gradu pa nastaviti put novih izazova.