Čačak – grad vojvode Stepe i umjetnika poginulih u Velikom ratu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lepa Brena je početkom osamdesetih proslavila Čačak onom svojom, za mnoge legendarnom, u kojoj pjeva da je istoimeno kolo „šumadijski rokenrol“: Hoće rok, a ja jok / volim samo 'čačak'. Roker Bora Đorđević, rođenjem Čačanin, odgovorio je pravim rokenrolom, otpjevavši koju godinu kasnije hit Uzmi zadnji voz za Čačak. Možda mi to tako izgleda zato što ne znam igrati kolo, ali je Bora bio u pravu: Isplati se kada stigneš, psihički se odmah digneš…

Psihički se digneš, a fizički padneš, budući da je Čačak povelik grad s bogatom poviješću da bih obišao sve u njemu i na okolnom prostoru, a pogotovo da bi sve to moglo stati u jedan putopiščić. Svejedno bih počeo od neolita, jer ima i takvih nalaza, ali bih slabo prošao, budući da se na te i druge starije „dijelove“ povijesti ne polaže mnogo, a dokaz tomu su rimske terme u samom središtu grada, blizu hotela „Beograd“. Drugdje bi jedno takvo mjesto, pogotovo što je odavno istraženo, predstavljalo turističku atrakciju, ali ne i u Čačku: vide se, istina, sa dvije strane, ali podobro izdaleka, s kojih dvadesetak ili više metara, a od znatiželjnih pogleda dijele ih visoka ograda i metalna vrata s katancem. Razočarenje za početak.

Do 1408. godine Čačak se zvao Gradac, a razdoblje prije toga obilježila je vladavina Stracimira Zavidovića, brata Stefana Nemanje. On je između 1168. i 1189. godine podigao manji utvrđeni grad i crkvu u izvorima poznatu kao Moravski Gradac. Ako danas upitate nekog Čačanina za Stracimira i Moravski Gradac, malo će se naći onih koji će vam znati pokazati išta više od Ulice župana Stracimira, mada je crkva koju je podigao još uvijek tu, samo što joj je odavno promijenjen zaštitnik – sada je posvećena svetom Vaznesenju Hristovom. Eto, ima crkve, a ima, odnosno bilo je, i župana, i to nasred zemlje Srbije :)

Na crkvenoj ogradi već dvije godine stoji jumbo plakat koji oglašava četvrtu veliku obnovu crkve. To je ono što se zna, a sigurno ih je bilo i više, jer je crkva više puta bila pretvarana – u džamiju! Niko točno ne zna razdoblja kad se umjesto crkvenog zvona iz središta grada čula jeka mujezina, ali se može pretpostaviti da se to prvi put desilo uskoro nakon 1459. godine, kada su osmanlijske postrojbe zauzele grad i ovaj dio Srbije. Vjerojatno je takvo stanje potrajalo sve do Bečkog rata, kad su Austrijanci, 1688. godine, stigli i do Čačka, pa je džamija ponovno postala crkva, ali je trajalo kratko, svega oko dvije godine, pa se umjesto zvona opet čuo glas mujezina. Nove promjene desile su se 1718. godine, kada su austrijski vojnici još jednom prodrli duboko u srpski teritorij, a ovaj put je trajalo malo duže, 2o godinu, nakon čega su Osmanlije ponovno zauzeli i spalili Čačak, a na ostacima crkve mujezin se opet mogao prihvatiti posla. Slično je bilo i 1804. godine, kada je izbio Prvi srpski ustanak, a tada je trajalo devet godina, nakon čega su Osmanlije ponovno ovladali Čačkom. Slijedila je Hadži-Prodanova buna (1814.) pa Takovski ustanak (1815.), a zvonar i mujezin su se samo mijenjali, jedan na posao, drugi na neplaćeno :)

Crkva je tako (p)ostala najbolji svjedok burne prošlosti, a osim arhivskih dokumenata, sve je vidljivo i u njenoj ponutrici, iznad mjesta gdje inače stoji ikonostas – na zidu iza mreže skela se, nakon što je sastrugana žbuka, „ukazao“ elegantan orijentalni džamijski luk. O svemu tome priča mi paroh Milorad Milidrag, inače naš, što bi neki rekli, „Bosanac i Hercegovac“ – rodom je iz bilećkog kraja, a bio je posljednji ratni paroh u Bočinji, odakle je, zajedno s parohijanima, 1995. godine morao bježati pred Sedmom muslimanskom brigadom. To bi bila duga priča, koja usto nema veze sa Čačkom, pa ću je preskočiti i reći samo da sam zavidan svom sugovorniku: ja sam samo Milo, a on i Milorad i Milidrag :)

Između crkve i glavnog gradskog trga, unutar male pješačke zone ispred Gimnazije, preko puta zgrade gradske uprave, kip Nadežde Petrović, rođenjem Čačanke (1873.-1915.), najznačajnije srpske slikarice svog vremena. Ne smeta joj ulična vreva, mirno slika, kao nekad u Münchenu ili Parizu, gdje je začula zov otadžbine i prijavila se za ratnu bolničarku. Ko zna koliko bi još velikih djela ostalo iza nje da je začepila uši, tj. srce i ostala tamo daleko, na sigurnom; ovako joj je tifus došao glave.

Glavni gradski trg veoma je prostran, ali na njemu, začudo, nema nikakvog spomenika kao što je to slučaj na većini sličnih mjesta u drugim gradovima. Secesija, klasicizam i modernističke zgrade, kombinacija koja mi osobno baš i nije dopadljiva. Spomenuh hotel „Beograd“, bivši hotel „Kren“, nekad vlasništvo istoimene bogate čačanske porodice njemačkog podrijetla, pa zgradu gradske uprave i Gimnazije, velebno zdanje Istorijskog arhiva, koje su također, kao zgradu Načelstva (1875.-1878.) zidali Krenovi, a posljednjih 5-6 desetljeća između takvih zgrada vlasti su „pozabadale“ poprilično novogradnji. Na jednoj od lijepih starih spomen-ploča: tu je 1941. godine održano savjetovanje na kojem su govorili „istaknuti rukovodioci SKOJ-a Ivo Lola Ribar i Mile Radosavljević Abaz.“ „Neka se mlada pokolenja nadahnjuju delima SKOJ-a“. Na pročelju jedne obližnje zgrade stoji CIGO 2005. Ne znam ko je Cigo, al' kuća mu je prva liga.

Blizu centra, a nekako sasvim u sjeni - i doslovno, jer je smještena u parku punom breza - nalazi se zgrada Narodnog muzeja Čačak. Ne sumnjam da bi se i unutra imalo što vidjeti, ali ga spominjem prvenstveno zato što zgrada odudara od svega spomenutog. Radi se, naime, o nekadašnjem konaku generala Jovana Obrenovića, podignutom 1835. godine u orijentalnom stilu. U Bosni bi mnogi, posebno zbog divanhane iznad ulaza, rekli - bosanska kuća, mada su takve u to doba građene po cijelom Balkanu. Obrenović nije bilo bilo ko, već general, zapovjednik Moravsko-podrinjske vojne oblasti, ali i rođeni brat knjaza Miloša, pa ne iznenađuje što se na pročelju zgrade našlo mjesta i za njegov grb. U konaku je uživao svega sedam godina, jer je nakon poznate pobune morao bježati u Srbiji tada susjednu Austriju. Danas je zgrada generala Jovana najstariji sačuvani stambeni objekt u Čačku, a muzej je u nju smješten 1953. godine.

Ispred ulaza dva rimska spomenika, oko zgrade ih ima još, uglavnom stela. Leže zajedno s krajputašima i to je neka vrsta klupe za rezerve - svi čekaju mjesto u stalnoj arheološkoj ili kakvoj drugoj postavci, ali će se načekati, jer još nisu dobacili ni do depoa. Na jednom kraju parka stoji i kućica tipična za ove krajeve – prizemnica dopola od drveta, od pola zidana. U blizini, uz nekoliko na gomilu zbačenih arheoloških artefakta, i spomen-ploča vezana za ustaničke dane 1941. godine, očito nikom više potrebna, čim se našla na zemlji, u travi. Na drugom kraju parka izdaleka prepoznajem Vladislava Petkovića Disa, također Čačanina, rođenog u obližnjem Zablaću, i… Ne marim da pijem / al' sam pijan često… Recitiram je naglas, njemu i sebi, nikog drugog nema da me čuje. I bolje što nema. Još jedan veliki umjetnik kojeg je Veliki rat stajao glave - izgubio ju je dok se kao ratni izvještač 1917. godine nalazio na brodu koji je plovio s Krfa, a potopila ga je njemačka podmornica. Da su znali da je prvu pjesmu napisao na njemačkom, možda bi torpedo ipak ispalili u zrak…

Nakon slikarice i pjesnika, susrećem i jednog harmonikaša, i to uživo. I ne samo da ga susrećem već mu se i pridružujem. Beograđanin je, zove se Branko Stanković, ima 14 godina i nijedan dan škole, ali svira odlično, i to Đurđevdan. Ostavljam torbu na pločnik i pjevam. Prolaznici su pomalo zbunjeni, neki i zastaju, ali niko da udari tercu. Tako ja to i opet ću, sve dok mi jednom neko, takvom, raspjevanom, ne mazne torbu. Onda će, umjesto pjevanja, biti plakanja :) Tako to ide: Bora Đorđević je iz Čačka otišao u Beograd, a Branko, evo, u suprotnom pravcu, ali, kaže, samo na koji dan, na određeno vrijeme.

Buduće umjetnike, pak, najviše susrećem po zidovima: učenici Umjetničke škole išarali su mnoge zidove na novijim zgradama blizu centra i stvarno ima dopadljivih radova, a posebno se, makar su im druge stvari originalnije, ističe Žetva Nadežde Petrović na zidu velika nekoliko četvornih metara.

Sa gradom se opraštam kod Pošte, ispred spomenika vojvodi Stepi Stepanoviću. „Našao“ se tu pošto je preko puta kuća u kojoj je živio, a poveznica je napravljena pločama od spomenika do kuće na kojim su ispisane velike Stepine bitke. Ispred spomenika kamena granata s godinama rođenja i smrti. Salutiram mu, a pošto sam neozbiljan, i sa zerom straha – može me vojvoda onakav namrgođen iznenada klepiti po glavi pa će mi prisjesti i salutiranje, i osmijeh, i putopis :)

Na čačansko gradsko groblje zaputio sam se kako bih vidio Spomenik četiri vjere, jer ne čuh da drugdje ima nešto slično. I vidjet ću ga, ali idući ka dijelu groblja gdje se nalazi, u sekundi primjećujem poznat motiv - kamene granate, čak deset. Nisam ni razmišljao o tome gdje je vojvoda Stepa sahranjen, valjda sam podsvjesno računao da je, ratujući desetljećima, morao poginuti, ali nije – evo ga u ogradi od „granata“, a na svakoj  je ispisano ime po jednog mjesta u kojem je general ostvario pobjedu. Obeliska na kojima bi bili ispisani porazi, naravno, nema. I još jedna sitnica - na spomeniku u gradu je vojvoda Stepa, na groblju je Stepan.

Onda još jedno poznato lice - Mile Radosavljević Abaz, onaj što je držao govor s Lolom. Tu mu je grob, tu mu je bista. Golubovi i ostale ptičurine nimalo ne mare što je riječ o velikom ratniku – sevap bi bilo umiti Abaza. Čudno, i njemu je ime drugačije - u gradu je Mile, na groblju Milan! Bit će da ovdje ljudima, dok ih nose od grada do groblja, obvezno mijenjaju ime :)

Napokon stižem i do Spomenika četiri vjere. I doista je originalan, prvo po tome što su na četiri strane neke vrste piramide bez šiljka simboli četiriju vjera: pravoslavni i katolički križ, polumjesec kao simbol islama te šestokraka židovska zvijezda. Da je samo to, već bi bilo prilično originalno, ali nije: ispod „piramide“, u zajedničkoj grobnici, leže posmrtni ostaci svih poginulih u ratovima vođenim od 1912. do 1918. godine. Zanimljiva je i priča o tome kako je spomenik nastao: poginuli Srbi uglavnom su već bili sahranjeni na groblju, a poginuli pripadnici austrougarske vojske ponajviše na „Švapskom groblju“, blizu gradske bolnice. Uglavnom je - što za mene graniči sa čudom - 1934. godine prihvaćena zamisao jednog udruženja koje se bavilo brigom za preživjele ratnike i porodice onih koji nisu imali sreću preživjeti, da svi, i pobjednici i pobijeđeni, budu sahranjeni u istu kosturnicu. Neko vrijeme su ekshumirani i posmrtni ostaci sahranjenih na čitavom čačanskom području pa je konačna bilanca bila: 652 srpska ratnika iz Čačka i okoline, još 66 sa drugih područja koji su poginuli u čačanskom kraju, 65 Čeha, 61 Mađar, 33 Austrijanca, 20 Hrvata, 19 vojnika s područja BiH, 14 Slovenaca te devet poginulih iz Vojvodine. Tu je još 26 vojnika iz raznih država, kao i njih 15 o čijem podrijetlu se ne zna ništa.

Kad su njemačke vlasti za vrijeme Drugog svjetskog rata okupirale čačansko područje, negdje su pronašle kamenoresca Frančeska Barbelju i naložili mu da s piramide odstrani polumjesec i šestokraku zvijezdu. Šta je mogao klesar već to i učiniti, a tako je ostalo sve do prije deset godina, kada se neko „dosjetio“ ispraviti nepravdu. Barbelja je davno prije toga otišao Bogu na istinu, ali su dva simbola vraćena na „piramidu“.

Trojica radnika čiste groblje i znatiželjni su zašto snimam spomenik i odakle sam. Tu im je radno mjesto, svakodnevno su na groblju, tu će dočekati mirovinu i na kraju opet – u groblje! „Iz Bosne, veliš?! E, 'ajde 'vamo da ti nešto pokažem…“, kaže mi jedan od trojice i polazi, a meni nema druge već za njim, gdje ću čovjeka razočarati. „Evo, novinar, čitaj, jer u vas tamo u Bosni svašta pišu o nama: Mehmed Hodžić, vidiš da tako piše! E on ti je kod nas bio skroz dobar doktor, jedan od glavnih kad je napravljena bolnica. Tamo kod vas neko rek'o da mu je spomenik srušen, a jok, evo ga, zdrav-čitav! Dolazio neke godine Mehmedov rođak, vidim traži nešto po groblju, pitam ga šta traži i dovedem ga, pokažem mu. Iznenađen mu rođak, ne može doći sebi, on je mislio da neće naći ni s od spomenika. A nismo ti mi takav narod!“

Tako Miloš Vujović. A ja na ogromnom groblju vidjeh poprilično njemačkih i/li austrijskih, čeških, hrvatskih, muslimanskih i drugih spomenika i imena - ni na jednom, ako ne računamo neke koje je urušio zub vremena, nema ni zareza.

Večer prije šetnje čačanskim krajem u grad sam se spustio niz padinu kojom se stiže iz pravca Guče. Već je padao mrak, ali sam preko povisokog kamenog zida ugledao drveni krov koji je neodoljivo podsjećao na crkvu brvnaru. Slijedilo je, dakako, naglo kočenje - moram poviriti o čemu se radi, jer za takvu crkvu na ovom području ne znam. Imao sam sreće, ali samo pola: popa Nikolu sam zatekao kako upravo izlazi iz crkve i zaključava je, što znači da unutra neću moći, ali mi kaže da „slobodno mogu snimati sve što želim“ te da će i ujutro biti tu. Zato sa čačanskog groblja hitam u Loznicu, kako se zove mjesto, a crkva brvnara je novijeg datuma i to je razlog što za nju nisam znao.

Crkva je posvećena svetom Nikoli Mirilikijskom, a sve vezano za nju je doista duga i komplicirana priča. Započeta je egzodusom kosovskih Srba, nakon čega je Raško-prizrenska eparhija utemeljila, kako ih zovu, „katakombe“, crkve i manastire „u egzilu“, tj. na područjima drugih eparhija. Tako stoji i na zidovima koji okružuju imanje. Spomenutoj eparhiji ga je darovao Miloje Stevanović, čačanski biznismen poznat pod nadimkom Grešni Miloje, a u svakom zapisu spominje se i vladika raško-prizrenski Artemije „u egzilu“. Prije toga je Grešni Miloje ekskomuniciran iz Srpske pravoslavne crkve, a njegov grijeh je upravo to što je podržao vladiku Artemija koji je, prema službenom stavu SPC, „raskolnik“. I još svašta se izdešavalo, jer su se prije pet godina i monahinje iz manastira Vaznesenja u Ovčar Banji stavile pod zaštitu episkopa Artemija pa su odatle „deložirane“ uz uporabu policijske sile, a jedan od uhićenih u tom slučaju koji je danima vrištao s naslovnica bio je i – ko će drugi – Grešni Miloje! Kompleks u Loznici u međuvremenu je pretvoren u manastirski – izgrađeni su konak i pomoćne zgrade pa sve izgleda kao u drugim manastirima.

Nije moje da sudim ko je tu kriv, a ko prav, ko svetac, a ko grešnik. Znam samo da crkva u Loznici nimalo ne sliči katakombi već je upravo suprotno: pošto se radi o prilično strmoj padini planine Jelice, a Čačak je u dolini ispod nje, crkva se „nadvila“ nad grad pa izgleda kao da „visi“ u zraku. Napravljena je po uzoru na crkvu brvnaru Pokajnicu u Starom Selu kod Velike Plane, s tim što ova, loznička, pošto je u strmini, ispod sebe ima još jednu etažu, a takvu dosad ne vidjeh i čisto sumnjam da igdje postoji.

Eto, to je jedan, kako neki tvrde, „krivi manastir“ pa je red da odem i u jedan „pravi“. U široj okolini ih je mnogo, a samo na gradskom području nalaze se četiri: Ježevica, Stjenik. Trnava i Vujan. Opredjeljujem se za posljednji, ne zbog nekog posebnog razloga, jer bi se itekako imalo što vidjeti u svakom.

Manastir Vujan je skladan kompleks, smješten na padinama istoimene planine, a posvećen svetom Arhanđelu Mihailu. Monahinje vrijedno rade, a uskoro se pojavljuje i arhimandrit Jovo: nema puno vremena, ode nekim poslom u Gornju Trepču, ali ima toliko da mi ukratko ispriča povijest manastira. Na zgradama dominira bijelo-žuta kombinacija, ne baš česta, ako me sjećanje služi, a posebnost crkve je neobičan osmostrani toranj, nalik na kakvu obrambenu kulu, koji, ako se jednobrodna crkva gleda s drvenim narteksom kao sastavnim dijelom, dođe nekako nasred krova, kao munara na džamiji. Sagrađena je 1805. godine po poznatom bundžiji protiv Osmanlija, Nikoli Milićeviću Lunjevici, sahranjenom u crkvenoj priprati zajedno s kolegom mu Lazarom Mutapom. Spomenik Lunjevici podigla je, kako stoji na bijelom mramoru, „njegova unuka Draga, kraljica Srbije“, žena kralja Aleksandra, posljednjeg od Obrenovića, najomraženija vladarka Srbije.

Manastir se prije nalazio kilometar-dva niže od sadašnjeg mjesta, a u novi su neki dijelovi starog doslovno preneseni. Sažgali ga Osmanlije 1597. godine, nakon čega je ostao „bez žitelja“, kako to kažu manastirski ljudi. Ne upitah arhimandrita Jovu šta je sa grobovima u pristranku iznad crkve, ali vidim da su stari i predmnijevam da se radi o članovima porodice vojvode Lunjevice i, bit će, još nekim zaslužnijim i po nečemu istaknutijim osobama.

Iz manastira odlazim u sumrak; dvorište prazno, nigdje nikoga, samo četiri para opanaka ispred vrata jedne od zgrada – monahinje se umorile i otišle rad oplemeniti molitvom.

Posljednje mjesto koje ću posjetiti je Ljubić, brdo iznad grada na kojem se početkom ljeta 1815. godine odigrala najznačajnija bitka Drugog srpskog ustanka. Radi se o još jednom memorijalnom kompleksu kojim dominira granitni obelisk, podignut u slavu Tanasku Rajiću i poginulim u spomenutom ustanku, radu kipara Milovana Krstića, ali su okolo kasnije dodavane i spomen-ploče sa imenima poginulih u drugim ratovima, uključujući i Prvi te Drugi svjetski.

Mirno je Ljubiću, nigdje žive duše, a jedinu nalazim u nedavno izgrađenoj crkvi svetog Kneza Lazara u podnožju spomenika. Crkvenjakinja Marijana Božović kaže, uz ostalo, da je crkva umanjena kopija onih u kosovskoj Gračanici i crnogorskom Baru, sa brojnim ukrasnim motivima tzv. Prizrenskog patosa.

Izvan kompleksa, nekako po strani, ograđen samo debelim željeznim rukohvatima, nalazi se grob Tanaska Rajića, jednostavan krajputaš kakvih će se po Srbiji naći na stotine. Od sto rana, od sto jatagana, pade Rajić, junak od megdana, kaže narodna pjesma. U podnožju obeliska Tanasko je prikazan kako na sablju dočekuje buljuke Osmanlija, a ovdje, gdje mu je grob, sve je nekako jadno, sirotinjsko - kao da je, umjesto braneći topove i spašavajući čitav jedan općenarodni ustanak, umro - proseći!