Saverne, prijestolnica jednoroga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima gradova u kojim turiste dočekuju orkestri čudnih zvukova lokalnih instrumenata, drugdje su za to zadužene folklorne skupine u narodnim nošnjama, a u Saverneu, elzaškom gradiću smještenom 33 km od Strasbourga i 87 km od Nancyja, za to je zadužen jednorog.

Jedan je i jedinstven, ali multipliciran tako da ga ima svugdje, od grba grada, preko pročelja zgrada i pločnika pa do etiketa piva – „Licorne“ odnosno „Jednorog“, u sastavu „Carlsberg grupe“, najpopularnije je u ovom dijelu svijeta, a može ga se degustirati u barem desetak inačica.

Ja se s jednorogom susrećem i razmjenjujem iskustva na Trgu jednoroga, koji krasi fontana s njegovim kipom. Prije nekog vremena na desnoj strani čela mi je počeo rasti rog, mali, takoreći roščić. Prijatelj kirurg godinama me nagovara da ga operativno odstranimo, rutina je to, kaže. Možda i hoću, ali da ja to najprije vidim s jednorogom, je li i kod njega počelo tako, hoće li i meni narasti pravi rog? Ili će mi možda početi rasti drugi :) Između „Jednorog“ piva i vode s njegove fontane, koju mnogi, vjerujući još od antičkog doba da blagotvorno djeluje na čitav organizam, toče i nose kud god krenu, ipak se odlučujem za pivo – ni njegovoj blagotvornosti nije mane :) S jednorogom pričam i o vremenu; cijeli dan će, kaže mi, biti oblačan, ali neće padati. Tako i bî, mora da u onom šiljku ima antenu. 

Jednorogov kip jedan je od nekoliko desetaka i mislim da ih žitelji Savernea, ono što se kaže „po glavi stanovnika“, imaju puno više od drugih sličnih gradića. Blizu glavne protestantske crkve je kip majke s mrtvim sinom, spomenik žrtvama posljednja tri rata, uključujući i kod nas jedva znani alžirski rat za neovisnost (1954.-62.), jedan od najkrvavijih sukoba u Europi tijekom posljednjeg stoljeća, u kojem je oko 18.000 francuskih vojnika glavom platilo suludu ekspanzionističku politiku glavešina iz Pariza. Na jednom od manjih trgova kip Hore, grčke božice vremena, životnog reda i godišnjih doba; ne piše je li u pitanju Talo, Aukso ili Karpo, možda i neka iz narednih naraštaja. Uglavnom je Hora djelo Andréa Friedericha, on je uobličio i jednoroga, a ona je donedavno, još otkad je postala na svijet, 1841., stajala na fontani uz željezničku stanicu. I ona mi potvrđuje da se danas ne trebam nadati suncu. Samo dvjestotinjak metara od Hore je kip čovjeka koji nosi dvostruku starinsku svjetiljku; taj je nekad, dok Tesla nije izmislio struju, u suton šetkao gradskim ulicama i trgovima i palio svjetiljke, da bi ujutro poranio i sve ih utrnuo.

Pored ulaza u gradsku vijećnicu, ovdje ponešto skromniju nego u drugim gradovima Elzasa, mramorna ploča s reljefnim likom generala Leclerca de Hauteclocquea, „osloboditelja Savernea“, kako doslovno stoji u natpisu. Ljuti neprijatelji kasnije će se pomiriti, a francusko-njemačko prijateljstvo ovdje je prije dvije godine opečaćeno bratimljenjem s Donaueschingenom, njemačkim gradićem, poznatom po tome što u njemu izvire Dunav. U unutarnjem dvorištu vijećnice, pak, kip Mlade Europe golih sisa i travnatog međunožja, s golubicom na lijevoj i kotačem sa žutim zvijezdama, simbolom Europske unije, u desnoj ruci. Formom je, eto, ona što ju je Zeus oteo i zapjevao joj Rađaj sinove, idi drugome, a ona mu rodila trojicu i onda pobjegla kretskom kralju Asterinu, samo što je dohvatila i kotač sa zvijezdama.  Kipova svetaca ima na nekoliko mjesta, uglavnom po nišama na pročeljima privatnih kuća, nekad je to baš bilo u modi. Ispred crkve svetog Florenta kip u prirodnoj veličini Françoisa „Perea“ Libermanna (1902.-1852.), rođenjem židova, vlastitim izborom katolika, a onda i svećenika, inicijatora velike akcije svog doba za evangelizaciju Afrike i poboljšanje općeg stanja na Crnom kontinentu. Na pročelju crkve meni nepoznati biskup. Eto, Libermann je bio samo svećenik, pa mu je ime zapisano, a biskup ostao bezimen, s tim što na Libermanna gleda doslovno s visoka. Uz ostale, zanimljiv je i drveni kip drvosječe, pogotovo što je postavljen ispred zgrade liceja nazvanog po Julesu Verneu: vidno iscrpljen, poprilično odrpan, ali sjekiru ne ispušta iz ruku. U prijevodu, makar zazvučalo grubo: učite da ne biste bili drvosječe. Makar su možda drvosječe u prosjeku sretniji od onih što će završiti i puno više od liceja.

Saverne se diči i svojom multikulturalnošću, makar baš i ne nalazim poveznice između njihovog i našeg multi-kulti doživljaja života. Ne, neću u politiku već u Vrt interreligioznosti, blizu protestantske crkve. Ideja je rođena prije 19 godina, a realizacija započeta uskoro nakon toga, i to kroz stvaranje zajedničke knjižnice od strane židova, muslimana i kršćana, da bi im se nedavno priključili i budisti. Potom je ispred nje uređen vrt, simbolična plantaža, kroz koju nam se poručuje da zajedno obrađujemo zemlju, sijemo i sadimo, pa ćemo zajedno ubirati vrijedne plodove. Svaka religija ima u vrtu svoj izvor, a svi se, ako to uopće treba reći, slijevaju u zajedničko jezerce.

Crkava ima puno, džamije su bezbeli negdje na rubu grada, u središtu se već dugo ne gradi ništa novo, a vidjeh i sinagogu. Protestantsku crkvu već spomenuh, i ona je negdje u prikrajku; izgrađena je 1898., velika, i prepoznatljiva po šiljatom tornju. Glavna katolička crkva, posvećena Rođenju Blažene Djevice Marije, stoljećima je starija pa tako i mnogo bogatije uređena, a među puno reljefa, kipova i drugog posebno se ističe Isus na odru, i to ne zbog nekog posebno vrijednog umjetničkog izričaja već zbog one rupe što su mu ju je kopljem napravio rimski legionar Longin; ovdje je rupa toliko široka kao da ga je Longin pogodio zoljom, osom ili RPG-om. Inače je crkveni toranj ujedno i gradski; ovdje su se naprosto dosjetili kako prepoloviti trošak, jer čemu, kad se okolni prostor može nadzirati i sa zvonika. I pod njenim, i pod krovom crkve svetog Ante Padovanskog po jedan sunčani sat, a kupola ove druge, jedna jedina, sitna i uska, nalik je minaretu, kao što je i nekoliko tornjića na svečevoj grobnoj crkvi u Padovi. Šteta što se ne može u klaustar samostana uz crkvu, pa neću vidjeti nadaleko znane freske iz 1618. godine. Pod ključem je i sinagoga, sagrađena između 1898. i 1900. U Drugom svjetskom ratu služila je kao radionica njemačkih zračnih snaga pa tako nije srušena. Iznad ulaza stoje riječi proroka Izaije: Ovako veli Gospod: Prijestolje je moje nebo i zemlja je podnožje nogama mojim. Židovi su inače prisutni u Saverneu još od 14. stoljeća, svega su doživjeli, kao i drugdje po Europi, ali ih, eto, ipak ima.

Ima u Elzasu, što jest – jest, i ljepših gradića, a Saverne se trudi stići ih. Nemoguće je, međutim, napraviti još stariji Stari most u Mostaru i još stariji Dubrovnik. Ipak, ne može se reći da je onih sitnih ukrasa malo, naprotiv. Stoljeća su tako donijela nekoliko fontana i česmi, fresaka po fasadama, povelik broj dopadljivih portala, a sačuvano je i ponešto od zgrada u čija pročelja su – ipak je ovdje njemačka arhitektura imala značajnog upliva – „utopljene“ konstrukcije od drvene građe. Uvjerljivo najljepše su Kuća Katz, podignuta u 17. stoljeću, i Kuća Mitterspach. Jedan broj ulica, čak i izvan pješačke zone, ostao je u onim starinskim kockama što su ih se naše čaršije riješile čim su se dosukale asfalta, baš kao da smo najnapredniji na svijetu. Zato se, kad već ne bi bilo od viška imati još malo od duha prošlog, žitelji trude uljepšati vlastite kuće i zgrade, što cvjetnim aranžmanima, što srculencima na vratima, što zidovima oslikanim od najniže točke do krova, što ljudskim figurama iznad kafića i konoba, uglavnom se radi o mladićima i djevojkama, što ljeskovim i brezovim ogradicama s cvijećem ispod prozora, što na druge načine.

Nađe se i poneki čudan detalj, recimo izlog iz kojeg, jedno do drugog, gledaju ukusna jela i prezervativi, pa kome je već do čega, neka to i izabere, ili velika prodavaonica kućanskih aparata naziva „Adolff“. S jednim ili s dva f, naziv ovdje nikako ne može biti popularan. Tužno djeluje i ono što su nekad bile rijeke Marne-Rajna i Zorn, a sad su, odavno već, kao uzapćeni hajduci, zarobljene tijesnim kanalima. Za divljenje je samo spretnost kapetana – brod mu je tek zeru širi od na kraju znatno suženog kanala, ali ga parkira tako nepogrješivo da ostajem paf.

Ponos grada je uvjerljivo najveće zdanje, neoklasicistički dvorac Rohan. Dvorac stoji preko puta prostranog, ali gotovo praznog glavnog trga, samo toboganski konjići čekaju dječurliju, a naziv je dobio po nekadašnjem vlasniku, kardinalu Louisu Renéu Edwardu de Rohanu. U ovoj izvedbi broji malo više od dvjesto godina, a zbog izbijanja Francuske revolucije nikad nije potpuno završen i uređen. Svana se to, dakako, ne primijeti; naprotiv, s iskeženim lavovima, nakostriješenim orlovima, peharima, kopijama antičkih kapitela, satom što ga na pročelju pridržavaju dvojica dobrohotnih ratnika i svim drugim ne treba ga ni taknuti, samo uživati u gledanju.

Svašta je dosad bio, od sjedišta ovdašnjeg katoličkog biskupa, preko neke vrste doma za smještaj udovica visokih državnih dužnosnika, do vojarne, njemačke pa francuske. Prije šezdesetak godina odlučeno je da vojska bude poslana drugdje, a dvorac je pretvoren u kulturno središte grada, u kojem su danas muzeji, škole, omladinski centar, te niz dvorana za raznovrsne kulturne sadržaje. S jednog boka ga grle ogromni vrtovi, u koje, međutim, nema pristupa, a s druge rijeka, prava; nadležni su još nekad davno odlučili da je na tom dijelu ne sabijaju u kanale, pa je tu i riječno pristanište, a kome je do vožnje kanalima, tu može unajmiti brodić.

Ima negdje u predgrađima još nekoliko manjih dvoraca, na dvorac sliči i stari hotel „Wangen“, a pažnju plijene i telegrafski toranj te zgrade željezničke stanice, s kamenim grbom grada, suda i neke druge. Sačuvan je i dio gradskih obrambenih zidova, uglavnom srednjovjekovnih, a nešto čak i rimskih. Nisu posebno ukrašeni, tek na nekoliko mjesta stoje spomen-ploče uglednicima iz novijeg vremena.

Bit će da su se u Saverneu naočale počele izrađivati nekad davno, čim u plitkoj niši jednog zida u središtu stoji scena koja prikazuje majstore za to, uz stihove na njemačkom jeziku. Slučajno ili ne, ali se jedna optičarska radnja nalazi upravo u toj ulici. Dobre naočale nikad nisu od viška,  naumih pogledati modele i cijene, pa ako se šta pokaže kvalitetno i ne previše skupo… U izlogu se, međutim, ukazuje jedan široki osmijeh uokviren kosom boje zrelog žita. Da dežura povazdan, i to s naočalama u rukama, vid bi, siguran sam, oslabio mnogima koji tu naiđu. Strpljivo pozira dok je snimam, osmijeh joj ne silazi s lica… I šta ja više da tražim i gledam u Saverneu?! :)