Slatina: Mirno kao pod staklenim zvonom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Puno je dana i mjeseci prošlo otkad sam pohodio Slatinu, nekadašnju Podravsku, a već tridesetak godina „običnu“. Sve danas ću-sutra ću je putopisati pa nikad; ko zna, pitam se, šta od svega što sam vidio i zabilježio foto-aparatom nije više isto, a tješim se jedino da je to što se možda promijenilo sada još ljepše.

Slatina je s kraja na kraj dražestan i nadasve uredan gradić na čijem se tijelu tridesetak godina nakon ovdje vrlo krvavog rata više ne vidi nijedna brazgotina. Nekom ko dolazi iz Bosne, gdje odavno niko ne mari ne samo za ratne ruševine, već i za ostali svakovrsni nered, to je, taj savršeni red, čak malo i previše; gotovo da svaki pruženi korak zahtijeva pažnju da, ne d'o bog, nečim ne uflekam pločnik ili zgazim kakvu brižno odgajanu travku.

Evo, naprimjer, park: na drvenoj tabli stoji da je „u obnovi“, ali bih se smio kladiti u to da nema nijedne jedine travke koja bi stršala, kamoli da je na travnatom dijelu izraslo kakvo nezvano stabalce ili grm. U park je slobodno ući, ali nema nikoga; pitam se, valjda se djeca ipak nekad zaigraju u njemu, kako je uopće moguće da je ovako i ovoliko cakum-pakum?! Za jedno sat vremena – park mi nije bio prvi na redu, prije sam se već nahodao, u njemu odmorih – niko ne uđe ni u posjetiteljski i interpretacijski EPIcentar Sequoia. Ako je suditi po tih sat vremena, Europski fond za regionalni razvoj uzalud je bacao novce za široke betonsko-staklene katnice.

Nastanak parka se inače veže za 1807. godinu i imanje grofova Draškovića, čiji je nama neznani vrtlar, dobivši je ko zna odakle, jednog dana spomenute godine zarovio ašovom i crvenicu nabio oko sadnice sekvoje (makar neki smatraju da je to urađeno koje desetljeće kasnije, dok je današnji park bio u posjedu njemačkog kneza Georga Wilhelma Schaumburg Lippea). Dvjesta i kusur godina kasnije malena sadnica izdžikljala je do visine od 63 metra. Nisam baš mršav, naprotiv, ali se pred sekvojom utješih – šta je moj stomačić naspram njenog opsega od 5,90 metara :) Ima u parku raznog drveća, od golemog mamutovca i američkog tulipanovca do američkog borovca i običnog jasena – izgleda, čim je američko, mora biti lijepo, tako je to kod Hrvata – ali je sekvoja iznad svega, i to ne samo visinom.

Grof Drašković ili knez Schaumburg Lippe, ostaje dvojba, a isto je i s dvorcem, poznatim i kao Vila Margold, kojeg ipak svi zovu Draškovićevim, makar ga je sagradio knez Schaumburg-Lippe, a grof Ivan Drašković ga samo kupio od njega. Zna se kako su grofovi prošli 1945., „narodna vlast“ pjevala je onu Gopčevu Ja volim samo sebe, jedino sebe, a njih, i prave i krive, poslala što u smrt, što u izbjeglištvo. Draškovići su tako završili u Austriji, uzalud im stoljeća hrvatstva, a dvorac postao dječji dom, te potom srednja škola, do posljednjih predratnih godina, kad je obnovljen pa su se u njemu, među ostalim, obavljala i vjenčanja. Draškovići nasljednici nisu bili zainteresirani za povrat, a na ulazu u dvorac stoji firma poduzeća „Građenje Marković“. Inače se, makar bi ga priličnije zvati kurijom nego dvorcem, toliko razlikuje od svih drugih zgrada u gradu da se nikoga ne mora pitati gdje je i kako izgleda; čim se pojavi u vidokrugu, potrazi je kraj – to je to. Taman da nekom drugom zdanju i sliči, nijedno, kao dvorac, nema dva kipa u potkrovnom drvenom zabatnom vijencu. Ko su umramoreni, ne saznah, odozdo se vidi samo da su kipovi, muškarca i žene, bogato izvedeni.

Zanimljivo je spomenuti i podatak da se još od 1858. godine u dvorcu nalazio i kutak namijenjen za molitvu tada male židovske zajednice, koja će kasnije postati malo veća, pa 1884. čak podići i sinagogu. Pomalo je u suprotnosti s višedesetljetnim narativom to da je sinagoga „preživjela“ Drugi svjetski rat i ustaše, uostalom kao i mnoge u, recimo, Vojvodini, koje će kasnije u prah pretvoriti komunistička vlast. Zgrada je „u životu“ i danas, ali je, kako Židova u Slatini odavno nema, štoviše ih je u cijeloj Virovitičko-podravskoj županiji svega troje, pretvorena u trgovinu i trenutno je u njoj kineska robna kuća. Da je nekad bila to što je bila podsjećaju samo sastavljene spomen-ploče na hrvatskom i hebrejskom jeziku. Gledam stare slike i divim se, ali je nekadašnji izgled aorist, jer se neko, u socijalističko doba, ravnanjem najljepšeg dijela, bočnog pročelja, dosjetio nepovratno unakaziti zdanje i arhitektonsku ljepoticu pretvoriti u bezličnu zgradu.

U Slatini više nema ni evangelista, kojima je pripadala i obitelj Schaumburg-Lippe. Ostala je povelika crkva, izgrađena 1897. u neogotičkom slogu i, zalijepljena uz nju, župna kuća u kojoj je rođen znameniti germanist, povjesničar, književni teoretičar i muzikolog akademik Viktor Žmegač (1929. - 2022.). Njegov djed je bio slatinski evangelički pastor i tako se, eto, zgodilo da se sad Slatina može dičiti kako je rodila velikana. Tabla je postavljena i na kućicu u kojoj je „proveo djetinjstvo“.

Ako sinagoga jest, pravoslavna crkva, izgrađena još 1747., nije dočekala kraj Drugog svjetskog rata. Nova je, stavljena pod zaštitu svetih Apostola Petra i Pavla, niknula tek 1978., vrlo jednostavno osmišljena, sasvim u duhu onog (ne)vremena. Od starog je sačuvan samo križ u dvorištu s jedva čitkim ćiriličnim natpisom na postamentu iz 1860. Zaključana. U Slatini je nakon Domovinskog rata od nekadašnje trećine u ukupnom broju stanovnika ostala jedva desetina, ako ih je i toliko.

Jedina otključana je katolička crkva svetog Josipa, također neogotička, također mlada, zidana od 1913. do 1919. Slatina je razmjerno malo mjesto pa se šiljasti zvonik visok 52 metra vidi odasvud. Naravno da nije prva katolička crkva u Slatini, zna se, naime, da je župa postojala još početkom 14. stoljeća, točnije 1305. godine, kad je, kao i župnu crkvu Svih Svetih, spominje ondašnji zagrebački biskup, danas blaženi Augustin Kažotić, ali se sve stubokom mijenja osmanlijskim osvajanjem ovog područja 1543. godine. Potrajat će gotovo stoljeće i pol, Slatina će postati dijelom Požeškog sandžaka, a za to vrijeme će katoličanstva gotovo nestati, ali ne i kršćanstva, budući da su Osmanlije, kao i drugdje, doveli pravoslavne Vlahe. Prva postosmanska katolička crkva podignuta je sedam godina nakon oslobođenja od osmanske okupacije, 1691., sljedeća je sadašnja, s tim što joj je prethodio čudan redoslijed gradnje, budući da je, 1890., prvo podignut zvonik. Zanimljivo je spomenuti i to da je plac za gradnju crkve katolicima darovao evangelik, dakako ko drugi nego knez Schaumburg-Lippe.

Dvije lađe, bočni oltari, puno kipova, krstionica, propovjedaonica, ispovjedaonica, orgulje... Neogotika zna biti čudesna, bila u pitanju kakva god bogomolja ili javna zgrada. Bakropisni križni put savršeno se uklapa, jedino vitraji standardni, ali se ipak previše ne izdvajaju. Na jednom od zidova spomen-ploča slatinskom župniku Juliju Bürgeru (1885. - 1944.); strijeljali ga „osloboditelji“ u Slatinskom Drenovcu, a zna se ko su to bili 1944., i to tako da se nikad nije doznalo ni gdje su završili njegovi posmrtni ostaci. Ispred crkve – vidjeh to u prilično mjesta u ovom kraju – drveni kipovi prilično svjetovnjački izdjeljane Svete Obitelji, put križa s mramornoreljefnim postajama i, uza zid crkve, grob domaćeg sina Milana Balenovića, kanonika Prvostolnog Kaptola Zagrebačkog (1929. - 2006.).

Crkveni i gradski park stoje ruku pod ruku, valjda zauvijek spojeni. Glavni među spomenicima je onaj postavljen u čast pripadnicima 136. Slatinske brigade Hrvatske vojske, po kojoj je gradski dio parka i nazvan. Nekad je tu stajao spomenik narodnom heroju Nikoli Miljanoviću Karauli i biste još trojice odlikovanih istim ordenom. Najoriginalnija je, pak, „svirala“, tako bih je nazvao, neka vrsta glazbenog stupa ili ograde, u koji se, istina, ne svira, ali iz njega „cure“ skladbe Milka Kelemena i stihovi Mirka Jirsaka. Na nekoliko desetaka metara dugoj crvenoj katnici postavljena je spomen-ploča da je Kelemen (1924. - 2018.), skladatelj i dirigent (barem) europskog formata, rođen u njoj, na broju 40. U parku se ističe i skladan glazbeni paviljon. I još jedan detaljčić: nerijetko možemo čuti kako se „u Titino doba“ komotno i sigurno „moglo spavati po parkovima“. Na stranu to zašto bi neko, ako je to doba bilo tako bajkovito, uopće spavao u parku, a ne u hotelu, asocijacija na to mi je čiko koji se zavalio na parkovsku klupu i mirno spava. Slatina je, dakle, što se toga tiče, u „Titinom dobu“, makar na njega podsjeća još samo jednostavni spomenik blizu ulaza u gradić na kome stoji da je „u narodnooslobodilačkoj borbi 1941 – 1945 na području kotara Podravska Slatina“ poginulo 2500 boraca i 6500 ŽFT (žrtava fašističkog terora). Da je uz brojke barem stavljeno „oko“ ili „otprilike“, živ čovjek bi mogao i povjerovati u ovako okrugle brojeve, mimo toga teško. Jedan je od malo preostalih; inače su na slatinskom području podignuta 23 manja i veća partizanska spomenika te 15 grobnica i dva groblja palih boraca i famoznih ŽFT.

Slatina je baš-baš miran gradić, ali, ne samo u parku, kao da fali ljudi. Nigdje nikog ispred Općine, isto je i ispred Pučkog otvorenog učilišta, onog što se kod nas nekad zvalo Narodnim univerzitetom, kao i oko Starog podruma, u kome su nekad „graševina“ i „frankovka“ tekle potocima. Zavičajni muzej, nekad zgrada škole, zaključan, nikog nema ni u prostorijama ratnih udruga, a tako je i oko ljetne pozornice, jedino se kod jedne fontane pojavljuje troje djece, a da nije njih, najživlje bi izgledalo sunce nacrtano na asfaltu. Može biti da je narod pobjegao od vreline na jezero Javorica ili na izletište Bunarić.

Svraćam i u prigradsko naselje Kozice, tamo je smješteno borbeno oklopno vozilo u ratu napravljeno od „fapovog“ furgona. U međuvremenu je osvježeno, a ovdje ga evo kakvog sam ga ja zatekao, s čitavim historijatom na tabli prikačenoj na bok. Slično vidjeh kod nas, u Goraždu, a kod Gradačca i čitav oklopni vlak. Pomišljam kako bi se – ne znam da se neko sjetio toga – mogao napisati fin znanstveni rad o improviziranim oklopnjacima korištenim tijekom rata koji je bio jedan isti, ali ga svi različito nazivaju.
Ovo mi je bio treći dolazak u Slatinu, a prethodna dva bila su vezana za književne promocije. Prošlo je možda i deset godina otkako smo ovdje promovirali nagrađene knjige Književne zaklade „Fra Grgo Martić“, a koju gopdinu kasnije došao sam promovirati roman „Revanche“ Slatinjanina Olivera Jukića, jednog od važnijih sauvremenih hrvatskih književnika, inače doktora elektrotehnike, vrsnog tamburaša, kazališnog redatelja... Prezime nam nije slučajno isto, prvi smo rod, pa ću sad okrenuti njegov broj, odavno nismo kavenisali...