Kavala, tamo gdje sam poželio biti Ciganin

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moglo je biti ljeto Gospodnje 2000., a možda je bilo i godinu prije ili kasnije, uglavnom mi je ondašnja, možda i sadašnja urednica bh redakcije „Glasa Amerike“, tad sam radio za njih, javila da se trebam spremiti i doći na 15-dnevni novinarski tečaj. Predavači su Ameri, a nas, novinarske bagre, dvadesetak, iz svih dijelova svijeta, najviše iz Afrike i Azije. Mjesto gdje se sve to održava je američko vojno odmaralište u gradu Kavali.

Kako je tečaj sadržavao i praktični rad – imali smo vozače koji bi nas odvezli tamo gdje smo željeli nešto snimati – obišao sam Kavalu i okolinu prilično detaljno. Al' prođe otad četrdesetak Bajrama pa iz sjećanja, k'o nevjerna dragana iz ojađenog srca, iskliznu gotovo sve. Najdojmljivije ostade nešto što s gradom ni nema previše veze, kad sam u svitanje došao snimati Cigane berače pamuka: zora puca kratkim rafalima, oni polugoli mile iz šatora, lože se vatrice iako je vrućina danonoćna, a koju minutu kasnije neki već pjevaju. Tada sam poželio biti Ciganin.

Dvadesetak godina kasnije evo me opet u Kavali (Καβάλα), gradu od šezdesetak tisuća žitelja, najvećoj morskoj luci u sjeveroistočnoj Grčkoj, pozicioniranoj točno preko puta otoka Tasos. Kavalu su, još u 4. stoljeću prije Krista, i osnovali kolonisti s Tasosa, nazvavši naselje Neapolis, po naški Novi Grad. Rimskim civitasom postat će 168. godine prije Krista, a tu se 49. godine, na prvom svom europskom putovanju, iskrcao i apostol Pavao, zbog čega se Kavaljani „prse“ da su prvi kršćanski grad u Europi. Otud u gradu i mala katolička crkva posvećena Apostolu Pavlu i, uz nju, samostan kazarista, izgrađeni 1900. godine.

Za Bizanta je, kad su Slaveni grad nazivali Morunec, a Grci Christopulos, „u režiji“ cara Justinijana I., podignut jedan od dva glavna simbola grada, utvrda Panagia, dok je drugi ogromni akvadukt Kameras.

Šetnju Kavalom započinjemo trganjem mandarina. Stabla sa sočnim zrelim plodovima okružila su parking pa hajd' odoli! Kad bi kod nas slična mjesta oivičili nasadima smokava ili šljiva, sigurno bi bilo onih što bi rekli da je to „seljački“; jok, neka nama „naših“ japanskih trešanja. Parking je sasvim blizu središta grada, pa smo začas na trgu ispred Vijećnice.

Inače je Vijećnica izgledom po mnogo čemu „strano tijelo“ u Kavali, a bila bi i drugdje, budući da je prvotni vlasnik, mađarski trgovac duhanom Pierre Herzog, potkraj 19.stoljeća, kad ju je dao podići, naložio arhitektima ili prihvatio nečije sugestije da u jedno „smiksa“ ponešto iz svih stilova od gotike do secesije. Ponajviše je, s venecijanskim gotičkim lukovima i kulama s obje strane, nalik kakvu srednjovjekovnom dvorcu sa slika umjetnika romantičarskog pristupa. Grad je Herzogovu rezidenciju otkupio 1937. i u njoj otad do danas djeluju gradske službe.

Na zidu ispod nje, na prostranom trgu, višemetarski reljef sa sitnoslovnim natpisom koji – uzalud ono malo grčkog alfabeta što smo ga učili u osnovnoj školi – ne bih razumio ni da su slova metarska, a poredak likova na reljefu djeluje mi kao spoj antičke povijesti grada sa sadašnjicom. Sa strane nas, visoko podignutom lijevom rukom, pozdravlja okrilaćena goluždrava Nika, boginja pobjede. Na podzidu ispod Vijećnice vratit ćemo se u sumrak, nakon obilaska grada, a odmorit ću – nebriga nas za nekolicinu prolaznika što nas upitno gledaju – zalegavši na podest iznad stepenica.

Šetnja do utvrde, vidljive iz svakog kutka grada, za Grke sigurno još više nego za nas, neka je vrsta vremeplova: uske uličice zastrte kamenim pločama, kuće čudnih oblika s drvenim balkončićima, gdjegdje zapletene u bršljan, kao pribadačom zakačene na živu stijenu, čudni dimnjaci kakvih u nas nema…

Prema utvrdi se i skreće upravo pored zadnjeg vidljivog dijela akvadukta, što je ujedno i granica starog dijela grada, nasađenog na stjenoviti rt, i novog, izgrađenog nakon sultanske dozvole iz 1864. da se širi i izvan zidina. U utvrdu ne ulazimo: em nema ništa posebno, barem koliko se sjećam od prije 20-tak godina, em nas ne puštaju na moju „Bljeskovu“ akreditaciju i njene lijepe oči :) a ne daje nam se 9 eura. Ustvari je utvrdu ljepše obići izvana, od zida do zida, od kule do kule, ali je najbolji pogled onaj iz grada. Što jest – jest, gradski oci su se potrudili da „krug“ oko utvrde ne bude dosadan.

Negdje na pola puta nailazimo na Halil-begovu džamiju, „od glave do pete“ crvenu, s izuzetkom vrata, obojenih u jarkozeleno. Odavno je obesvećena i služi za izložbe, folklorne nastupe i slične stvari, a usput popunjava prazan hod u obilasku oko utvrde. Uz nju postament za munaru, visok koliko i džamija, što daje naslutiti da je nekad, dok je ovdje trajalo Osmansko Carstvo, a trajalo je od 1391. do 1913., bila neusporedivo veća.U blizini je i jarkoplava zgrada nekadašnje medrese, nakon oslobođenja pretvorene u djevojačku školu. Od 1930. do 1940. godine u džamiji je djelovala gradska filharmonija pa je poznata i pod nazivom Glazbena džamija.

Na nekadašnju snagu Porte u ovom dijelu svijeta ukazuje i 120 metara duga orijentalna zgrada u ravni, na spoju tvrđavskog kvarta s ostatkom grada, sada hotel; osim izgleda, barem u dobrom dijelu, zadržala je i naziv, „Imaret“. U sklopu nekadašnjeg imareta, dakle narodne kuhinje, također je, čim zgradu nadvisuje povelika kupola s alemom, postojala i džamija. Ni hotel iz nekog razloga ne radi, a baš nas je zanimalo kako je uređena i u šta je pretvorena džamijska ponutrica. Provirujemo kroz prozore, ali je „ulov“ škrt, vide se tek stolovi pored džamijskog atrija. Na fasadi nekoliko iznimno dopadljivih ukrasa, od broda do žene smjernog izraza lica s bardakom u rukama, a u niši – samo Allah zna šta se prije nalazilo u njoj – sigurno naknadno postavljena posudica nalik onoj iz crkava, za kađenje tamjanom, obješena na lancima. Ulaza nekoliko, portali moćni, ploče s čitko izvedenim islamskim natpisima i sad stoje, a iznad ulaza u hotelski dio grčke zastave.

Zdanje je inače djelo čovjeka koji se, pazi sad, zvao Mohammed Ali. Albanac, rođen 1769. godine u Kavali, postat će guverner Egipta i osnivač posljednje egipatske carske dinastije, koja je tom državom vladala sve do 1952. U vrijeme podizanja imareta (1813. godine), u sklopu koga su djelovali i mekteb, mesdžid, sirotište te medresa, pa otud i džamijska kupola, paša Mohammed Ali bio je Portin namjesnik  (valija) u rodnom gradu. Po njemu je nazvan i trg pored imareta, na kome stoji i njegova kuća. Imaret je u zgradi djelovao do 1913., a hotel je osnovan 2004. godine. Danas se u 61 sobi, u kojima su nekad spavali budući hodže, baškare turisti. Ne treba ni spomenuti da je imaret sve do novijih vremena bio najveća zgrada u Kavali.

Malo dalje je ulicom odsječeni ostatak donjeg dijela utvrde, kroz čije se puškarnice fino vide kockice u mozaiku grada, a prostor ispred nazubljenog tvrđavskog zida sad služi kao parking za motocikle. Stotinu ili dvjesto metara niže ukaže se nešto što ne znaš šta je dok ne pogledaš najviši dio, onaj zaboden u nebo. Crkve i džamije su u Grčkoj nerijetko toliko slične da se izvana razliku samo po tome je li na kupoli alem ili križ. U ovom slučaju je dvojba još izraženija, budući da je Ibrahim-pašina džamija, sagrađena 1530., stoljećima najveća u gradu, nakon oslobođenja Grčke od Osmanlija, pretvorena u pravoslavnu crkvu svetog Nikole. Ibrahim-paša bio je veliki vezir sultana Sulejmana II. i nimalo nije stiskao novčanik.

Ponutrica, izuzev lučne pregrade ispred oltarnog dijela, ne odaje dojam da je crkva nekad bila džamija. Grci su se, i to treba reći, pozvali na to da je džamija podignuta na ruševinama nekadašnje crkve, odnosno ženskog manastira. Pitam se, kad bi se kod nas primijenilo to načelo, koliko bi džamija učas nestalo, od bihaćke Fethije, preko srebreničke Bijele, pa do stolačke Čaršijske džamije?! Tamo gdje je od 1530. stajao minaret sad sad se nebu pod oblake proteže zvonik.

Ispred džamije krasan mozaik: apostol Pavao se, naime, upravo ovdje prvi put iskrcao na europsko tlo, a iz Kavale će produžiti prema Philippopolisu, gdje će krstiti prvu ženu iz Europe, izvjesnu Lidiju. Stići ćemo za ovog putovanja i u Philippopolis, ali o tome u drugom putopisu, sad se vraćam natrag u Kavalu.

Ostaje pitanje zašto i Halil-begova džamija, podignuta iste godine kad i Ibrahim-pašina, nije „preokrenuta“ u crkvu? Arheolozi su bez ikakvih dvojbi utvrdili da je sagrađena na trobrodnoj bizanstkoj crkvi svete Paraskeve, čiji ostaci se vide u staklenom podu, te da se oko nje prostiralo groblje iz bizantskog razdoblja.

Spomenuh da je druga znamenitost Kavale akvadukt Kameras. Tri „kata“, 270 metara dug s maksimalnom visinom od 25 metara, a oslanja se na 18 masivnih „stopa“. Službeno ga je također dao podići Ibrahim-paša, a gradnja je trajala deset godina, od 1520. do 1530., mada dio znanstvenika vjeruje kako je on samo temeljito obnovio zapušteni  akvadukt antičkog Neapolisa, podignut nekad između 1. i 6. stoljeća, tim više što Osmanlije nigdje nisu poduzeli sličan projekt. Ono što je uradio Ibrahim-paša ipak se može smatrati ne samo pothvatom već i glavnim čimbenikom budućeg razvoja tada razmjerno malog naselja koje je oduvijek kuburilo s dovodom pitke vode. Akvadukt će napajati grad sve do prvih desetljeća 20. stoljeća, a smrtni udarac će mu, za svoje kratkotrajne okupacije Kavale (1912.- 1913.), zadati Bugari, i to dozvolom da se trasa akvadukta koristi i kao cesta; nije trebalo proći mnogo vremena da ljudi, stada i zaprežna kola proizvedu prve pukotine i da voda sve češće bude onečišćena. Malo potom, nakon Grčko-turskog rata 1919. - 1922., kad je iz Male Azije pristiglo nekoliko desetaka tisuća izbjeglih, grad će se uduplati pa će malobrojne česme postati „bojna polja“ žednih, što će gradsku upravu natjerati da potraži neko bolje rješenje.

Novi dio grada, iako je pravljen planski, prilično je zakrčen, mada su planeri ostavili dovoljno prostora i za male trgove i parkove. Nijedno takvo mjesto nije bez spomenika, a da grad bude dopadljiviji brojnim turistima potrudili su se, često na doista kreativne načine, i vlasnici taverni, konoba, restorana, tržnih centara, malih hotela pa čak i privatnih kuća. Među spomenicima je, kao i drugdje, najviše prostih bisti, a ponajviše su ih zaslužili ratnici, i to oni najistaknutiji u protuturskim ustancima.

Pavlos Melas (1870. - 1904.) rođen je u Francuskoj, u Marseillesu, i mogao je život provesti ne omirisavši baruta, pogotovo što mu je otac bio ne samo bogataš već neko vrijeme i gradonačelnik Atene i narodni poslanik, ali ga je očev zavičaj pozvao i dozvao, najprije kako bi tamo studirao, a onda, nakon završene vojne akademije, i sudjelovao u Grčko-turskom ratu 1897. Ubijen od Osmanlija u selu Siatista, kasnije po njemu nazvanom Melas, a u Kastoriji je njegovo ime dobio muzej osnovan u njegovu čast. Eleftherios Venizelos (1864. - 1936.) bio je, pak, grčki državnik, 12 godina na premijerskoj poziciji, jedan od simbola pokreta za oslobođenje Grčke od Turaka i, po gotovo općeprihvaćenom mišljenju, glavni tvorac moderne Grčke.

Ne znam šta je bio Ioannis Konstantinidis (1848.- 1917.), a sudeći po frizuri i bradi prije će biti da je pisao pjesme ili slikao nego da se bavio politikom i ratom, za razliku od Georgiosa Kolokotronisa (1866. – 1913.), koji je sav narogušen, oštra pogleda, mrkih brkova, s dvije kubure zadjenute u njedra. Ništa čudno kad se zna da mu je otac bio pukovnik, a djed general, geni su mu, k'o suđaje iz narodnih predaja, odredili četovanje i ratovanje. Suborac Pavlosa Melasa, jedan od ustaničkih vođa, poginuo je u okršaju kod Kresnanskog klanca, posljednjoj velikoj bitki Drugog balkanskog rata na grčkom tlu. Da je mladi partizan, vidi se po grčkoj verziji naše „titovke“, mada ustvari više „šajkače“, na glavi nekog s četiri imena i prezimena, a prvo je Kriton; za ideale izgubio glavu 1941., u 21. godini. Kapetan Nikotsaras (oko 1880. - 1907.), kako Grci nazivaju Pantelisa Papaioannoua, još jednog od predvodnika borbe za oslobođenje „grčkog svijeta“ od osmanskog jarma, ušančio se na dvadesetak metara od akvadukta. Rođen u Kolešinu, u Makedoniji, blizu Strumice i makedonsko-bugarsko-grčke tromeđe, poginut će ne u borbama protiv Osmanlija veći od Bugara, koji su ga smatrali odmetnikom od bugarštine i „bugarske stvari“.

Biste su, znamo, jedna od najnižih, osnovnih formi spomenika. U Kavali ne fali ni onih boljih. Ona se, horoskopska lavica, svugdje, pa i ovdje slika uz lava, mramornog, postavljenog u slavu poginulih za oslobođenje grada 1912. - 1913., sklonjenog od Bugara 1945., pa četiri godine kasnije vraćenog, samo na drugo, bolje  mjesto. Mramornog škorpiona nema pa se ja, nakon što sačekamo da se jedna turistica „izselfira“, prislanjam na spomenik Aleksandru Velikom, iznimno lijepo ukrašen sa sve četiri strane, s tekstom prisege njegovih odanih vojskovođa i vojnika.

Brojni su spomenici s motivima iz starogrčki mitova, Grci bi uporno da budu ono što znanost kaže da odavno nisu, no najdojmljiviji je kip izgubljenog, ali odlučnog grčkog vojnika iz Balkanskih ratova; Bugari su ga za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu razbili u paramparčad i bacili u more, ali je nedavno rekonstruiran na osnovi starih fotografija. Kao apaurin djeluju, pak, dvije mramorne ruke sklopljene u pregršt, pune zemlje, iz koje niče mlado stablo ne znam čega, puno života.

„Bože dragi, hoćemo li ikad više vidjeti Kavalu?“, pitao je i Boga, i sebe, i nas, dok smo pakovali stvari na odlasku iz Kavale prije dvadesetak godina, nigerijski kolega imenom Ikechukwu, koje smo skratili u Čuka. Svakodnevno u dugim haljinama, bez problema je američkim odmaralištem „marširao“ s rukama u džepovima i kamerom na tjemenu. Ne vjerujem da je tada iko od nas pomislio da će opet vidjeti Kavalu. Iskreno, nisam ni ja, ali život je čudo, a čuda se dešavaju samo onim koji u čuda vjeruju.