Ivanjica: Partizani u jurišu, Draža ih mirno gleda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima mjesta u kojima traje vječita rasprava oko toga po čemu su najpoznatijih, a ima i onih što su najpoznatija po tome što ni po čemu nisu poznata. Stanovnici Ivanjice, gradića na obroncima Golije, u Moravičkom okrugu, na sredokraći putova iz Novog Pazara s juga, Kraljeva s istoka, Užica sa sjevera i Prijepolja sa zapada, nemaju oko toga nikakvih dvojbi: nije baš da su svi ponosni na to, ali je Ivanjica rodno mjesto četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića.

Možda je upravo zbog toga za osmišljavanje Spomenika Revolucije u Ivanjici malo nakon završetka Drugog svjetskog rata određen jedan od naših najpoznatijih slikara i grafičara, revolucionar i akademik Đorđe Andrejević Kun. Najveći je to mozaik na otvorenom u Srbiji, a ne pada mi na pamet ni neki veći u bivšoj Jugoslaviji; dimenzije 5 x 2,4 metra. Klasični socrealizam: partizani u jurišu, u civilnim odijelima, šareni usred bijele podloge. Kunu su u izradi pomagali Miloš Gvozdenović, Nada Hude i „svjetski, a naš“, Sarajlija  Ljubo Lah. Obrnuti trapez, polukružno zakrivljen da se jedva primijeti, ali se ne samo primijeti već i značajno utječe na konačni dojam. Ambijent fin, park pokraj rječice Moravice.

Može se samo zamisliti kako je 1957., kad je mozaik otkriven, dakako najsvečanije što se moglo, bilo Dražinim pristašama kojih je ovdje vjerojatno bilo mnogo, ipak je njihov čovjek postao ne samo general već i zapovjednik čitave jedne armije, vojske Kraljevine Jugoslavije. Sigurno narednih desetljeća nije bilo svejedno ni njihovim potomcima, a onda se sve preokrenulo, Jugoslavija raspala, a Revolucija uglavnom bačena pod noge, u blato. Po bivšoj nam državi uništeno je na desetke i stotine partizanskih spomenika, katkad i vrhunskih umjetničkih djela, pa je tim veće čudo da je ovaj u Dražinoj Ivanjici ostao.

Umjesto da ga sruše, Dražini štovatelji su 2003. godine pedesetak metara dalje, u samom središtu gradića, postavili đeneralov kip. „Đenerale večno ti hvala“, stoji na ploči pod Dražinim nogama. Zarez su zaboravili staviti, a i uskličnik. Tu čitam da je brončanog đenerala, po idejnom rješenju Čačanke Ane Simić, izvajao Užičanin Branko Tijanić, a izlio Nišlija Vladan Ašanin. Kip stoji pored zgodne brvnare položene na kamene temelje, bogato okićene bokorima malvata, a iznad ulaza stoji da je to „Čičin dom“. Zaključana je, tu su samo neki srednjoškolci što skrivećki duhane. Plan je, inače, da „Čičin dom“ vremenom preraste u Ravnogorsku biblioteku i Muzej Ravnogorskog pokreta. Pored brvnare visoki i veliki zidani srpski grb. I ostali se uklapaju u ambijent, eno i diskoteke „Djeneral“. Zavirujem iza vrata, ali u hodniku vidim samo ostavu koječega.

Nekad je na lokaciji „Čičinog doma“ stajao Kušića han pa je i ulica nazvana po Milinku Kušiću. „Caka“ je u trome da je Milinko Kušić bio partizanski komesar, i to ne jedan od stotina takvih već prvi komesar Užičkog odreda i Druge proleterske brigade! Eto, u Ivanjici je i to moguće, da se dva zakleta neprijatelja „pomire“ sedamdesetak godina nakon tragičnih smrti i jednog i drugog!

E, sad, trebalo je odlučiti gdje podići spomenik poginulim u ratovima devedesetih, jesu li, dakle, bliži partizanima ili četnicima? Na kraju je simbolično spomen-obilježje postavljeno dovoljno daleko od jednih ili drugih ili, ako ćemo tako, dovoljno blizu i jednima i drugima.

Inače je Ivanjica mlad grad, nastala je nekad tridesetih godina 19. stoljeća. Budući da je dvaput gorjela, iz razdoblja osnutka sačuvana je samo crkva svetog Cara Konstantina i Carice Jelene, dogotovljena 1838. O tome svjedoči kitnjast natpis iznad ulaza, iz kojeg se zaključuje da je najzaslužniji za njenu izgradnju „knjaz i srpski gospodar Miloš Obrenović“. Izvana je hram ništa posebno, a ponutrica je za povisoku ocjenu. Šteta je što se freske znamenitog slikara Dimitrija Posinkovića polako okrnjuju pločama postavljenim nekim istaknutim Ivanjičanima; svaka njima čast, ali je za njihova cijenjena imena ipak trebalo pronaći neko drugo mjesto. U crkvenoj porti leži nekoliko dopadljivih ploča s natpisima koje je, očito je, urezivao neki neznani, ali pravi majstor svog zanata.

Isti takav je bio i ivanjički majstor Blagoje Luković, „autor“ kamenog mosta u ovom gradiću, najdužeg – 24 metra – s ravnom niveletom na čitavom Balkanu. Podignut je početkom 20. stoljeća, dovršen 1906. Kako se u nas – mi smo pametni, šta imamo pisati :) -  slabo zapisivalo, tako se i izgradnja mosta „od prekjučer“ odavno nastanila u narodnu predaju ovog kraja pa se tvrdi da je za vezivni materijal između u blizini vađenog i klesanog kamena potrošeno 30.000 jaja. Jadne koke, dobro nisu lipsale :)

Postoji na ovom području, 16 kilometara od grada, prema Goliji, još jedan zanimljiv most. Zovu ga Rimskim mostom, iako baš ništa ne ukazuje na to da ima ikakve veze s Rimljanima. Kao i onaj u gradu, premošćuje rječicu Moravicu. Imao sam u planu trknuti vidjeti ga, ali me Ivanjičani odgovoriše; sela na tom području su, rekoše mi, mrtva, ljudi neću naći, a bez njih, pogotovo što stoji podalje od prometnica, na starom pješačko-konjskom, dakle karavanskom puteljku što je vodio prema Sandžaku, nemam nikakve šanse. 

U Ivanjici bilježim još samo dva zanimljiva detalja. Prvi je bista narodnog heroja Milosava Miće Matovića, koja me „nagovori“ da se zapitam: A zašto li Milinko Kušić s onakvim CV-jem :) nije narodni heroj? Drugi detalj je fina starinska zgrada koju je uglavnom zauzela poslovnica „Halkbank“, banka za koju prvi put čujem. To je ionako nevažno, važna je spomen-ploča na zgradi, jer je u njoj rođen jedan od stvarno legendarnih nogometaša „Partizana“ Vladica Kovačević (1940. - 2016.). Oni koji ga pamte pričali su da je „Partizanov“ kapetan bio čarobnjak s „bubamarom“, a bit će da su se upravo oni potrudili oko ploče i podataka: da je u 487 nastupa postigao 319 golova, da je sakupio 13 nastupa za reprezentaciju te da je loptu šutao u poznatim francuskim klubovima FC „Nantes“ i FC „Angers“. Sve-sve, ali me iznenadi etimologija u nazivima klubova.

Iz Ivanjice ću prema selu Rokci, četiri kilometra iznad grada. Lako nalazim, pored samog puta je, prvo odredište, crkvicu Lazaricu na mjesnom groblju. Crkvica je u biti grobljanska kapela, ali ne baš obična. Ovdje ćemo opet u narodnu predaju: došao, kaže, neki čovjek s Kosova na groblje, pokazao na jedan grobni kamen i rekao mještanima da je to grob Boška Jugovića, jednog od onih devet mitskih sinova istog takvog Jug Bogdana, poginulih u Boju na Kosovu 1389. godine. Dalje im je ispričao kako je Boško do Rokaca stigao teško ranjen i tu, eto, ispustio plemenitu dušu. Desilo se to nekad početkom 20. stoljeća, a agilni mjesni tajkun Blagoje Luković odmah se dao na posao i na ruševinama navodne crkve, koje je onaj stari s Kosova također pokazao, napravio kapelu. Nije, naravno, propustio potpisati se krupnim slovima iznad ulaza i tako, barem po svom gledanju na stvari, zaslužiti besmrtnost. Oko kapele je zasadio devet hrastova što simboliziraju devet Jugovića i oni su još u životu. Radnici koji su kopali temelje za crkvu našli su 4 kilograma težak kalpak, što je otklonilo sve sumnje u istinitost predaje, makar se oduvijek smatra da je Jug Bogdan sa svojim poginulim sinovima sahranjen ispred ulaza u crkvu svetih Petra i Pavla u Gornjoj Brnjici, na Kosovu, oko tri kilometra od Gazimestana. Crkva u Rokcima posvećena je zbog svega svetom Knezu Lazaru.

Lako je naći Rokce, ali drugo tamošnjeodredište, Palibrčki grob, najveću skupinu krajputaša u Srbiji, baš i nije. Rekoše da samo skrenem putem lijevo od ceste i tu su, ali ne rekoše da ima jedno pet takvih skretanja u kilometar-dva. Nalazim neke kuće, šunjam se po tuđim dvorištima, ljudi nigdje. Jedno pola sata mi je trebalo da napokon potrefim, baš potrefim na odvojak kojim se stigne do doista impresivne slike: iznad nekakvog privatnog skladišta i uske ceste naredalo se jedan do drugog, kao u vojničkom stroju, 28 krajputaša.

Palibrčki grob je ustvari groblje bez grobova, kenotafi ovdašnjim vojnicima i časnicima nestalim u Javorskom, Balkanskim i Velikom ratu. Znamo ono da duša umrlog, a poginulog pogotovo, luta dok joj se ne označi „prebivalište“. Takva „groblja“ uglavnom su pravljena pored putova, da se prolaznici pomole za „lutajuće duše“. Bog sami zna gdje su sve rasijane i istrunule kosti nacrtanih na spomenicima i uglavnom obojenih jarkim bojama, onim pravljenim u domaćoj radinosti od raznorodnih ruda i ko zna čega sve. Kad bi rat završio, a vojnik se ni nekoliko godina kasnije ne bi vraćao, pogotovo kad bi obitelj doznala da je negdje poginuo, išlo se klesarima, opisivao nestali, jer fotografija nije bilo, pa koliko ga majstor uspije „pogoditi“. Krajputaši imaju imena i prezimena, gdjegdje i opširne epitafe o nestalom, ne samo s čela nego i s bokova, a u nekoliko slučajeva radi se o braći. Odore Kneževine Srbije, lica plitko urezana u kamen mladalačka, gotovo dječja, počesto zbunjena i uplašena, a kako i ne bi kad te iz nekih Rokaca, odakle nisi maknuo dalje od Ivanjice, baci u Italiju ili Galiciju… „Oj putniče umoljeno stani ovde i pročitaj ovaj spomen koi pokazuje hrabrog borca Arsenija Kovačevića…“

A zašto Palibrčki grob? Jer „ovde negde“, kako stoji na naknadno postavljenoj kocki-krajputašici, pokopan hajduk Tomo Palibrk, pogubljen u Skoplju od turskih vlasti sredinom 19. stoljeća. Barem tako napisaše Palibrkovi potomci, mada nisam baš uvjeren da se u ono doba pogubljenog od Turaka prenosilo tako daleko.

Zadnja postaja mi je Hadži-Prodanova, Rašćanska ili Šljepaja pećina, na sedmom kilometru od Ivanjice prema Guči. Prvi naziv je prevladao nakon što je 2003. započeto njeno detaljno arheološko i geološko istraživanje, ustvari bi se moglo reći multidisciplinarno, pa je otvorena za javnost. Rašćanskom se naziva po istoimenom potoku, a meni je najljepše njeno starodrevno ime Šljepaja, sada već osuđeno na zaborav. Hadži-Prodanovom je nazvana po Karađorđevom vojvodi iz Prvog srpskog ustanka, prezimenom Gligorijević, vođi bune podignute 1815. Ovdje je bilo sjedište njegova štaba, ovdje je, u pećini, napravio zbjeg za narod. Danas, srećom, više nisu takva vremena, a da jesu, slabo bi se narod sakrio – em je pored ceste, em je ispod nje ogromni kamenolom u kome strojevi povazdan „ne patišu“. 

Parking prazan, a nikog nema ni oko crkvice ispred pećine koja je, vidim, zaključana. Na rešetki obavijest o radnim danima i radnom vremenu, sve fino sročeno, a ako nisam promašio dan, onda bih već trebao pričati s vodičicom Magdalenom Bojović. Vrzmam se uskim prostorom oko pećine i crkvice, turam foto-aparat kroz rešetku na ulazu kako bih imao barem koju takvu fotografiju i u sebi se ljutim zbog neozbiljnosti nadležnih – nisam promašio ni dan, ni radno vrijeme, ali sam, izgleda, uzalud došao. Onda spazim kućicu u strmini lijevo od pećine, popnem se uza stepenice i eno je, mlađa žena unutra, taman pretura neke dokumente. Hop – skače sa stolice, malo je reći da je iznenađena. 

Koju minutu kasnije već smo u pećini dugoj 420 metara. Ulazni dio poprilično uzak, sreća pa samo i Magdalena i ja vitki :) a onda se „hodnik“  pretvara u nestvarno podzemno prostranstvo u kome su glavne dvorane dugačke po pedesetak metara. Pećina je „na kat“, a u „prizemlju“, osim glavnog pravca, ima i dva bočna odvojka. S jedne strane dominiraju prekrasni bigresni salivi i mali plitki bazeni koji kao da se multipliciraju, s druge stijene nalik okamenjenim slapovima, a središnjim dijelom džinovski stalagmiti i stalaktiti, dok se „kat“ presijava u nekom šarenom kamenju. Sve zajedno je teško i zamisliti, ali nije lako ni pojmiti kad se ugleda, naprosto djeluje nestvarno, pa baš i ne shvaćam kako to da parking ispred Hadži-Prodanove pećine nije pun k'o šipak. Po panoima čitam o tome kako je u pećini pronađeno 25 vrlo rijetkih ili potpuno samosvojnih pećinskih kukaca, a i bogati arheološki nalazi, koji uključuju i ostatke materijalne kulture neandertalaca, čak i sitne alatke od gorskog kristala.

Na kraju zalazimo i u crkvicu svetog Arhangela Mihaila ispred pećine, sljednicu crkve-brvnare što ju je upravo Hadži-Prodan podigao 1809. godine. Bog zna kad se sasula u prah, ali je poznato da je nova, upravo u slavu njegove bune podignuta 1911. Srušila se uslijed eksplozija u kamenolomu u doba socijalizma, 1975., a da se podigne nova, 30 godina kasnije, trebalo je sačekati promjenu vlasti i države.

Sve u svemu, ivanjički kraj vrijedi posjetiti. Kad se svemu što sam spomenuo dodaju manastiri Pridvorica i Kovilje, potonji s pećinskom crkvom, a ako je točna ona da život nije ono što je bilo već ono što se pamti, jedan dan tog života sigurno ne bi bio potrošen uludo.