Roč – Mjesto gdje se pripremila prva hrvatska knjiga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ona legendarna „Džaba ste krečili!“ ne vrijedi samo kad se ispiše na svježe obojen zid - komotno ju je mogao uzviknuti veliki hrvatski povjesničar umjetnosti, paleograf i arheolog, akademik Branko Fučić, nakon što tijekom restauracije skinuo žbuku s jedne od freski u crkvi svetog Antuna Opata u Roču: ispod žbuke se, naime, ukazao najvažniji glagoljski grafit srednjovjekovne Istre, Ročki glagoljski abecedarij. Ko dotad nije znao sva slova glagoljice, sad ih je mogao lako naučiti, jer su se na ročkom Abecedariju nalazila baš sva, njih 34, a urezana su dvoredno u jednu od prečki križa. Nije jedini na hrvatskom tlu, ima ih još, primjerice u Dragniću i susjednom Humu, ali su nepotpuni, kao i oni u Barbanu i Lovranu, a usto je ročki i najstariji – nastao je oko 1200. godine.

Ročki abecedarij neću vidjeti – sve crkve u gradu su zaključane, a nema nikog ni u turističkom uredu. Turista ima poprilično pa mi je teško shvatljivo što je mnogo toga pod ključem.  

Mjestašce Roč smatra se kolijevkom hrvatskog glagoljaštva, ali za tako prestižnu titulu Abecedarij bi bio nedovoljan. Na sljedećem mjestu, u kućici smještenoj odmah uz glavna, Vela vrata zatječem Mirjanu Pavletić, predsjednicu ovdašnje Katedre čakavskog sabora. Ne, nije ovdje Katedrin ured već nešto kudikamo zanimljivije: replika Gutenbergove glagoljske tiskarske preše! Iznad drvenih vrata napisana su dva glagoljska slova, ali toga u Roču ima na sve strane, pa mi pozornost privlači jedino čudan stup, nosač nadstrešnice, sa izrezbarenim ljudskim likovima. Da ne bî toga, samo bih produžio dalje.

Gospođa Pavletić mi, iako se, kaže, upravo spremala kući, detaljno objašnjava kako radi preša. Osmislio ju je poznati grafičar, profesor Frane Paro, a tu je već 17 godina. Po zidovima, od poda do krova, kopije glagoljičkih dokumenata i grafita, ali i panoi s objašnjenjima vezanim za, ako se to moglo nazvati tako, grafičku industriju, od ručne izrade papira do glagoljičke azbuke u raznim formama, a sve u bojama spravljenim po prastarim receptima. S bojama ću se u Roču sresti i kasnije, kao i s likovima ročkih glagoljaša koji me gledaju sa zidova iznad preše.

Kad se danas nešto priprema za tisak, podrazumijevaju se kompjuteri, posebni programi za pripremu i još kojekakve faze koje, manje-više, znaju samo ljudi iz te struke, ali se isti termin, priprema, koristi i kad se govori o tiskanju srednjovjekovnih publikacija. E, upravo ovdje, u malom Roču, napravljena je priprema prve knjige tiskane na hrvatskom jeziku, Misala po zakonu rimskog dvora. Kao što se nekad u impresumu knjiga znao naći podatak da je tiskanje dovršeno tad i tad, tako se i za tiskanje  Misala zna da je dovršeno 22.II.1483. godine, 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Gdje je tiskan, još uvijek se nagađa, ali je važniji od tog podatak da je to bio prvi Misal u Europi koji nije bio pisan latinskim jezikom i tiskan latinicom, prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno, te prva knjiga na svijetu tiskana pomičnim slovima, što je još 1820. godine utvrdio bjeloruski slavist i orijentalist Mihail Bobrowski, koji za prvo izdanje ročkog Misala kaže da je „rjeđe od bijelog gavrana“. Sačuvano je 11 nepotpunih primjeraka i šest onih u fragmentima, a osim u hrvatskim institucijama, neki od primjeraka i fragmenata čuvaju se i u Vatikanu, Beču, Sankt Petersburgu i Washingtonu.

Misal je za tisak pripravio Juri Žakan, najpoznatiji Ročanin, pa nije čudno što spomen-ploča njemu u čast stoji blizu Velih vrata. O njemu se ne zna gotovo ništa, ali je i prije operacije tiskanja Misala naprosto - pao u trans! Da je imao twiter ili facebook, na Žaknovom zidu bi stajalo „Vita, vita, štampa naša gori gre…“, a pošto nije, to i ostatak zapisa o tiskanju prve knjige rukom je zapisao na iluminirani glagoljaški rukopis Misal kneza Novaka.

Po Žaknu je nazvana i Mala glagoljaška akademija u Roču, smještena u područnoj zgradi Osnovne škole „Vazmoslav Gržalja“, a malo iznad, u kutu dvorišta crkve župne crkve svetog Bartola, stoji Žaknovo poprsje.

Roč se u dokumentima prvi put spominje 1064. godine kao Ruz te 1102. godine kao Ronz, kako se danas zove galerija blizu Velih vrata. Kao i mnogi drugi istarski gradići, i Roč je podignut navrh brda, koje je od Buzeta udaljeno osam kilometara. Roč, kao ni obližnji Hum, nije grad po broju stanovnika, 2011. godine ih je bilo svega 153, već po duhu koji mu dođe otprilike kao „vegeta“ dobroj čorbi, ali i po zidinama. Grad je podignut još u vrijeme prvog spomena, a iz tog doba je sačuvana samo kula na sjevernoj strani, dok su preostale četiri te bedemi koji ih povezuju sagrađeni nakon 1421. godine, kada grad pada pod mletačku kontrolu.

Iz srednjovjekovlja potječu i crkva svetog Roka i već spomenuta, posvećena svetom Antunu Opatu, obje sagrađene u romaničkom slogu. Sveti Rok je, bit će, uzet za zaštitnika nakon neke od epidemija kuge, jer je crkva prije bila posvećena svetom Petru koji se, izgleda, baš i nije pokazao. Unutra su sačuvani ostaci dvaju slojeva freski, jedan iz 14. stoljeća, kad je crkvica i sagrađena, a drugi iz 15. stoljeća. Nasred Roča kapelica / pred njom kleči starica / med prsti broji krunica… Stihovi Miroslava Sinčića stoje na mramornoj ploči uz crkvicu, podsjećajući nas da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti. Na sastavu krova kapele križ udjenut u kamenu „loptu“, na kojoj se zamjećuju polukružno usječena slova. U kamenu na kojem stoji „lopta“ urezana 1759. godine, mora da je tada poduzeta neka veća obnova. Blizu crkvice križ s kućicom, a unutra opet križ i razapeti Isus, ali drugačiji nego drugdje, kao da je raspet u sjedećem položaju. Umjetnici… Na drugoj strani kamena ljetna pozornica s istom takvom govornicom u koju su uklesani glagoljički znakovi.

Na trgu uz crkvu svetog Antuna Opata je nekoliko zanimljivih građevina, među kojima i gradska loža iz 18. stoljeća, maniristička palača te kuća za koju se zna da potječe još iz renesanse, iz druge polovice 15. stoljeća. Crkva je podignuta u 11. stoljeću, obnavljana od kraja 15. stoljeća do 1520. godine. Zgrade koje spomenuh ne dozvoljavaju mi napraviti dobru fotografiju crkve, a za utjehu u objektiv komotno staju brončani Ćiril i Metod u nekom čudnom „aranžmanu“: djeluje kao da je Metod prvačić, a Ćiril ga uči sricati slova.

Najveća je župna crkva svetog Bartola, podignuta u 14. stoljeću, produžena i presvođena mrežastim svodom 1492. godine, a proširena u trobrodnu u 18. stoljeću, dok je zvonik, prvobitno podignut u 14. ili 15. stoljeću, 1676. godine nadograđen do današnje visine od 26 metara. U kamenoj ploči ispred ulaza uklesan neki simbol koji je istodobno nalik i na neko modificirano glagoljsko slovo, a i na znak koji često vidim na pročeljima crkvi. U drugoj ploči rimskim slovima uklesana 1676. godina i iznad nje D.O.M.A. Bit će da je u pitanju neka šifra; za mene jest. Prekoputa, na zgradi župnog ureda, u maloj niši u razini prvog kata, još jedno poprsje i spomen-ploča: „U ovom se mjestu rodio i djelovao pop glagoljaš Šimun Greblo…“ Plodan pisac, makar je – što je u ono doba, krajem 15. i početkom 16. stoljeća, kod nas još dugo nakon toga, bilo sasvim normalno – uglavnom prevodio tuđa djela. Prvo, Tlmačenje od muki Gospoda našego Isuhrsta, izdano je 1493. godine. Svećenik, naravno, tada je bilo teško biti pisac ako ujedno nisi i svećenik.

Rekoh da ću još spomenuti „domaće“ boje, a kako se i od čega prave, povećoj skupini turista slikovito – a kako bi drugačije jedan slikar -  objašnjava Hari Vidović, vlasnik freskoslikarske radionice „Freska“. Prije toga na drvenom prozorskom poklopcu, u Bosni bi rekli na ćepenku, vidim obavijest „Zatvoreno zbog porodiljnog“. Ko je rodio, ne znam, ali Hari, pretpostavljam, nije – evo ga, raspričao se k'o vel'ki, i to u košulji i s  kapicom na glavi koje bi - opet pretpostavljam, jer Hari nema vremena za puno mojih pitanja – trebale biti nalik srednjovjekovnoj odjeći ovog kraja. Kako god, i košuljica i kapica djeluju moćno, rado bih ih zbavio da znam gdje ih se može kupiti. Po zidovima (opet) glagoljica i umjetničke slike, ispred umjetnika kutijice i teglice sa bojama, a lijevi zid pun freski, uglavnom s vjerskim motivima. I lijepe, dopadljive, s patinom koju daju te stare boje, „sirove“, ali prekrasne u svoj svojoj jednostavnosti.

Puno toga zaobiđoh idući Ročom ovako, napreskok, a najviše je kamenih spomenika. Neke ne mogu ni odgonetnuti, naprosto bi trebalo imati malo više mašte nego što je ja imam da bi se shvatilo o čemu je riječ. Ponekad je čak teško razlučiti i koji su novi, a koji stari, zaostali iz nekih davnih vremena. Među stare, točnije najstarije, spadaju oni u mjesnom lapidariju, smještenom u Velim vratima - djeluje mi da su svi odreda rimski. Jedna stela jest sigurno, kao i još četiri ploče s natpisima, a za ostale ništa neću reći.

Živjelo se ovdje i prije 1064. godine i prvog spomena mjesta pa nalazi još iz brončanog i željeznog doba nisu rijetkost, a rimsko naselje nalazilo se ispod južnih padina gradića, na lokalitetu poznatom po imenu Mali Rim. Nema oznaka ka tom mjestu, ali knjige kažu da se negdje na tom prostoru nalaze i neznatni ostaci kasnoantičke crkve posvećene svetom Mauru. Otud su, bit će, i one ploče u lapidariju.

Od kamena su i harmonika, violina te violončelo. Za dva posljednja instrumenta baš i ne znam zašto su tu, pogotovo što stoje ravnopravno s harmonikom, jer se za nju sve zna - to je „trieština“ ili „harmonika na botuniće“, dijatonska harmonika, a to je ona što - kao da je u pitanju usna - na „otvaranje“ i „zatvaranje“ ne daje isti ton, kao „prava“ harmonika. U Roču se već četvrt stoljeća, svake druge nedjelje u svibnju, okupljaju harmonikaši iz nekoliko država i - ožeži!

I glagoljička slova po ledini, i nešto nalik obelisku koji završava izvijuganim linijama, i stolovi sa „stolicama“, sve je to od kamena. I nešto kao mala izložba raznobojnih kamenčića zalijepljenih na veliki kamen, i gromada izrezbarena sa svih strana, postavljena u pristranku ispred Velih vrata: s jedne strane joj ljudski lik, brkati nosonja, pomalo neraspoložen dok je pozirao kiparu. I filigranski izdjeljan grb Roča iznad Vrata. Na nekim od kamenih artefakta usječene brojke i slova, ne one Laze Goluže, s HTV-a, već, dakako, glagoljske.

Mletački top, bombarda, postavljen uz ljetnu pozornicu, nije, pravi je, željezni, a od drveta je nešto čemu ne odgonetnuh namjenu, a postavljeno je uz gradske zidine. Zavirujem i u dvorišta: u nekima su izloženi stari predmeti, pa nije od viška zastati, a na kraju svraćam i u biskoteku. Da, biskoteku, nije greška, već se u kafani može popiti (i kupiti) biska, istarska rakija od imele što je Ročani pripremaju u kućnoj radinosti.

I sve je to divno i krasno, ali ko nakon čašice biske krene iz Roča nekom drugom cestom, a ne onom prema Humu, džaba je dolazio, baš kao što je uzalud krečio onaj neznani s početka teksta. U humskom putopisu već spomenuh Aleju glagoljaša: desetak spomenika postavljenih u čast glagoljici, na ideju žminjskog književnika Zvaneta Črnje koju su realizirali akademik Josip Bratulić i kipar Želimir Janeš: Stup Čakavskog sabora u obliku glagoljičkog slova S, Kameni stol Ćirila i Metoda i dva čempresa pored stola, (valjda) dvojica slavenskih prosvjetitelja, Katedra Klimenta Ohridskog sa osam stolaca, a zašto osam, ne znam, Klanac hrvatskog Lucidara, tj. neke vrste glagoljaške “enciklopedije”, onodobnog googlea,  Vidikovac Grgura Ninskog, Uspon istarskog razvoda, Odmorište Žakan Juri te Zid hrvatskih protestanata i heretika.

Uspon Istarskog razvoda je najslikovitiji, jer je po ledini, osim slova L, višeg od prosječnog čovjeka, ispisan i naziv spomenika. S Ročem s opraštam uglavljen u L. Do novog putopisanja!