Tinjan/Kringa: Svrati na pršut i pazi se vampira!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svijesti peosječnog kontinentalca još uvijek prevladava ono staro pravilo da se na ljetovanje uglavnom ide na more. Hajd', dobro, može i u planine, ali to su oni asocijalni :) Kad je riječ o primorju, svi turisti hrle ka obali, ni ne primjećujući mjesta kroz koja će proći, osim ako nisu kakva velevažna turistička odredišta: tu će stati sat-dva pa produžiti u zagrljaj toplog mora.

Istra je odličan dokaz da ništa nije ni nalik tomu, a mala općina Tinjan, 20 kilometara od Poreča i mora, mogla bi poslužiti kao ogledni primjer. Sastoji se od svega osam malih naselja i broji malo više od 1500 stanovnika, ali godišnje, dakako uglavnom ljeti, u stotinjak objekata za izdavanje bilježi gotovo 40.000 noćenja. Kad se zna podatak da turisti ovdje prosječno proborave devet ili deset dana te da je prosjek popunjenost objekata gotovo 70 dana u sezoni, teško je ne zapitati se kako je to moguće.

Doriano Voltić, vlasnik vile „Điđi“, prvi je, prije petnaestak godina, shvatio ono što mnogi još nisu, da se i podalje od mora može razvijati turizam. Malo je uredio staru obiteljsku kuću, opremio sobe, otvorio restoran i – napravio bum! Kuća i ono oko nje nije, doduše, „obična“: na njoj je spomen-ploča Dorianovom pretku Josipu Voltiću, književniku i jezikoslovcu (1750.-1825.), autoru trojezičnog Ričoslovnika, objavljenog u Beču, koji se u njoj i rodio, a ispod krovnog vijenca je mala niša s kipom svetog Ante, postavljenim 1840. godine. Pored kuće je povelika ledina, na kojoj se nalazi županski stol, uz onaj u Humu, jedan od dva originalna sačuvana u Istri. Za njim su, u debeloj hladovini ladonje, tijekom srednjovjekovlja župan i vijećnici tabirili probleme, vijećali, sudili i donosili druge odluke o sudbini mjesta i ljudi. I birali župana na mandat od godinu dana, a narodna predaja kaže sa bi sjeli oko stola, na koji bi stavili uš, buhu, kako je već gdje zovu. Buha voli brade pa bi krenula u neku od onih kraj stola, a vlasnik brade bi time, buhinim izborom, postao župan :)

Na ledini stoji i visoki kip svetog Ivana Nepomuka, s jedva čitkim natpisom na stupu, a pogled sa zaravnice puca daleko, do Kringe, Ježenja i Svetog Petra u Šumi. Doriano je na bočnoj fasadi „nacrtao“ Istru, a krajnji cilj je bio napraviti originalnu kartu, unijeti toponime, kako gradova, tako i ostale bitne, ali nije naišao na razumijevanje nadležnih institucija pa je stao na pola puta. Nije, međutim, stao s poslom, već je ispod kuće napravio bazen i odbojkaški teren. Objašnjavam mu otkud ja tu, o čemu i za koga pišem, a odgovor mi je vrlo zanimljiv: „Pišite što god želite, reklamirati me ne trebate, sve sobe su već sad popunjene za dvije naredne sezone.“

U blizini je i pogolem kamen zaboden u zemlju; izgleda kao granični i sve je moguće, granice su se u Istri često mijenjale. I tu je kraj s te strane naselja, put dalje vodi neznano nekud. Zato ću cesticom uzbrdo, istarska klasika, crkveni toranj navrh brda, uporno zove. Kratko zastajem pred spomenikom žrtvama fašističkog terora, njih osam, imena im jedva čitljiva, a onda zavirujem i u neka davno napuštena dvorišta, to su oni što ni sanjati nisu mogli da će Tinjan postati turističko odredište, pa su odjezdili u potragu za boljim životom. Uz podzide i sad stoje plugovi i druga ratila, spomenici tog nekadašnjeg, a na mnogim kućama banneri kojima se nude sobe – za dobar život ovdje plugovi više nisu potrebni. Jedna od njih je i ona s klasicističkim trijemom ukrašenim arkadama; niko ne bi rekao da potječe još iz 1670. godine. Ispred nje stoljeće i pol mlađa cisterna, a u blizini i manja kuća iz 1835. godine sa zanimljivim lučnim portalom, ukrašenim ljudskom glavom, kao ulazom u dvorište i nastavkom nekadašnjih gradskih zidina. Sve to pripada obitelji Depiera, koja je u maloj kući napravila i svojevrstan muzej, zavičajnu zbirku. Zimi je, naravno, zaključano, mada na vratima stoji telefonski broj, moglo bi se. Na jednoj kući tabla s latinskim natpisom, jasnim kao da je jučer klesan, a isti je slučaj i s natpisom iznad ulaza u nekadašnju mjesnu školu „Casamara“; ili je izvrstan bio klesar, ili je u pitanju kamen, a najprije će biti da je oboje. Najpoznatiji učenik škole bio je dr. Juraj Dobrila (1812.-1882.), porečko-pulski, a potom i tršćansko-koparski biskup, prosvjetitelj, mecena, dobročinitelj, tiskar i što sve nije. E, da, lakše je objasniti da je to onaj na novčanici od 10 kuna. Rođen je u obližnjem Ježenju u vrijeme kad djecu u školu nisu vozili minibusom. U dvorištu njegovo poprsje. Zaslužio je više i od poprsja i od 10 kuna.

Kasnobarokna crkva je posvećena svetim Šimunu i Judi Tadeju. Znam da nije u pitanju „onaj“ Juda, ali je ipak rijetkost da i „ovaj“, Tadej, bude titular crkve. Tako je to kad ti roditelji nadjenu krivo ime. Podignuta je u 18. stoljeću, 1773. godine, a ima odvojen zvonik, visok 28 metara, sa pomalo čudnim, nesvakidašnjim kruništem, nalik na osmatračnicu. Po onom što se može vidjeti kroz staklo u predvorju, bogata i lijepa, sa, djeluje mi, pet pomoćnih oltara. Na pročelju joj Gospa s Isusuom, sa strane joj dvojica zaštitnika, a latinskih natpisa k'o u priči.

Ovaj, stari dio gradića sav je popločan po jednoj od mletačkih „mustri“, a u jednom od lučno zasvođenih prolaza urezana je godina 1442. Čim postoji takvo što, ne treba puno pričati o značaju grada u doba srednjovjekovlja.

Turista zimi nema, ja sam, budući jedini, danas glavni :) Ida Udovičić donosi drva, treba malo pojačati vatru, a usput zove na čašicu biske, što tretiram kao ponudu koja se nikako ne odbija :) U konobi, ukrašenoj solidnom etnološkom zbirkom - fenjeri, poljoprivredne alatke, zbirka ključeva, stari satovi, lovački trofeji... – pridružuje nam se i Idin sin Edi. Na ognjištu vatra, krčka se ručak, nude da ručam s njima. Fino, fino. U etnološkoj zbirci posebno mjesto zauzimaju primjerci kosijera, a od Udovičića doznajem da su ovdje poznati upravo kovači poljoprivrednih alatki. Kako su im kosijeri najbolji, odavde se njima opskrbljuje cijela Istra, na blagdan svetog Šimuna se u Tinjanu održava smotra kosijera i drugih kovačkih izrađevina iz cijele Istre. Eto, valja mi nagovoriti kojeg od kreševskih kovača da naredne godine zajedno trknemo u Tinjan :)

Posebna priča je „Atilina glava“ na jednom dvorišnom ulazu. Istra je puna legendi, pa tako ne fali ni onih o Atili. Jedne kažu da je čitavu Istru zapalio, ostala samo jedna kućica kod Motovuna, a druge čak da je u Istri i poginuo: neki ga čoban praćkom „strefio“ u „slipo oko“. To se „dogodilo“ na Božjem Polju kod Vižinade, a glava kao što je tinjanska nađe se u još nekoliko istarskih mjesta.

U starom gradu bilježim još nešto originalno: Petar Pierro Mendiković je na motor svog traktora namontirao rogove boškarina, istarskog goveda zadivljujuće snage. Boškarina je počelo nestajati kad su se pojavili traktori pa je Petrova simbolika jasna: novi boškarin je – traktor :) I dva Gospina kipa, jedan pred crkvom, a drugi u niši u potpornom zidu, zaključan katancem :-O I spomen-ploču na zgradi u kojoj je prije 118 godina osnovana Hrvatska čitaonica.

Stari dio Tinjana je, pogotovo ljeti, postao pretijesan pa su općinski čelnici petstotinjak metara dalje odlučili početi praviti novo općinsko središte. Tamo je podignuta nova, višenamjenska zgrada za općinsku administraciju, poštu i prodavaonicu. Okolo su znaci nekih modernih vremena, primjerice javni punjač za razne elektronske i slične uređaje. U središtu svega je prostor za budući veliki trg, a u središtu trga - spomenik pršutu! Da, jedini takav u Istri, možda i na svijetu, bijel, jer je kamen bijel, pa se pitam je li „pršut“, inače viši od mene, pobijelio od mraza :)

Prošlo je 12 godina otkad se Tinjan službeno proglasio „općinom pršuta“, što je, uz ostalo, rezultiralo i time da se  već godinama, svakog listopada, ovdje organizira međunarodni sajam pršuta. Za dva dana, kažu u Tinjanu, sajam posjeti i po više od 25 000 ljubitelja pršuta, a, uz hrvatske, svoje proizvode izlažu pršutari iz dobrog dijela Europe, od Portugala do naše Hercegovine. Spomenik je inače ideja čovjeka koji, od svih Istrana, zna najviše o Istri, pazinskog kvizomana Davora Šišovića. Trebalo se, kaže Davor, načekati da ideja bude pretvorena u stvarnost, ali je, sudeći po sadašnjem značaju Tinjana u „svijetu pršuta“, ipak vrijedilo.

U tom dijelu gradića ili sela, kako ga već ko tretira, nalazi se i crkvica Svetog Križa, podignuta još krajem 12. stoljeća. Oko sedam stoljeća kasnije pridodana joj je Kalvarija. Isus je dan-noć na križu, a razbojnika na njihovim križevima nigdje.

Kad se priča o Tinjanu, svakako ne bi bilo fer ne spomenuti i koju riječ o čak 35 kilometara uređenih biciklističkih staza. Tour je nazvan „Od lokve do lokve“, budući da su mjesta za odmor uređena uz lokve u kojima se nekad napajala stoka, a nerijetko, pošto je kraj prilično bezvodan, i ljudi. Nije sve stalo u ono „Dođite, biciklirajte i potrošite lovu kod nas“, već su sve staze označene po svjetskim standardima, a dvaput godišnje se organiziraju i jaka biciklistička natjecanja.

I još nešto se ne može preskočiti, a opet je riječ o „sportu“: u Tinjanu se već četvrt stoljeća održavaju natjecanja u – pljočkanju! Riječ je o narodskoj, uglavnom pastirskoj igri, nešto kao kad smo, kao djeca, igrali klisa ili šudle, samo što su ovdje od jedne takve igre napravili cijenjen brend, pa u Tinjan dolaze pljočkari iz drugih krajeva Hrvatske, a i iz susjednih zemalja. To je još jedan fin primjer kako se od stvari kakvih svi imamo, a prepuštamo ih zaboravu, može napraviti turistička atrakcija.

Iz Tinjana ću u selo Kringa, a tek kratko ću se zadržati u Muntrilju, pošto u središtu sela, kod skretanja za Jurase, stoji još jedan partizanski spomenik, i to s puno više imena nego u Tinjanu. Ne zaobilazim, iako je malo izvan sela, ni crkvu svetog Roka, a na njoj i uz nju neću naći ništa posebno zanimljivog.

A zašto u Kringu? Prvo zato što je u tom selu rođeno nekoliko vrlo značajnih osoba. Naprimjer msgr. Božo Milanović (1890.-1980.), čovjek kojeg se općenito smatra najzaslužnijim što je Istra danas u sastavu Hrvatske, budući da je, zajedno s još nekoliko suradnika, prikupio mnoštvo dokaza da Istra treba biti dio Hrvatske i prezentirao ih na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, kada je o toj stvari donesena konačna odluka. Društvo Braće hrvatskog zmaja i zmajki podiglo mu je u rodnom selu spomenik, a uz njega se našao i dugogodišnji ovdašnji župnik i narodni liječnik Josip Vidau (1904.-1983.), jedan od najzaslužnijih što je u Istri oživjljena tradicija spravljanja rakije biske. Mještani su na rodnu kuću Bože Milanovića na stogodišnjicu rođenja postavili spomen-ploču, a postoji i ideja da se u njoj uredi muzej.

Drugi najpoznatiji žitelj Kringe je – jedan vampir! Zvao se Jure Grando i oko njegovog imena se već stoljećima pletu legende, gotovo kao oko svjetski poznatog Vlada Ţepeşa. Jure je navodno bio klesar, a zaljubio se u lokalnu ljepoticu Rozu. Po jednoj verziji koju, samo 17 godina nakon što se sve desilo, u djelu Slava vojvodine Kranjske, bilježi slovenski putopisac Johann Weichard Valvasor, Jure Grando je umro 1556. godine, ali se povampirio i na razne načine terorizirao svoje sumještane. Kome bi on, kaže predaja, noću pokucao na vrata, taj bi jutro dočekao kao pokojnik, a svoju Rozu je – opa! – čak 16 godina, napastovao i silovao. Dojadilo selu pa se iskupilo, što bi reci Slamnig, na brzu ruku skupljeno društvance, predvođeno županom Mihom Radetićem, otišlo na groblje, dakako, oboružano glogovim kolcem, križem i drugim oružjem, i iskopalo ga! Jure u grobu „naprečan“, sav okrugao, crvenih obraza i, k tomu još, nasmijan. Kolac nije htio u trbuh, pa su mu, da ne bi opet ispalo naopako, fino sjekirom odsjekli slatku vampirsku glavicu. Grob se napunio krvlju, Jure je vrisnuo i – završio karijeru!

Je li legenda ili stvarnost, ko bi to znao, ali čim se znaju imena članova „društvanca“, miriše na stvarnost. Po drugoj verziji, ona mi djeluje prihvatljivije, Jure je nastradao jer nije želio da njegovu Rozu obeščasti neko drugi. U ovom slučaju pavlini, kod kojih su se u vođenju domaćinstva izmjenjivale seoske snaše. Da bi se dokopali Jurine Roze, naložili su županu da ga smakne, a da narod ne bi rogoborio, proglasili su ga vampirom i naložili da mu se odrubi glava.

Donedavno je u Kringi radio caffe „Vampir“, priređivani su „vampirski festivali“, turisti dolazili vidjeti „vampirsko selo“, a onda je sve ispuhalo. Danas se caffe zove „Bar code“, a i to reda radi, jer uopće ne radi. Kaže mi to, dok slikam pročelje kafića, neki glas s kata, lik čiju glavu ne vidim :-O Jure Granda?! Možda oni vijenci bijelog luka što ih vidjeh na nekim kućama nisu zakačeni bez razloga? :) Na nesretnog Juru podsjeća samo spomen-ploča u središtu sela, inicijator postavljanja je, kao i sa spomenikom pršutu u Tinjanu, bio Davor Šišović. Ploča stoji na najvećoj zgradi u selu, vjerojatno dugo vremena glavnoj, čim su joj u dvorištu dvije šterne.

I župna crkva u Kringi je zanimljiva: barokna, s bogato ukrašenim pročeljem, sagrađena 1782. godine. Raspored sličan kao na onoj u Tinjanu: u sredini, na najvišem mjestu, Gospa, a niže i sa strane dvojica svetitelja, Petar i Pavao, nerazdruživi dubl, ali i puno ljepši portal od tinjanskog – riječi su nedovoljne, slika je bolja. I zvonik sličan, također odvojen, kao da je radio isti majstor ili je neko nekoga kopirao. Kroz „tunel“ u zvoniku stupa se na groblje, a tu je još živopisnija kapela svete Ane, puno starija od crkve, podignuta još 1558. godine. U ukrašenom timpanu na pročelju zapis o svetiteljici i križ, na zdesna također ukrašenom i lijepo isklesanom dovratku grbovi, zvonik na preslicu, a okolo mali lapidarij spomenika sa nekim davnim godinama i zaboravljenim natpisima.

Na toj strani mjesta i jedna stara mala crkva. Vidim kroz dio prozora na kojem nedostaje staklo: po svim zidovima plavkaste tapete, tavanica oslikana, oltar starinski, drveni, bit će da je bradonja sveti Antun Opat, mada nisam siguran. I sve bi, osim što treba malo stakla, bilo fino da u crkvici nije naslagana gomila dasaka i druge drvne građe. Valjda je do dolaska prvih ovogodišnjih turista odnesu nekud.

U Kringi je 2007., i to na Dan Europe, 9. svibnja, pokenut i projekt „Europski suhozid“. Suhozid bi jednog dana trebao povezati Kringu i Tinjan, ali žurbe nema, pa svaki posjetitelj može ugraditi samo jedan kamen, obrojčen i zaveden u knjige. Zima je, nema nikoga, pa ću ja, evo, složiti tri, samo što će mi ih na proljeće razidati i neće me biti u knjigama.

Kad bih nastavio lokalnim putom, došao bih do nekadašnjeg imanja Jure Granda. Tamo je prije par godina postavljen drveni stol teži od tone i velika drvena ploča s podacima o legendarnom vampiru i njegovom imanju. Jedne noći je stol netragom nestao, a u obližnjem grmlju pronađena je košulja umrljana, ispostavilo se, ljudskom krvlju :-O Stol nikad nije nađen, enigma s košuljom nikad nije razriješena. Pa (ne) dođi u Kringu!