Motovun - Grad na raskrižju zmajevih brazdi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za Motovun su mnogi prvi put čuli tek nakon što je u tom istarskom mjestašcu zaživio „Motovun film festival“, a neki i danas, 18 godina od prvog izdanja festivala, misle da je to sve što Motovun nudi.

Motovunski dan provodim krasno, ako i to nije malo reći, a razlog je sasvim nesvakodnevan: u Motovunu se, kažu alternativci, oni što znanost uzimaju kao nešto nesigurno ili čak banalno, križaju tri zmajeve brazde pa je to mjesto puno pozitivne energije, a ljudi smireni i dobre volje. Vjerojatno bi bilo uzalud i da je brazdi deset, a ne tri, da ja nisam iz Kreševa, a to je jedini kraj u Europi u kojem se može naći citrin, poznat kao kristal dobrog raspoloženja. Ukratko, u Kreševu su svi uvijek dobro raspoloženi. E, dakle, kad se sretnu Motovun i Kreševo – nema greške, nema grija ??

Tri brazde ne vidjeh, ali dobru energiju osjetih još i prije ulaska u grad, čim ga ugledah navrh brda. Umjesto brazdi iznad njega lebde tri oblačka, dva manja, valjda nedorasla dječica, i jedan veliki, to ih mamatata čuva da se ne zaigraju i izgube u beskrajnim nebeskim livadama bez suhozida i međa. Malo tu dobru energiju kvare drvene kućice, išetale gotovo na ulicu, u kojima se prodaju suveniri - više me to podsjeća na scenu s kakvog seoskog derneka u Bosni nego što se uklapa u sliku Motovuna, ali šta ćemo, niko nije savršen.

Do grada se može autom, a kome je do šetnje uzbrdo, nije problem, može se i stepenicama. Treba napraviti 1052 koraka, toliko je stepenica i najduže su u Hrvatskoj. Hvala lijepa, ja ću ipak autom.

„Predgrađe“ Motovuna zove se Gradiziol, makar je za tako mali grad, sa svega 531 stanovnikom, malo preambiciozno reći da ima predgrađe. Jedna crkva je na početku, a druga na kraju Gradiziola. Uz prvu, posvećenu svetoj Margareti, zaštitnici rodilja, stoji i groblje. Čudna kombinacija starih spomenika, gotovo bez izuzetka s talijanskim imenima, i novih, uglavnom s hrvatskim imenima, mada je šestini stanovništva materinski jezik talijanski, a kasnije ću usred grada vidjeti i ured Zajednice Talijana „Andrea Antico“. U groblju, zanimljivo, i nekoliko grobova u formi sarkofaga, a na onim uzidanim u arkade mogla bi se, ko talijanski zna dobro, učiti povijest Motovuna.

Druga crkva u Gradizolu je ona posvećena Gospi od Servita. Podignuta je 1521. godine, a 1595. je uz nju podignut i samostan. Serviti bi trebali biti služitelji, da ko ne pomisli da je crkva posvećena „Gospi Službenoj“. Inače su pomalo čudan katolički red: osnovali su ga u 13. stoljeću sedmorica bogatih trgovaca iz Firenze koji su svu svoju imovinu razdijelili siromasima i život posvetili Bogu. Nisam siguran, ali ih, koliko znam, na našim prostorima odavno nema. Ne bi čudilo ni da je crkva posvećena „Gospi od Smokve“ – legenda kaže da se u neka davna vremena Gospa s Isusom, ovdje, gdje se nalazi crkva, ukazala vjernicima na stablu smokve. Crkva „obična“, a jedina posebnost joj je to – ne vidjeh dosad nigdje – što joj je rozeta iznad ulaza zatvorena. Naknadno, izgleda mi. Kako je ovdje naselje gusto, što bi se reklo „kuća na kući“, 15-metarski zvonik, također dozidan naknadno, 1898. godine, jedva da se vidi.

Motovunski „asfalt“

Ulice u Gradizolu ne mogu se nazvati uličicama; jest da su uske, ali im, za tako mali grad, „nema kraja“. Zanimljivo je što imaju „nogostup“, barem bi se tako, u nekom smjelijem gledanju, mogao nazvati uski nagnuti dio po rubovima, uza zgrade. „Asfalt“ su kamene ploče nejednake veličine, međusobno uglavljene kao križaljka Borisa Nazanskog. I baš se zapitah, jer se sjetih da je ovdje rođen automobilistički as Mario Andretti, nekadašnji prvak svijeta u „Formuli 1“: pa gdje je naučio voziti, gdje je polagao vozački ispit?! Ah, da, Italija, a onda i Amerika! I po gradizolskim, a i po ostalim, uglavnom turisti i djeca. Na jednoj od podzida, iznad glava razigrane djece, spomen-ploča Vladimiru Nazoru. Zašto baš njemu, vidjet ćemo kasnije, mada to mnogi sigurno već znaju.

Prošetat ću i Borgom, podgrađem, kako ga domaći zovu, makar su i predgrađa i podgrađa odavno stopljena u jedno. Manji dijelovi obrambenih zidina vide se i danas, iako su im stoljeća na umornim ramenima. Možda su Gotička vrata malo mlađa, čim su dobro sačuvana, a tu je i još nekoliko crkvica: sveti Ciprijan, on je nakon neke od epidemija kuge odmijenio svetog Antu Padovanskog, Gospa od Vrata, sveti Ivan Krstitelj… Tu je i hospicij ili ubožnica, kako već kome paše. Kad se zna da je zabilježeno kako su u gradu još 1331. godine djelovali i liječnik i ljekarnik, ništa čudno što je postojalo i takvo što, a kad pročitam da su u hospiciju živjeli prosjaci i beskućnici, koji su tu spremali hranu što bi je isprosili za dana, pitam se šta se čeka s izgradnjom „lanca“ ubožnica – nema grada, manjeg ni većeg, kako na našim prostorima, tako i po razvijenom zapadu, kojem ne bi trebala.

Evo me pred Novim vratima. Tako ovdje nazivaju nešto što je obnovljeno, ponavljam obnovljeno, ne izgrađeno, još 1607. godine. Podestat ili gradonačelnik bio je neki Marco Pasqualagi, i on se potpisao na ploči koja govori o obnovi. Nova vrata su ustvari obrambena kula sa dva različita luka i povelikom prostorijom između njih. I iznad prednjeg luka, i iznad onog izlaznog, grbovi; prepoznajem samo grb grada, ostali, pretpostavljam, pripadaju velikaškim rodovima koji su vjerovali da će trajati vječno, a danas su grbovi jedan od malo preostalih vidljivih tragova njihova postojanja. Naravno da je iznad svega, pod samim krovom, mletački lav, a njega ću kasnije sresti na još mnogo mjesta. U šapama često ima knjigu, ali je ponegdje samo drži zatvorenu, ne čitajući će. Legenda kaže da su mletački lavovi klesani s otvorenom knjigom u vrijeme mira, a oni sa zatvorenom potječu iz godina tijekom kojih se ratovalo. Iznad svega „mašikule“, „rupe“ kroz koje su, po legendi, branitelji grada zalivali napadače vrelom vodom, uljem, katranom, šta je već bilo pripremljeno, ili ih gađali kamenjem.

Nova vrata

Da, mletačka vlast i slava, lavova, srećom načitanih ?? k’o u zoološkom vrtu, a na kraju ostala samo ona tri dalmatinska: ovdje je, naime, u Motovunu, u svojoj kući, Miroslav Šutej napravio likovno rješenje za hrvatski grb i zastavu. Lavove je zamijenilo čitavo malo životinjsko carstvo.

Unutrašnjost Novih vrata nalik je našem Fojničkom grbovniku, samo što je „motovunski grbovnik“, umjesto na papiru, odštampan u kamenu. I tu je lavova svetog Marka nekoliko, kao da se u Motovunu prije 500 godina održavala klesarska kolonija na zadanu temu, ali i grbovi rodova Zusti, Polesini i Nadal, sve iz 15. stoljeća. Ko zna, možda je i Rafael Nadal iz Motovuna, samo mu niko nije rekao ?? Uz grbove i lavove i mnogo kamenih ploča s ukrasima i natpisima, uglavnom rimskih, ali i mlađih, mletačkih, a ispod njih mladi bradati „tamburaš“, maskiram tamnim naočalama. Na repertoaru je Piccolissima serenata, malo laganija inačica. Nadam se, a i „tamburaš“, da su ploče dobro pričvršćene ??

Od Novih do Glavnih vrata, kako se naziva kapija kojom se dolazi u samo središte grada, možda je dvadesetak metara, a dvije kule su s gornje strane povezane prostranom Komunalnom ili Općinskom palačom. Palača je ujedno bila i vijećnica i dio utvrde, a neki je smatraju najbolje očuvanom romaničkom javnom građevinom u Istri. Ja je i ne stavljam baš tu, na sam vrh, pogotovo što je poprilično romaničkog u međuvremenu okrnjeno raznim dogradnjama i prepravkama, mada je ponešto i sačuvano, recimo originalne bifore na zapadnom pročelju koje, kao i prva inačica palače, potječu iz 13. stoljeća.

Glavna vrata… Kroz njih su ulazili mnogi, ali povijest Motovuna ipak ne započinje s njima. Arheolozi su oko zidina i u njima našli tragove o prisustvu ljudi na ovom prostoru još iz 3. stoljeća prije nove ere. Današnje ime prvi put se spominje 804. godine, a Mlečani su zavladali gradom 1278. godine, nakon što su njime stoljećima vladali Germani i patrijarh iz Aquileie. Mlečani uskoro nakon dolaska sazidaše i Glavna vrata, a gradom su vladali do 1797. godine. I ostaviše najviše tragova pa – znam da sam dosadan – i Glavna vrata krasi njihov lav, ugodno smješten između još dva grba. Zanimljivo je da su Glavna vrata, ali samo s vanjske strane, izvedena u gotičkom slogu pa ih poneko pomiješa s onim pravim Gotičkim vratima, kod Borga.

Crkva svetog Stjepana

Prvo što se ugleda kroz izlaz, jer i Glavna vrata imaju nešto ponutrice, međuprostora, jest crkva svetog Stjepana i zvonik-kula uz nju. Naravno da nije slučajno, budući da su ogromnu većinu ovdje uvijek činili katolici, a spomenuta crkva je glavna. Te dvije činjenice mi neće pomoći da barem jednu od bukadar ovdašnjih crkvi zateknem otvorenu, iako posjetitelja itekako ima i mnogi bi, uopće ne sumnjam, rado ušli barem u jednu, ali ništa od toga. Nema ni, kao neke druge, staklenog portala pa snimak - znam da je smiješno - pravim kroz ključanicu ??

Inače je crkva podignuta je između 1580. i 1614. godine na temeljima starije koja je, pak, smatraju arheolozi, sagrađena na ostacima kasnoantičke bazilike. Nema dokaza za to, ali je, a na osnovi manirističkih elemenata na pročelju, uvriježeno mišljenje da ju je „nacrtao“ znameniti venecijanski arhitekt Andrea Palladio, zagovornik vraćanja antičkih elemenata u cinquecentu, odnosno tzv. visoku renesansu te autor većeg broja knjiga iz oblasti arhitekture, ali i nacrta za neke od najpoznatijih venecijanskih građevina toga doba. Crkva je donekle izmijenjena zahvatima poduzetim prije dvjestotinjak godina, ali je zadržala glavne crte stare, originalne izvedbe.

Crkva i zvonik su malkice, pogotovo bojom - pročelje crkve je žuto, zvonik siv, od golog kamena - raspar, ali u komponiranju glavnu riječ i nije imala estetika, budući da je zvonik služio i kao obrambena kula te, prije svega, kao promatračnica. Ne znam je li nekad dograđivan ili je isti kakav je bio u 13. stoljeću, ali će prije biti da je ondašnji, s tim što je obnova moralo biti, a jedna, iz 1528. godine, ostala je zapisana u kamenu, kao i ime tadašnjeg načelnika Giacoma Zena i njegov grb. Neki čak smatraju da je zvonik, visok 27 metara, u početku bio samo osmatračnica, a da je neko naknadno nadošao na ideju da se u njega postavi zvono.

Grad, odnosno ono što je stalo unutar glavnog dijela zidina, ustvari je trg osrednje veličine, a ljudi koji ovdje pripremaju doček posjetiteljima doista se trude napraviti ugođaj. Za razliku od suvenirnica na prilazu središtu, ovdje su suveniri i njihovi prodavci pod nadstrešnicama, a koliko god prostora zauzimaju grnčarski proizvodi ili domaći džem, toliko, gdjegdje i više, zauzimaju originalni starinski predmeti, od brezove metle i sita pa do rakijskih pletara, udobno „ušuškani“ u cvijeće, zelenilo, slamu… Slično je i pred improviziranom kovačnicom: dok ti kovač otkuje potkovicu s tvojim imenom, i to u „aparatu“ sa starinskim mijehom, koji je i kod nas u Bosni davno postao muzejski eksponat, možeš uživati ne samo u kovanju nego i priupitati šta je šta od svih onih sitnica oko kovačke vatre. Kao žitelj Kreševa o kovanju znam mnogo, ali o stolarskom zanatu puno manje, a tu je i jedna takva izložba, i alata i proizvoda, i to – pred zgradom Općine. Oni koji znaju cijeniti povijest, naprave to i tako, a oni koji bi da razvijaju turizam pa usred grada opucaju stakleno-betonsku aždaju i kažu da je to općina, na usluzi narodu… gdje bi se pred takvu jednu zgradu mogla naredati svrdla i tronošci.

Ispred Glavnih vrata

Izložba starih zanata upotpunjena je i, mora se reći, uljepšana na nekoliko načina: ispred dvije kuće stol i stolovi zastrti plavim baršunom, na nekoliko točaka stolovi umotani u crveno platno, a na njima cvijeće, na starodrevnom kamenom bunaru, sagrađenom 1453. godine i ukrašenom grbovima, uz cvijeće i razbacana užad te staro posuđe. Nasred trga stol, a na njemu knjiga dimenzija kakve tiskari ne znaju, i to slikovnica – motovunski divovi i Veli Jože.

Njega nalazim na ledini ispod trga, uza zid povisoke zgrade. Tu su ga postavili slikari koji baš ovih dana prave likovnu koloniju, a i bina je spremna za večernji koncert. Velog Jožeta su ostavili samog, a on, smiren i pun dobrine, gleda gdje su mu se pogubili ostali divovi, da ih novi gospodari opet nisu odveli na kakvu bauštelu, i ima li odakle Civette da zametne kavgu…

Još jednom obilazim trg, koji inače, kao i Zajednica Talijana, nosi ime po Andreu Antiji, renesansnom skladatelju i tiskaru, rođenom ovdje prije pet stoljeća. Jest da je otišao u tadašnju prijestolnicu Veneciju i najveći dio života proveo „tamo daleko“, ali svejedno, ipak je domaći. Na drugom kraju je palača Polesini, njih i njihov grb već spomenuh, ali mi - koliko god se ovdašnji ljudi ponosili njome - nije nešto posebno; čim se nešto pretvori u hotel, a u palaču je „useljen“ hotel „Kaštel“, ne može više izgledati kao nekad. Drugi mali trg, mada su ustvari gotovo sastavljeni, ime je dobio po Josefu Resselu, šumaru i izumitelju brodskog propelera, inače češko-austrijskog podrijetla, ali je i danas „ovdje“ pošto je jedno vrijeme, od 1835. do 1843. godine, živio i radio upravo u Motovunu, a kolika je „faca“, najbolje govori podatak da je on – mada će se toga sjetiti samo ponešto stariji - onaj striček sa novčanice od 500 schilinga.

E, na tom trgiću je i gradska lođa, stara tristotinjak godina, ali je to mjesto i krasan vidikovac. Vidi se „pola Istre“, ali je sasvim dovoljno vidjeti rijeku Mirnu i prugu Parenzana: uhvatile se ruku pod ruku i odšetaše u beskraj šume svetog Marka. Bit će u berbu tartufa, tamo ih, kažu, ima najviše. Dobra im kob i sretan put!