Počitelj, kamengrad obješen o nebo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Volim Bosanke“. Grafit, zajedno s muralom kojim dominiraju dvije ruke zakačene kažiprstima, u betonskom pothodniku prema Neretvi dočekuje došlace koji odole odmah pojuriti prema kulama, minaretu i zidinama. Tu je brodić-kafić za one što prvo želi kavenisati na blago ljuljajućem neretvanskom valu, ali velika većina onih koji dođu ne samo da neće već će odmah, užurbano, kao da će im slika viđena s ceste pobjeći, krenuti uzbrdo.

Tu uopće nije važno jesmo li ovdje drugi, trinaesti ili dvadeset prvi put, ushita nestati ne može, a ni poleta da se krene. Brzina se, međutim, učas izgubi, užurbanost ishlapi, tȁ      treba stati, ogledati se u ispranoj i usjajenoj kaldrmi ispred Ibrahim Šišman-pašina hana, dohvatiti pogledom usamljenu nisku građevinu bez krova pa odsutno krenuti dalje. Dan je sunčan, kiša je danas bliža Atacami i Sahari nego Počitelju, ali ćeš u sekundi zamisliti i, ako se samo malo potrudiš, čuti dobovanje po kamenim krovnim pločama, poredanim „na četiri vode“. I uživjeti se, makar kratko traje, toliko da bi, da ga kojim slučajem imaš uza se, rasklopio kišobran.

Umjesto toga zveče samo glasovi prodavača svakoraznih potrebnih i, puno više, nepotrebnih drangulija: možda to tako treba, ali ti izgleda kao da se čitav ovaj kamengrad pretvorio u tržnicu čiji je nadglednik uzeo slobodan dan pa niko ne mari za pravila. Među jeftinom turskom, kineskom i ko zna čijom sve odjećom nađe se i ponešto ako ne baš vrijedno, onda svakako zanimljivo, kompatibilno s Počiteljem: ćilimčić, šal, serdžada, pletena torbica, ponjava, postekija... Sve do jednog bijelog konjića krupnih tužnih očiju; pregrijalo, a njega, k tomu još pretovarenog, položili na vruće kamenje. Pa se ne rasplači! :)

Niko neće ostati ni gladan ni žedan; dobro, nije za najesti i napiti se, ali jest za gricnuti i osvježiti se. Moja preporuka je domaći sok od šipka – ko ga popije dolje, na ulazu, neće, kladim se, ožednjeti do najviše točke grada. Da ni duh ne ostane žedan, makar je to ovdje nemoguće, pa hajde da kažem, da dobije i bonus, poslužit će mala likovna izložba u tunelu Donje kapije. E sad, ko istodobno zagleda slike, priča s umjetnikom i zvirlja u grane što ih valjda sam nečastivi povješa o izlazni lúk kapije, treba malo  pripaziti da se ne potuče o popriječene kamene razmaknice. I ja ću sljedeći put pripaziti, barem zeru više nego što sam sad.

Tržnica se proteže još desetke stepenika, ali je, kako gazišta ostaju za petama, sve praznija, dok šušur prodavača na kraju ne ustupi mjesto šapatu čempresa, donesenih, kaže predaja, čak iz Libana. Primili se, naučili ovdašnji jezik i ne štede se, samo tiho, najtiše, da potraje. Došlaci njihove isprekidane stihove uglavnom ni ne čuju, već svoj dah, jači što su dalje od Neretve, a bliže nebu. Kupole na Šišman Ibrahim-pašinoj medresi zaigrale se žmurke pa se ona između velike i reda s tri male, točno na lomu onog slova L, sakrila; vidjet ću je tek kad odmaknem visoko, a njoj popusti oprez ili joj bude dosta igre za danas. Iako rušeni i obnavljani, svodovi kupola pamte odjek mudrih riječi što ih softa čita iz knjige, karavanom, u bisagama ili u antrešelju samara, možda i u brižljivo svezanom zamotuljku na konjskim sapima pristigle iz dalekog svijetlog Misira.

Troprsti kip ispred ulaza u kuću Gavrankapetanovića, u kojoj se još od 1964. održava likovna kolonija, čeka umjetnike i „Trešnjevu nedjelju“, a bogati plodovi šipka na meni i ovakvim kao ja vježbaju svaki svoju ulogu u odboru za doček. Daleko je lipanj, ko zna gdje su se po bijelom svijetu razmiljeli slikari, kipari, grafičari i, što uvijek kaže jedan od njih, ostala bagra, ali je veliki duguljasti stol u unutarnjem dvorištu raspremljen, na malom razmazane boje u pliticama, štafelaji u stroju, ali u stavu „voljno“. Sa zidića u hladovini gleda glava žene, bezbeli izrađena baš tu, a društvo joj čine samo žuta tikva i zaboravljena baklja. Zavirujem, zrikam, isprobavam akustiku, uzimam kist… Nigdje nikog. Bilo bi baš zgodno da zateknu sliku, moju, kakvu apstrakciju za koju uvrh glave trebam tri minute.

Nigdje nikog ni u sahat kuli, ni oko nje. Mada je većina sahat kula slična, ovdašnja najviše sliči onim u Stocu i Mostaru. Ipak, ova je malo otvorenija, četiri oštrolučna  prozorčića pri vrhu blage piramide i, za razliku od onih po Bosni, nema krov od kaplame ni onaj karakteristični prepust. Šesnaest metara, samo šesnaest, a  i s ceste, i ispred nje, i iz svakog počiteljskog kutka izgleda kao da se onom antenom ili šta joj je već na vrhu usidrila u nebu samom, a tabane zalijepila za kamen. Piše na onoj bijeloj tabli da nema zvona, odnijela ga vojska 1917., a malo kasnije skinut je i sat. Hm, da se hoće da zvoni i da tuče sat, jednostavno je – naruči se, plati, postavi i to je to. Baš ne znam šta bi falilo. A zvono, kaže predaja, bilo doneseno čak iz Grčke, s Krete, i čulo se sve do Gabele, što je i zračnom linijom duže od 10 kilometara :-O Ne smijem ništa reć', sve je moguće!

Počitelj ne čine samo građevine što se vide i s ceste i iz svakog dijela i što ih svako spominje i slika već i detalji koje mnogi možda i ne primijete. Ima i onih davno nekad urušenih, do koljena u travi, od koljena u havi, ali u obliku prašine koju rijetke kiše i još rjeđe bujice polako odnose ka dnu i Neretvi. Pa drvene kapije sa zvekirom i doksati, ujedinjeni drvo i kamen su čitava jedna filozofija, skladba, ples, pjesma koju ne čuješ, ali je osjećaš, zatim male parcele za povrtalj, čak i jedna livada, što u kršu, kamenu i strmini nalikuju otocima. A tek dimnjaci: na Lastovu su ponosni na svoje „fumare“, u Vrsaru su oni u staroj gradskoj jezgri odavno dio turističke ponude, kao i gdjegdje u Toscani, a počiteljski su moćniji od svih - kao da su modelirani prema onim stijenama u Kapadokiji što ih nazivaju Vilinskim dimnjacima.

Pri samom gornjem dijelu nailazim i na štand blizu kojeg nema nikog, a ništa ne mijenja ni to što se zadržim fotografirajući: jesu li turisti toliko pošteni ili je vlasnik odlučio malo prikunjati pa ga prevarilo? Dio grada ispod Pašine tabije sav je takav: okamenjene kuće strše iz zelenila kao kule stražare, nekako mrgodne, kao da iza kapija čeka ordija brkatih surovih vojnika nestrpljivih da im jasakčija, ćehaja ili sam dizdar gromoglasno izda zapovijed za akciju, ali da zađeš i zatražiš čašu vode, slabo bi je dobio – malo koji od došlaca dobaci čak dovde pa i narod spuže dolje, gdje vrvi od ljudi, kako bi zaradio koji dinar. Od svega živog u vidokrugu je samo jedan tigar na prostirci što se suši na ogradi. Na Pašinu tabiju, tamo gdje su nekad stajali topovi, uvijek spremni za paljbu, ne penjem se, prekrižio sam je otkad su gore, umjesto kamenih, počela nicati željezna i staklena zdanja, ružne slike što nagrđuju jedno ovakvo mjesto.

Naravno, ne mora se to ni reći, da pogled radije leti dolje, ka Neretvi, džamiji, sahat-kuli i kamenim krovovima, a najbolji je s Gavran-kapetanove kule. Izdaleka izgleda zdrava, stamena i čvrsta k'o kakva mladenka, al' kad joj se približiš, bogme, vidiš da je kao holivudska glumica što se u šezdesetoj gradi djevojčicom, a stvarno se raspada. Okolo kalaj, unutra belaj. Glumice na raspolaganju imaju botox i slične stvari, Gavran-kapetanova kula ništa: krova nema odavno, zidine se polako urušavaju, čudim se da još nije bilo vijesti kako je kamen – ima ga okolo što se odlomilo od zida i palo – spucao nekog od došlaca po glavuši, a i penju se i gdje treba i ne treba. Dovoljno bi bilo uzverati se lohotnim stepenicama i poviriti kroz bilo koji od prozorskih otvora ili puškarnica, al' jok, već – uglavnom zbog efektne snimke za facebook ili instagram – pužu uz ruševne zidne okrajke, naginju se tako da su im noge u kuli, a trup u zraku, stranjaju s vanjske strane zidina… Više se ne može ni naslutiti – na stranu povjesničari, mislim na nas laike – gdje se tu nalazila musafirhana, gdje tamnica, gdje barutana; prije će oživjeti herceg Stjepan Kosača, Matijaš Korvin, Ibrahim Šišman-paša i Smail-beg Gavrankapetanović nego što će ovakav Počitelj na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

I potpisuju se, ali to mahom naš ubogi narod što misli da će time postati dio povijesti; hoće, ali povijesti nekulture i skrnavljenja. Darko i Danijel su 1999., kad su se potpisali, sigurno bili nedorasle drtesine, ali sad su ozbiljni ljudi; mogli bi ponovno doći i izbrisati onu plavu farbu. Huso iz Tuzle je kulu pohodio dvaput, 2018. i ove godine, a ima ga toliko da bi mu trebao barem jedan dan da svoje plemenito i gospodsko ime skloni sa zidova. Mane nije ni Alenu Jazvinu, i on je valjda od 2002. odrastao, nadam se da je i Almin, a posebna priča su navijači „Veleža“: nemam ništa protiv „rođenih“, i Gavran-kapetan bi, da je živ, vjerojatno bio „veležovac“, ali, brate, mora l' ih biti i ovdje, i to još na lučnom prolazu koji je nemoguće mimoići?! Fino je i što se nađe poneka kanta za smeće, ali bi ih nekad neko trebao i isprazniti, a neko je zaboravio „coca colinu“ rashladnu vitrinu; ona Počitelju stoji, što se kaže, k'o magarcu samar.

Obrambeni zid što spaja Gavran-kapetanovu kulu i Pašinu tabiju vijugava je zmija što se zaplela u grmlje i nikom ne da proći. Navrh kule toliko je visoko da minaret i sahat-kula znatiželjno gledaju odozdo, nemoćni u svoj svojoj sili i veličini da ikad dohvate toliko visine. Svaki otvor u zidu, na desetke ih je, ram je za sliku, a debljina zida paspartu. Jedan otvor, jedna slika, napraviš krug, eto albuma.

Jedni kažu već spomenuti Šišman Ibrahim-paša, drugi kažu Hadži-Alija, ali ko god je sagradio počiteljsku džamiju, napravio je čudo, dok je onaj što ju je 1993. odlučio poslati u zrak napravio zločin. Odavno je ponovno na svom mjestu, a krhotine što su letjele zrakom, sa svim onim šarama i arabeskama, barem jedan dio, poredane i izložene u džamijskom haremu. Malo je grjehota što su uz njih, čak i preko njih – džamijski harem mu dođe nešto kao depandans one tržnice spočetka – naredani šalovi, ćilimi i ostalo. Pletilja, živa, stvarna, blago zavaljena u stolici, trebala bi valjda biti dokaz da je roba domaća.

Dok krhotine i ono oko njih prolaze kroz objektiv, na vratima se pojavljuje počiteljski imam Džemal ef. Gadara. Vječito je, pa i sad, u bijelom. „Stanite“ – upadam, s rukom podignutom uvis kao kod onog srednjovjekovnog stričeka s Radimlje – „treba mi baš takva slika!“ „Stao sam“, kaže mirno, puštajući da mu se lice stvori u blagi osmijeh. Sjene mu prekrile bore, a mora da ih itekako ima. Njegov džemat je, naime, što bi se reklo, „i jest i nije“: dok ima turista, a među njima je i priličan broj onih što u džamiji žele obaviti molitvu, ima i džemata, kad zahladi i okiša se, nestane i džemata. Domaći svijet, ono malo domorodaca što još nije odselilo, to se odavno zna, uglavnom ima prečeg posla i ne mari. A džamija – e, pa, ona Počitelju, ma ko se u njoj molio, iako je usred sredine, dođe kao točka na i, kraljevska kruna na glavi dojučerašnjeg bana.

Kad padne noć, kamenim basamacima i strmim sokačićima, s ove i s one strane gradskog zida, navrh kula i u podrumima, sudaraju se duhovi. Stjepana Vukčića zidari zidaju ono što se danju obrušilo, crnočetaši Matije Korvina zaustavljaju sve živo što krene u grad i prvo im na ruke stavljaju željezne belenzuke pa tek onda pitaju ko su, osmanlijski topovi bešumno gruvaju i raziđuju tvrđu, a dunđeri, okruženi stražarima Hamza-bega Obrenovića, osvajača grada, katkad i s ponekim mletačkim uhodom iza leđa, zidaju; preko gloga preko drače / preko žege preko stege. Iza leđa im Šišman Ibrahim paša i derviši, zarobljeni u redcima one misirske knjige.

Nego, volio bih da mi neko kaže je li slučajno to što je Matija bio Korvin, iliti Gavran, a gavran mu bio i nasred grba, i što će gradom, makar i puno kasnije, zavladati Smail Gavran-kapetan? Ne znam da Počitelj ima grb, ali bi ga trebalo napraviti. Da se dva gavrana napokon pomire.