Ostrog, mjesto gdje su čuda sasvim normalna stvar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad se piše o Ostrogu i svetom Vasiliju Ostroškom svakako bi trebalo krenuti iz Hercegovine, s trebinjskog područja, iz sela Mrkonjići, gdje je Svetitelj rođen (1610.) i odrastao, a nastaviti u Zavali i Tvrdošu, gdje je, osim onih dječjih, a po predaji i tako ljudskih, proveo iskušenja koja dijete pretvaraju u čovjeka, a čovjeku dodaju pridjev Božji. O Mrkonjićima sam, međutim, već pisao u putopisu iz Trebinja, obišavši i mjesto gdje je bila Vasilijeva rodna kuća, i crkvicu svetog Nikole na mjesnom groblju, i grob njegove majke Ane. Mnogi su inače sigurni da Ostrog pripada Nikšiću, s te strane je najbliže doći, ali se ovo područje stvarno nalazi u sastavu općine Danilovgrad.

Gotovo svi zapisi o Ostrogu, valjda i zbog nestrpljivosti da se pokuša opisati jedno tako čudnovato mjesto, ni ne počinju izdalje od takozvane donje crkve, ali bih ja ipak malo drugačije, pa bih krenuo već od rijetko spominjanog sela Bogetići, u ravni podno Ostroga. Bogetići su, naime, prva ili, još češće, posljednja točka hodočašća pod Ostrog za one koji ga naume obaviti sa više turističkih nego vjerskih motiva: tu se prije polaska uzbrdo može osvježiti i kavenisati, a u povratku izabrati restoran u kojem će se dojmovi iz posjeta manastiru sumirati uz kajmak iz mješine ili njeguški stek. Suvenirnica ima „na pasja preskakala“ i u svim će vam reći da je ono što prodaju originalno, unikatno, posvećeno, ma gotovo kao da je suvenire djeljao sam Svetitelj. Suvenira ima i u provizornim nadstrešnicama uz cestu, gdje se prodaju i med, loza, vino, ljekovito bilje i svašta nešto što i nema veze s hodočašćem, ali će hodočasnika možda navesti da se trzne za džep.

Tu je i nekoliko spomenika, a jedan već u ravnom dijelu sela, zadjeven između restorana i suvenirnica. Na prilično jednostavnoj četverostranoj piramidi s petokrakom na vrhu ispisano je nekoliko stotina imena poginulih boraca i žrtava fašističkog terora. Možda ga ne bih ni spomenuo da mu postament ne krase natpisi u kojima je neznani autor napravio miks NOB-a i narodne tradicije, zašavši malo i u susjednu Hercegovinu i među tamošnje stećke: „Umorni putniče stani / kraj gordog spomenika / tu leže borci pali / od zlog tuđina i izdajnika“. Tako stoji na jednoj strani, a i ostali natpisi su izvedeni u sličnom tonu.

Slika je slična i kad se krene dalje ka manastiru, kroz raštrkano seoce Pješivac; ukratko, sve se pretvorilo u trgovinu. Nije ni čudo kad se zna podatak da – tako barem tvrde u manastiru – ovim putom godišnje prođe oko 300.000 ljudi! Jedan, možda i najpoduzimljiviji između Bogetića i manastira, ipak nije uspio, pa velika prizemna prodavaonica s lučnim atrijem zjapi prazna, a jedini „živi stvor“ je svetac na zidu, s s križem u lijeoj ruci, desne upozoravajuće okrenute k nebu. Džaba, eto, ni on nije pomogao vlasniku.

Da ne bi baš sve bilo komercijala, pobrinuo se izvjesni bogobojazni Blagoje Cicmić, obnovivši prije devet godina masivni križ negdje na pola puta do manastira. Malo dalje i spomenik serdaru Mrkoju Mijuškoviću koji mu podigoše njegovi potomci okupljeni u „Udruženje Mijuškovića“. Legenda kaže da su Mrkoju, a na bolji svijet je preselio 1820. godine,  taman bili iskopali grob i položili ga unutra, a stijene iznad groba se tog časa sama od sebe odvalila i pala pravo preko groba. Stijena i danas stoji na njegovom grobu, tu, u Pješivcu, samo što ne nalazim putokaza koji bi mi kazao gdje se grob nalazi. Blizu spomenika Mrkoju još jedan partizanski: zagledam ga, poznat mi nešto, a onda shvaćam da je u pitanju umanjena kopija onog od prije par kilometara, samo bez srednjeg dijela sa imenima civilnih žrtava i bez crvene petokrake na vrhu. I njega krasi poneki domišljati stih: „Nova povjes nove domovine / probiraće i od zlata zlato / i na oltar njene veličine / snjim će bit vam ime zapisato.“ Nisam nešto posebno upućen u crnogorsku književnost, možda je stihove smislio i neki poznati pjesnik, a i ako nije, zvuče zanimljivo, pogotovo riječ povijest, makar i ovako, u inačici povjes, sa dva slova manjka. Zanimljiv je još jedan od natpisa na postamentu, u kojem se poginulim poručuje da „vile će se grabit u vjekove / da vam vjence dostojne opletu“, ali ne toliko zbog moćnog  distiha, koliko zbog toga što je klesar, valjda se skroz naskroz usredsredivši na to da slova budu lijepa, ispustio jedno ćirilično r u riječi pretrpljeno, a kad je to neko primijetio, već je bilo kasno. Da se greška koliko-toliko ispravi, r je, minijaturno, veće se nikako nije moglo ugurati, naknadno urezano.

Manastir Ostrog iz Bogetića izgleda kao bijela točkica u beskrajnom sivilu ljutih kamenih gromada Ostroške grede i treba se dobro potruditi da bi se ta točkica našla, a da bi se pretvorila i u fotografiju, trebao bi neki bolji foto-aparat od mog i bolji fotograf od mene. Tek negdje malo prije donje crkve točkica se uobličava u nepravilni bijeli pravokutnik, i dalje malen kao otočić u oceanu koji je i one što su ga načas primijetili na pučini zabrinuo, jer je izgledao više nalik fatamorgani nego stvarnosti.

Inače je put ka Ostrogu najkrivudaviji kojim sam se ikad vozio, a ne vjerujem da sličnog ima bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Na nekoliko mjesta na stijenama, kućicama i drugim manjim objektima farbom je napisan broj neke šlep-službe, mada sam puno puta čuo podatak da se na tih petnaestak kilometara nikad nije dogodila prometna nezgoda. Ne znam je li to istina i, ako jest, je li u pitanju oprez vozača ili put nadzire osobno sveti Vasilije, ali bih onima kod kojih ovakva mjesta, s kilometrima dubokim provalijama, izazivaju prevrtanje želuca i nemjerljiv strah, preporučio da se Svetitelju pomole negdje dolje, u ravni – opravdano je i sigurno im neće upisati u grijehe.

Tako je sve do donje crkve, posvećene Svetoj Trojici. Za izgradnju je izabrano mjesto u mnogo ravnijem dijelu područja, gdje ima i prilično njiva i livada, u prijašnja vremena neophodnih za život svima, pa tako i monasima. Prvotno je tu sveti Vasilije, zahvaljujući višim crkvenim vlastima, kao i onim svjetovnim, podigao manji konak za mlađe kaluđere, a crkvu je 1824. godine, uz blagoslov Petra I. Petrovića Njegoša, kasnijeg svetog Petra Cetinjskog, podigao tadašnji ostroški manastirski nastojatelj Josif Pavićević.

Crkva je srednje veličine, a monah na vratima sve koji su već „isukali“ mobitel ili foto-aparat  upozorava da unutra nema snimanja. Može samo ulaz sa freskom Svete Trojice i tu je crvena linija. Uz crkvu je i manastir, sav, čak i donjim, „slobodnim“ dijelom, „naslonjen“ na živu stijenu. U stijeni mozaik, Mak bi, da se tu zadesio kad i ja, rekao Sunčanog Hristosa, budući da je sunce taman došlo do njega. Preko puta starih i nove manastirske zgrade, jedna i u modernom stilu, a od kapije pa kroz cijelo dvorište složeno mnogo građevinskog materijala, bit će da se sprema neki veliki građevinski zahvat. Posjetitelja ne fali, jedna skupina je upravo tu, ali, realno, ovdje svi svrate gotovo kao usput, a mislima su već u gornjem, glavnom manastiru.

Do njega se još jedan dio puta može i autom, a nekad čak i do parkinga ispred manastira. Usput, oduvijek se pričalo da se zavjet i molitva bolje uslišaju što se više napora potroši dok se dođe do manastira. Ja idem bez posebnog zavjeta, ono „za mir u svijetu“ i slične tričarije, ali je ovaj put  aktualna prva opcija, može se samo do donjeg parkinga, a onda uz kamene i – baš se mora pripaziti! – prilično klizave stepenice, zbog čega se mnogi sve vrijeme, idući i odozgo i odozdo, pridržavaju za, srećom, čvrste rukohvate. Dobra stvar je to što se uza strmenitu stazu nalazi i bunar s pitkom vodom, mnogima su danas najveća, često i jedina uzbrdica stepenice u kući ili stambenoj zgradi. Ima pored zavojitih staza i malih pešterica i pripećaka na koje prolaznici uglavnom ne obraćaju pažnju, a ja u neke i ulazim, sklon na pomišljanju da su možda i to nekad, u davna, predmanastirska vremena, bile monaške isposničke ćelije. U jednoj naiđoh i na ozidane stepenice – unutra je, dakle, nekad nešto sigurno bilo.

Ne znam je li iko ikad napravio fotografiju manastira s dvorištem bez ijednog čovjeka na njoj. Možda i jest, mada nije lako; bio radni dan ili vikend, što bi rekli „i petkom i svetkom“, i to u svako doba dana, hodočasnici dolaze. Kad sam ovdje bio prvi put, prije par godina, jedan iskušenik mi ispriča kako je dugotrajnim mjerenjima temperature ustanovljeno još jedno čudo, osim onog zbog koga su ljudi tu: mjesto gdje se nalazi manastir, reče mi, tijekom godine ima najmanje temperaturne oscilacije u Europi! Uprošteno, nije je ljeti vruće, niti je zimi hladno. I doista, tada je već bilo zimsko doba, a temperatura je bila taman, no kad sam se, sat-dva kasnije, sa 900 metara nadmorske visine, na koliko stoji manastir, vratio nazad, do mora, postalo je hladno. Da nije stvar u tih sat ili dva razlike, vidjelo se po madracima prostrtim po dvorištu: u manastiru, naime, ima konak za hodočasnike, ali, kad ih je mnogo, svi nikako ne mogu stati unutra, pa onda iz konaka uzimaju madrace, jastuke i deke, prostiru ih po pločniku i tako dočekaju jutro. Eno u hodnicima konaka stotine čistih i uredno složenih madraca što čekaju hodočasnike.

Pred manastirskom kapijom treba odahnuti, napiti se još malo vode ispod freskopisane kupole i pročitati upozorenja: s one strane kapije nema pušenja, unutra ne mogu psi, a posjetitelji trebaju biti pristojno obučeni. Jedan mladi par našao se ljubiti baš pored česme, računaju valjda, pisalo bi da je zabranjeno, a i s ove strane kapije je.

Danas nema gužve, ali ipak nije prazno, štoviše, neki će, vidjet ću kasnije, po mraku stići na večernju liturgiju. Ispod manastira, bjelinom utopljenom u bljedilo stijene, gotovo dokle pogled dopire, razlegli se zeleni Bjelopavlići. Isus i svetitelji na širokom pročelju prije mraka su uvijek ogrijani suncem, kao, uostalom, i gotovo čitavog popodneva. U suvenirnici su me prošli put zamolili da izbrišem već snimljene fotografije pa ovaj put ni ne pokušavam, a imalo bi se šta, jer je ova vjerojatno najbolje opskrbljena u ovdašnjem pravoslavnom svijetu. Osim hodočasnika, dvorištem malo-malo pa prošpartaju monasi i monahinje, a jedan baš nevjerojatno sliči na bivšeg episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija, toliko da pomišljam da je ovaj nekim čudom banuo iz Njemačke, gdje je raspoređen prije par mjeseci. Smije se kad mu priđem i kažem to što mi izgleda: nisam prvi već ko zna koji što tako misli. Monaško ime mu je Danilo, a obavlja dužnost arhimandrita manastira svetog Save u Goliji kod Gacka. Simpatičan, komunikativan, pun blagosti i dobrine pa, dakle, Grigoriju ne sliči samo vanjštinom.

I manastir i crkve su uglavljeni u doslovno okomitu stijenu. Nije da se ne nađe još poneki takav slučaj, ali ih je dovoljno malo da se ovaj u Ostrogu može smatrati originalnim. Povijest manastira može se pročitati na bakrenoj ploči pored koje prođu valjda svi hodočasnici. Iako je prostor razmjerno mali, izbor, kuda krenuti, i nije. Crkve su dvije: jedna, svetog Vavedenja, u donjoj razini kompleksa, a druga, u gornjoj razini, pećinska crkva svetog Krsta. Nju je, zanimljivo, još za života svetog Vasilija, oslikao majstor Radul, jedan od najzjačajnijih predstavnika bizantskog ikonografskog slikarstva tog doba, čije se freske mogu vidjeti i kod nas, u manastiru Žitomislić te u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu, gdje je 1674. godine živopisao ikonostas. Dio ove crkve je i pećina prepodobnog Isaije Onogoškog, utemeljitelja manastira. Predaja, naime, priča da je sveti Vasilije prvotno odlučio posljednje dane provesti na Svetoj Gori, ali su ga, dok je ovuda prolazio, bjelopavlićki glavari nagovorili da ostane ovdje. Odveli su ga do Isaijinog unuka istog imena, koji je već živio tu, uz pećinsku crkvicu posvećenu Bogorodičinu Vavedenju, više nalik isposničkoj ćeliji nego pravoj crkvi. Elem, Vasilije, koji je bio mitropolit pa, prema tom, i nadređen Isaiji, dozvoli mu da pećinu uklopi u crkvu i to je današnja crkva Časnog Krsta. Tako Svetitelj ne ode na Svetu Goru već osta ovdje i sav svoj imetak uloži u gradnju manastira i kupovinu zemlje od koje će monasi živjeti.

I to zauvijek! Umro je 1671. godine, a pokopan je na zaravni ispred crkve Bogorodičina Vavedenja, ali se, kaže predaja, u snu triput javi Rafaelu Kosijerevcu, igumanu manastira u Župi Nikšićkoj i kaže mu da s braćom ode u Ostrog i otvori njegovu grobnicu. Tek treći put, kad ga je spržio po licu žarom iz kadionice, Kosijerevac povjerova i učini što mu je naloženo. Svetiteljevo tijelo, nastavlja dalje predaja, nađoše čitavo, što više „žuto kao vosak i mirišljavo kao bosiljak“. Odlučiše ga sahraniti ispred ikonostasa u crkvici-pećini ispod koje je dotad počivao, a na zidu iznad kovčega naslikaše njegov lik.

Godinama već u pećinici po cijeli dan dežura po jedan monah, na smjene, naravno, nešto kao požarni u vojsci. Na niskom ulazu se ne mora sagnuti valjda samo neki patuljak, piščevom nepažnjom odlutao iz bajke, a pećina je tako uzana da, uz Svetiteljevo tijelo i monaha, može stati još najviše dvoje-troje ljudi, koji kleknu, poljube kovčeg, pravoslavci ga zovu kivot (ćivot), a monah im nad glavama izmoli blagoslov. Dolaze i ulaze ne samo pravoslavni, već i katolici i muslimani, a u nekoliko navrata su, reče mi jedan iskušenik, zabilježeni i dolasci budista. Fotografiranje strogo zabranjeno, nema nikakve šanse.

Svetiteljevo tijelo odavde je izneseno samo jednom, 1712. godine, kada su Osmanlije naumili obeščastiti ga. Monasi su saznali za njihov naum pa su se sklonili iz samostana, gdje su nasilnici zatekli samo nekog pastira Stanka Aleksića. Pošto su shvatili da zna gdje je tijelo sakriveno, a neće im to reći, mučili su ga i na kraju ubili. Kad se sve sleglo, monasi su pastira Stanka iz zahvalnosti sahranili u crkvici svetog Krsta. Proglašen je svetim mučenikom, a prije 15 godina su njegovi zemni ostaci preneseni u za to posebno izgrađenu crkvu na zaravni ispod donjeg manastira. Prilikom iskopavanja tijela, ispostavilo se da Stankove ruke ni do danas nisu istrule.

Posebno se štuje i mjesto gdje se nekad nalazila Svetiteljeva ćelija i gdje je umro. Danas je to slobodan prostor, sa mramorno-staklenom oznakom da je umro baš tu, koju poljube i poklone se tu svi koji svrate. Mjesto natkriljuje mozaična freska s nazivom „Usnuće svetog Vasilija Ostroškog“, izvedena, dakako, u živoj stijeni, na kojoj dva anđela lebde iznad mrtvog tijela na odru, te stablo vinove loze, izniklo, kaže predaja, odmah nakon Svetiteljeve smrti. Iako raste doslovno iz stijene, bez trunke zemlje, loza, tvrde monasi, svake godine rodi obilnim plodom.

Jedino što mi se baš ne uklapa u cjelovitu kompoziciju je modernistička nadstrešnica na platou ispred manastira ispod koje se svake večeri moli liturgija. Prizor je, međutim, svake večeri gotovo bajkovit: vjernici u polumraku, molitva se razliježe negdje iznad glava, po stijenama i pećinama, dim iz monaških kadionica lebdi i lagano plovi zrakom, a  plamen svijeća poigrava, nalikujući ivanjskoj vatri u odnosu na raštrkana svjetla što žmirkaju duboko u dolini ispod manastira.

Svijeća se inače svakodnevno zapali toliko da je prostorija namijenjena za to uvijek podobro ispunjena, a nerijetko se uza zidove može vidjeti i po desetak vreća punih onog što ostane kad svijeće sagore. Nikad neću razumjeti toliku potrebu ljudi da ispišu svoje ime na crkvenim zidovima i sličnim mjestima, ali me ipak ne čude ona ispisana u čađi prostorije za paljenje svijeća u Ostrogu. Koliko ih izgori, imena će nakon nekog vremena nestati, a bit će ispisana druga. Svi ovdje vjeruju da je i to jedan vid poštovanja prema svecu, ono u stilu „evo vidiš, sveti Vasilije, došli smo ti, usliši naše molitve i naš zavjet“.

Čuda su ovdje takoreći normalna pojava, a najčešće se pokazuju ozdravljenjima u slučajevima kad liječnici dignu ruke od bolesnika. Na stotine ih je, a monasi ih zapisuju u svoje teftere, ne praveći od svega marketing, što ne znači da će ih prešutjeti i oni koji su čudo doživjeli te članovi njihovih obitelji. Osim takvih, „standardnih“ čuda, zabilježeno je i jedno baš posebno: u veljači 1942. godine Nijemci su granatirali manastir, a jedna granata pala je na kameni zid iznad manastira, razbila vrata na crkvici svetog Krsta i – otkotrljala se, ali nije eksplodirala. Štoviše, u svim tim „mantinelima“ se razbila, i to tako da je upaljač pao na jednu, a barutno punjenje na drugu stranu. Monasi su je sačuvali i nakon rata predali nadležnim vlastima, ispričavši im čitav slučaj, a na ispitivanju je ustanovljeno da je granata bila apsolutno ispravna, ali sveti Vasilije očito nije dozvolio da u „njegovoj kući“ napravi dar-mar. Granata je vraćena i  danas se čuva u manastiru.

Ne jednom sam čuo prigovore kako je sve vezano za Ostrog komercijalizirano do krajnosti. Možda, to sigurno bolje znaju oni koji su češće ovdje. Drugi ga, ne mareći za to, doživljavaju potpuno suprotno, kao utočište za barem kratkotrajni iskorak iz komercijaliziranog svijeta koji je iz dana u dan sve luđi i besmisleniji. Što se mene tiče, čista i puna srca ostavljam manastir iza leđa, u beskrajnoj pomrčini, skriven u neizmjerljivoj širini Svemira, a kad se spustim u Bogetiće, dvojbu ću imati još samo oko toga sliči li odozdo više na svitca zalutalog na ogrtač džina što pridržava Zemlju da zanavijek ne upadne u crnu rupu ili na nestvarni pogled jednookog dobroćudnog diva, zastalog na rubu nebeskog svoda.