Donji Milanovac/Lepenski vir: Od ribolikih praljudi do kapetana Miše

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima mjesta koja imaju dva lica, a jedno takvo je Donji Milanovac. Oko 12o dana u godini to je živahan gradić, pun ljudi, prpošan i pun sebe, šaren od jezika što se miješaju kao na gradilištu Babilonske kule, a ostalih 245 dana gotovo bezljudna, mrtva kasaba, zaboravljena od svih.

Donji Milanovac je službeno samo naselje u sastavu 22 kilometra udaljene općine Majdanpek, ali ima nešto što Majdanpek nema – Dunav. Kad kruzer „prikoči“, a to se desi svakog trećeg dana, uloge bi se komotno mogle zamijeniti i tad bi Majdanpek trebao biti jedna od mjesnih zajednica zasad nepostojeće općine Donji Milanovac. Inače je do 1965. godine Donji Milanovac imao status općine, a onda je neko negdje skontao da treba biti ovako kako je sad.

Raspored pristajanja kruzera ovdje znaju svi, a znatan dio Donjomilanovčana u dobroj mjeri živi upravo od toga. Tih dana se inače prazni štandovi na pustom platou blizu mola zašarene svim bojama ovog svijeta, a brojke se, točnije cijene, sudaraju u zraku kao antilope u bijegu ispred razjapljenih čeljusti leoparda. Kad se kruzer ukaže iza „lakta“ koji ovdje pravi Dunav, već je sve spremno, treba još samo sačekati carinsku kontrolu i – eto love! Strancima su cijene ručno izvezenih i isheklanih stoljnjaka, dolama, haljinica, marama, prsluka, košulja i koječega prava bagatela, a prodavcima i veziljama dobra zarada pa pazara itekako bude. Pitam za cijene nekih sitnica i saznajem da su dvostruko ili trostruko niže, kako se već ko zna pogađati, od onih po kojim se roba nudi „kruzerašima“, kao i onima koji kruzer napuste prije pa autobusom obilaze ovdašnje znamenitosti.

Povijest gradića je inače vrlo čudna, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ovo već treća lokacija na kojoj se nalazi. Najprije se, pod imenom Banja, nalazio blizu ušća rječice Poreč u Dunav, ali se to nije dopalo nadirućim osmanlijskim četama, koje su ga često pljačkale, a onda, potkraj 17. stoljeća, i spalile. Oko 1690. godine su se oni što nisu izginuli ili se nakon bijega zaboravili vratiti naselili na dunavskom otočiću Poreč, kako se zvalo i naselje. Tamo je, istina, bilo sigurnije glede Osmanlija, ali se sad Dunav povremeno bunio, naročito u proljeće, kad se razigra od sreće što je preživio još jednu zimu, plȁveći ono malo životnog prostora. Zato je, prema naredbi kneza Miloša Obrenovića, naselje 1830. godine „preneseno“ na današnje mjesto, a ime je, na već trećem „krštenju“, dobilo po knjazovom prvorođencu Milanu. Još pola imena dobio je 30 godina kasnije, kada je knjazu prahnulo da ispod planine Rudnik sagradi poluimenjaka, Gornji Milanovac.

Plan novog naselja izradio je tadašnji porečki vojvoda Stefan Stefanović Tenka (1797.-1865.), kasnije državni ministar prosvjete i pravde, a potom – nakon dvogodišnjeg izgnanstva u Carigradu – i predsjednik Vlade Srbije. Hajde što je ovako mala varoš dala predsjednika Vlade, ali je iznjedrila i predsjednika državne Skupštine Mišu Anastasijevića (1803.-1885.), jednog od najbogatijih ljudi u Srbiji tog doba, koji se od sluge što je u tuđem dućanu kuhao sapun uzdigao do čovjeka koji je diktirao cijene soli na području mnogo širem od tadašnje srpske kneževine, imavši na platnom spisku više od 10 000 radnika, a u knjizi osnovnih sredstava 74 broda i 23 stovarišta u raznim državama. Prije toga je trgovao jelenskim rogovima i tu je zaradio prvi kapital, a onda i krupnom stokom. „Jelenskih mi rogova, i to je moguće!“, vjerojatno bi uzviknuo Blek Stijena čitajući kapetan Mišin životopis. A kapetanom, dunavskim, postao je, dakako, nakon što se već obogatio; tajkuni trebaju vlast, vlast treba tajkune. Posljednjih desetljeća bio je toliko bogat da je obustavio sve poslove i – jer nije imao sreće da mu se nađe muško dijete – naprosto rasipao novac na sve moguće načine, mada najviše dajući ga u dobrotvorne svrhe, kako u Blaškoj, gdje je proveo dobar dio života, tako i u Beogradu, ali i u svom kraju, u Donjem Milanovcu.

U „Kapetan Mišinom zdanju“, njegovoj donjomilanovačkoj kući i prizemnici do nje, od prije četiri godine postoji muzej. Postavke se još uređuju, ali se po onom što pokazuje kustosica Svetlana Lazarevska može vidjeti mnogo o ovom kraju, a još više o znamenitom kapetan Miši. Na verandi je nekoliko drvenih figura, a unutra, uz ostalo, i njegove uvećane fotografije, razne karte te faksimili dokumenata o njegovim poslovima i zadužbinama. Uz objekt stoji njegova bista, postavljena dvadesetak godina nakon što je preselio na bolji svijet. Muzej je smješten uz obalu, a čitav taj dio je, nakon što je odlučeno da se ovdje pravi grad, mjesecima nasipan kako bi se dobila ravna površina, a obala izdigla iznad rijeke.

Dobar dio tog prostora i danas je prazan. Jedan pojas zauzela je plaža, a ostatak je pristojno uređen i prekriven travom. I po najmirnijem danu, a ovaj je baš takav, Dunav zna primiti čudna „plovila“: eno posred rijeke „pliva“ ko zna gdje iščupano stablo sa granama; ko ne vidi baš najbolje, učinit će mu se da je u vodu zagazio jelen lopatar i polako se pustio niz maticu. Gradnja je valjda zabranjena, a Dunavu su se najbliže primakli zgrada u kojoj je caffe „Teuta“ i neka velika novoizgrađena, još neuseljena. Po travnjaku poredani jedna starinska lokomotiva, na vratima ložišta joj piše da je poroizvedena u Budimpešti, kameni ćupovi, ptice i koješta, bit će radovi s neke davne kiparske kolonije, i nešto posebno: umiljati slon čije su se kljove podobro usjajile od guza turista koji tu prave fotke za facebook. Bolje, kažu, da nestane sela već običaja, pa ću i ja kao i oni, ali ne sjesti već fino zaleći na kljove. I, naravno, zamoliti slonića da tako zajedno prošetamo :)

Obalni pojas je čist, ipak su turisti tu u prosjeku svakog trećeg dana, a takav je i sljedeći, prema glavnoj ulici, što se proteže s kraja na kraj mjesta. Tu je, blizu mola sa štandovima, i turistički ured, kao i „zapovjedno mjesto“ odnosno sjedište čitavog Nacionalnog parka Đerdap. Na karti-panou je dvojezično, s natpisima na srpskom i rumunjskom jeziku, predstavljena čitava Dunavska klisura, kako je sad zovu, makar smo oduvijek pjevali ono ...al' đerdapske klisure i dunavske obale / u srcu su mome ostale. Sve se mijenja osim kamenja. Na drugom kraju tog dijela panoi s fotografijama grada izvješeni preko fasade dviju zgrada. Lijepo.

Treća linija, ostatak mjesta oko ceste i s njene gornje strane uredan je tako-tako, ima i pluseva i minusa. Kavanice i mjenjačnice smjestile se tik uz cestu, pješaci neka se za prolaz izvole jagmiti s autima, a mirno je kad se krene uzbrdo: iz školskog dvorišta gleda Vuk Karadžić, a s javne česme, podignute 1970., s gornjim pločama u bojama srpske zastave, crvena petokraka. Na najvišoj točki je crkva svetog Nikole: ako Dunav baš poludi i poplȁvi sve uza obalu, crkva će ipak ostati, toliko poludjeti neće. I ona je, naime, triput „selila“, a da je otključana, kao što nije, imalo bi se šta vudjeti, budući da su u nju iz stare, potopljene, doneseni ,mogi vrijedni predmeti, među ostalim i pozlaćeni oltar sa čak 40 ikona. U tom dijelu se danas vjenčavaju neki Ivan i Katarina pa su se potrudili da grad barem jedan dan bude još ljepši. Sretno im :)

U vrijeme dok je bio sjedište općine, gradić je ukrašen i dvama spomenicima. Na starijem, podignutom u samom središtu, ispred turističkog ureda, ispisana imena poginulih u radovima vođenih 1912.-1918. godine, a na novijem onih stradalih u Drugom svjetskom ratu. Oko porvog je uredno i čisto, a ispred drugog mnogo smeća. Izgleda da za poginule partizane ne mare ni turisti ni stanovnici. Blizu novogradnje kod obale stoji, tako mi izgleda, nedavo postavljeni spomenik nekom dr. Milanu Gligorijeviću, vjerojatno čovjeku koji je dao velik doprinos mjestu pa mu se mještani odužuju.

A s kapetanom Mišom nisam završio! Naime, nekih šest kilometara od grada nalazi se mjesto koje je grjehota mimoići, etno-kompleks „Kapetan Mišin breg“. Čim je „breg“, znači da je iznad grada, i to na vidikovcu kakav je teško i zamisliti. Da je samo vidikovac, ni to ne bi bilo malo, ali nije: galerija skulptura na otvorenom, muzej vina, prelijepa priroda i toliko dobra gastronomska ponuda da se ovdje ne može samo tako doći, sjesti, izabrati i poručiti, a tako je i s noćenjem – ne, samo uz prethodnu najavu, jer je sve danima unaprijed rezervirano! Bez najave se može uživati u pogledu na Dunav, zaviriti u galeriju slika i vinski muzej s pročeljem kojem korak fali od apstrakcije, te prošetati i razgledati desetke drvenih i kamenih skulptura raznih motiva. Skulpture imaju neke čudne motive, kakvi samo umjetnicima mogu pasti na um, ali i one po kojim je ovaj kraj poznat. Tu je i jezerce, ukrašeno „kućom“ od kukuruske, potočić koji, zahvaljujući crpki, teče samim vrhom uzvišenja, mostići i svašta nešto što se inače vidi na sličnim mjestima. Kipove izrađuje Živorad Stefanović, a za „vlašku sofru“ se brine „alfa i omega“ kompleksa, supruga mu Dušica. Nagodna je popričati i o receptima, od pripreme poznatog vlaškog kruha, preko pohovanja koprive pa do načina pripreme ovdašnjih sireva i bilo čega što se našlo na trpezi, ali i o tajanstvenoj vlaškoj magiji i sličnim stvarima, sve uz poneki zalogaj dobrodošlice i čašicu medovače. I sreća pa je stol napravljen od punog drveta, inače bi se davno polomio od težine!

„Riboliki“, tako bi se mogao nazvati čovjek koga susrećem među Živoradovim kipovima, a sad ću mu u posjet. Bez dolaska na to mjesto svaki boravak u ovom kraju je potpuno besmislen. Mjesto se zove Lepenski vir, a „Ribolikog“ se sjećam još iz neke od čitanki iz osnovne škole, gdje nas je u moje doba s jedne čitave stranice strašilo kameno lice buljavih očiju i usta „od uha do uha“.

Lepenski vir, 15 kilometara od Donjeg Milanovca, otkriven je 1965. godine, a uskoro je za otkriće saznala znanstvena javnost doslovno u čitavom svijetu. Ni u svijetu se, naime, ne nađe često naselje staro 8000 godina, a ovo je, osim svega, bilo solidno očuvano i gotovo idealno za istraživanje. I iskusnim arheolozima se, nakon što su urađene prve sonde, u glavi pojavio čitav bezbroj upitnika – u čitavoj Europi se dotad nije moglo vidjeti ništa slično! Nakon što je nalazište četrdesetak godina bilo pod „privremenim“ pokrivačem od lesonita, „čudo“ su prepoznale i državne institucije: uloženo je oko 3,4 milijuna eura i najstarije ljudsko naselje u Europi, sa sedam „zaselaka“ i 136 stambenih i sakralnih objekata, napokon je dobilo čelični krov. Naravno da je jedan dio naselja morao biti pomjeren, jer bi ga Dunav povremeno plavio i da razina nije podignuta izgradnjom hidroelektrane na Đerdapu.

Lepenski vir je po mnogo čemu poseban. Struka je otkrila da su ovdašnji prastanovnici ovdje prešli put od lovačko-sakupljačke do poljoprivredno-stočarske zajednice koja je uspjela pripitomiti životinje razviti uzgoj biljaka za prehranu. Kućice su im imale trapezoidni oblik sa drvenom konstrukcijom te zidovima i krovovima od granja, lišća i kože ulovljenih životinja. Svaka kuća je imala svoje kameno ognjište i mali žrtvenik. Nađene su i 54 kamene skulpture koje su simbolizirale bogove, a sve su to, makar oni što su ih izradili vjerojatno nisu mogli biti svjesni toga, i nevjerojatna umjetnička djela. Najpoznatija od svih je upravo skulptura „Ribolikog“, po kojoj je Lepenski vir najčešće zastupljen u svjetskim i domaćim publikacijama o ovom fenomenu.

„Krov“, odnosno dvorana kojom je natkriveno nalazište doista je impozantna, a do nje se zasad dolazi pješice, stazom preko livade. Ne znam jesu li tri kućice pored kojih se prolazi ostatak nekih prošlih vremena ili su samo napravljene u retro stilu, ali su kadre upotpuniti idilu petominutne šetnje do odredišta. Osoblje posjetitelje najprije upute u projekcijsku dvoranu, gdje se, kao u pravim, svjetskim muzejima, može pogledati dokumentarac o Lepenskom viru i životu njegovih nekadašnjih žitelja, o istraživanju i nalazima, o svemu što je bitno za ovo mjesto. Ne bih, hvala, radije ću hvatati konce kroz ono što vidim i ono (malo) što već znam. Uz uzdužne zidove su poredane vitrine-panoi sa nalazima i objašnjenima, čak i živim kosturima postavljenim onako kako su nađeni i otkopani. Glavna mjesta zauzimaju figure od kvarcnog pješčara, što božanske, što ljudske, postavljene sredinom dvorane, a onaj „moj“ „Riboliki“ počasno mjesto. Ovdje za njega imaju ljepše ime, „Rodonačelnik“. Skulptura je, kažu stručnjaci, izrađena između 6300. i 5900. godine prije nove ere. Poneko dijete gleda ga sa strahom, čvrsto držeći za ruku mamu ili tatu, mada ima i mama i tata koji se naježe kad se sretnu oči u oči s „Ribolikim“. Blizu „Rodonačelnika“ je također prilično poznata skulptura, ovdje nazvana „Praotac“, izrađena u isto doba.

Samo naselje nalik je planu grada kakvim bi ga vidjela neka umjetnička duša: crvenkaste plohe tlocrta kuća, ovdje doslovnog, na bljedosmeđem terasastom pristranku. „Rodonačelnik“, „Praotac“ i ostali riboliki izrađeni su u vidu suvenira u tisuće primjeraka i malo ko ode odavde, a da ne kupi poneku sitnicu koja će ga, dok je ne zagubi u kaosu života, podsjećati na Lepenski vir. Izvan dvorane, s druge strane, napravljena je slamnata kućica kakve su činile naselje, s ponutricom kakva je nekad bila, a većina posjetitelja ne mari za improviziranu ogradu već se podvlači i ulazi u kućicu. Preko puta je, obasjana suncem, stijena Treskavac, koja je za ovdašnje prastanovnike imala i religiozni i kultni značaj: slično kao u Vučedolu, prema liniji između stijene i rijeke do koje je sunce izašlo i zašlo mjerilo se vrijeme i prema tom su se obavljali svakodnevni rituali, što je vidljivo na posudama pronađenim pored Dunava.

Eto, pročitali ste, sad uživajte u fotografijama, a ja odoh pozvati „Ribolikog“ na kavu. Da mi neke stvari ispriča u četiri oka :)