Užice - Jedan od čudnijih gradova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Užice je po mnogo čemu jedan od čudnijih gradova u Srbiji. Nerijetko ljudi kažu da su bili u Užicama, mada je u pitanju srednji rod, i to je prva stvar koja stvara zbrku, a druga je to što je Užice gotovo pola stoljeća bilo Titovo, takoreći 1/1, s tim što je grad imao puno više koristi od Tita nego Tito od grada. Stara kurvetina politika obavila je svoje pa su mu Užičani, kao i žitelji još sedam gradova u bivšoj nam zajedničkoj domovini, posljednji put salutirali i poslali ga u legendu.

Ta legenda je, u užičkom slučaju, travnjak iza zgrade Narodnog muzeja, kamo je premješten Titov spomenik, visok oko četiri metra, otprilike, čim sam mu, kad stanem pored njega, jedva do pasa. Glavni gradski trg, na kojem je spomenik stajao nekoliko desetljeća, a svima malo starijim je dobro poznat, budući za svih tih desetljeća vjerojatno nije tiskana nijedna razglednica Užica bez tog motiva, izgleda prazan i bezličan, okrnjen kao zubalo bez gornje jedinice. Sve ostalo je tu, i ona zgrada preko puta nalik raketi koja upravo polijeće s lansirne rampe u Vladivostoku, i cvijetnjak, i masivne kamene ploče, vjerojatno i mnogi koji su Tita vidjeli uživo i više puta nego Đorđe Balašević. Ukratko, kako reče Tijana D., „sve je isto, samo njega nema“.

U hladovini iza muzeja Tito djeluje samotnjački, zamišljen i zabrinut, tužan, napušten od svih. Društvo mu prave jedna kamena saksija koja bi mogla biti rimska, kameni spomenik kojem ne umijem odrediti podrijetlo, lik uklesan na njemu ima i sablju i križ pa hajd' mu znaj ko je, i kamena ploča s natpisom što ga je nemoguće pročitati; gangrenozna je, noga joj istrulila pa leži na zemlji. Premalo za čovjeka kojem su, gdje god se pojavi, klicale tisuće, slavljenog i opjevanog, pretvorenog gotovo u živog boga. Nekoliko metara od njega je tunel, ulaz u podzemnu partizansku tvornicu oružja i streljiva, inače prostorije sagrađene da budu trezor Narodne banke predratne, kraljevske Jugoslavije. Po zidovima tunela još stoje fotografije koje prikazuju kako je 1941. godine sve izgledalo: lijevi dio tunela rekonstruiran je, tu je bilo sklonište za građane, u poprečnom prostoru je bilo skladište materijala i proizvoda, oružja i streljiva, dok su se u desnom tunelu nalazili proizvodni dio i alatnica. Proizvedeno je oko 21.000 puški, oko 30.000 bombi, puno puščanih i pištoljskih metaka, tromblona i drugih granata i mina, a važnu ulogu imao je i remont topova i sličnih oruđa. Neko bi rekao da su to bili slavni dani, na neki način i jesu, Užička republika je bila jedan od većih slobodnih teritorija u okupiranoj Europi, ali je ona čika Einsteina o relativnosti i ovdje na mjestu kad se zna da su, prije međusobnih krvavih sukoba, partizani čitavim područjem upravljali zajedno sa četnicima, čiji se glavni štab nalazio u obližnjoj Požegi, te da je, nakon što su Nijemci pokrenuli ofenzivu, glavom platilo više od 4.000 partizana. Tako je bilo i s partizanskom tvornicom: 22.XI. se dogodila eksplozija u kojoj je izginula čitava smjena i svi civili koji su se nalazili u skloništu. Slavno ili neslavno, neka svako procijeni za sebe.

Proizvodi iz partizanske tvornice poredani su po tvorenim betonskim pregradama oko Titovog spomenika, uza zgradu i dalje stoji onaj dobro poznati tenk, malo dalje topovski lafet, pa još jedan spomenik. Gotovo svi koji znaju za muzej žive u uvjerenju da su tu smješteni samo partizanski eksponati, mada se kroz muzejske zbirke može vidjeti povijest grada i šire okoline od vremena ilirskih plemena Partina i Autarijata te rimskog grada Capedunuma, pa do današnjih dana. Tu je i 15 slika te osobni predmeti i dokumenta prvog užičkog akademskog slikara Mihaila Milovanovića.

Crkva svetog Đorđa i Aljova česma

Užice je u još jednom segmentu čudan grad: do Drugog svjetskog rata mala kasaba već 1948. godine je imala više od 10.000 stanovnika, ali to nije ništa u odnosu na činjenicu da je grad u narednih 40 godina primio još pet puta toliko ljudi. Stvar je samo u tome da teren uopće nije prikladan za podizanje velikog grada, a ratne zasluge čitavog kraja dovele su upravo do toga: Jugoslavija je Titovom Užicu davala i šakom i kapom, građene su tvornice i infrastruktura pa je broj stanovnika rastao doslovno iz dana u dan. Mnogi neboderi sagrađeni su po strmim obroncima povisokih okolnih brda pa izgledaju kao da vise o nebeskom svodu, a u gradu gotovo da i nema ulice u kojoj vječito nije prometni krkljanac. Kao kad bi se u dvosoban stan smjestilo tridesetak ljudi, eto tako je u Užicu.

Kako je povijest grada uglavnom pisana nakon Drugog svjetskog rata, tako su i detalji stariji od tog vremena nekako zatrpani i jedva stidljivo izviruju iz novih slika. Poneka starija, čudom preživjela zgrada skvrčila se između mnogo većih, a arhitekti poratnog Užica u mnogo čemu nisu imali milosti prema starom. Ponešto je ipak ostalo kao, primjerice, tri česme: jedna stoji kod ulaza u gradsku tržnicu, a za nju nisam siguran kad je podignuta, druga je zidana, s lavljim ustima, dar gradu od nekadašnjeg opančarskog esnafa, a treća, slična prethodnoj, stoji na Trgu svetog Save. Zadužbina je Alekse Popovića, užičkog odvjetnika, predsjednika Skupštine Srbije u vrijeme vladavine kralja Miloša Obrenovića. Aleksa ju je podigao 1900. godine u spomen na svog brata, protu Gavrila Popovića, a pošto su ga svi znali po nadimku, i njegovu zadužbinu su nazvali tako, Aljova česma.

„Preživjele“ su, naravno, i neke od značajnijih, većih građevina, a najstarija je, ako zanemarimo prelijepu malu crkvu brvnaru svetog Marka, saborna crkva svetog Đorđa, smještena na istom trgu gdje se nalazi i Aljova česma. Građena je od 1842. do 1844. godine, a jedno od dva sačuvana zvona crkvi je dvije godine nakon završetka izgradnje darovao knjaz Aleksandar Karađorđević. Trinaest godina kasnije na crkveni toranj je postavljen i prvi javni sat u gradu, a u međuvremenu je obavljen veći dio radova na unutarnjem uređenju crkve, ponajprije izrada ikonostasa i živopisa, čiji su autori u to doba poznati slikari Dimitrije Posniković i Milija Marković, koje susrećemo i u nekim drugim bližim i daljim crkvama i manastirima. Na pročelju crkve stoje imena poginulih u ratovima vođenim od 1912. do 1918. godine: 183 iz Užica, 11 iz Buara, 12 iz Dubokog, 26 iz Krčagova-Gajeva te 25 iz Zbojštice. I u crkvi, na stupovima koji drže lađu, puno imena - kao da je sve što je bilo muško na užičkom području davno izginulo. Iznad popisa s imenima zapisi o gradnji i uređenju crkve. Na ulazu u portu prosjakinja – ja njoj koji dinar, ona meni poziranje.

Ispred Jokanovića kuće

Trg svetog Save je stari centar grada pa su tu osim crkve još dvije zanimljive građevine. Manja je Jokanovića kuća, nazvana tako po vlasnicima, nekad moćnoj trgovačkoj obitelji podrijetlom iz Hercegovine, mada je narod zove i „Pecara“, valjda jer su u njoj Jokanovići pekli vino i rakiju za prodaju i za vlastite kavane. Danas je u nekadašnjoj pecari, lijepoj građevini orijentalnog arhitektonskog sloga, smještena stalna muzejska postavka službeno nazvana "Gradska kuća u Užicu u XIX i početkom XX veka" sa orijentalnom i djevojačkom sobom te salonom kako su izgledali u to doba. Po naški veranda, kod Srba je uglavnom zovu doksat, ima dvije razine, prozori i vrata u prizemlju su lučno izvedeni, a orijentalni štih dopunjuje i bogato profilirana streha „izvezena“ čipkastim ukrasima po drvenim daskama.

Veća, ustvari puno veća je zgrada Gimnazije. Iako je škola osnovana još 1839., kada je Užice imalo svega 106 domaćinstava i 687 stanovnika, današnja zgrada, točnije prizemni dio, sagrađena je tek 1893. godine, a kat je dodan tridesetak godina kasnije. Na zidu joj dvije spomen-ploče: jedna je posvećena narodnom heroju Miodragu Milovanoviću Lunetu, koji je u školu išao u toj zgradi, a poginuo je blizu rodne kuće u užičkom selu Dobrom Dolu, dok je druga postavljena u spomen na formiranje slovenske partizanske čete „Ivan Cankar“, koja je „kovala neraskidivo bratstvo sa ostalim jugoslovenskim narodima“. Tako je to izgledalo, ali i naizgled neraskidivim stvarima dođe smrtni čas. Preko puta Gimnazije poprsje Josipa Jehličke (1891.-1986.), Čeha, čovjeka najzaslužnijeg za razvoj masovne sportske kulture u gradu, osnivača Sokolskog društva i inicijatora gradnje Sokolskog doma. Zvuči pomalo nevjerojatno, ali je Jehlička jedini stranac po kojem je neka ulica u Užicu dobila ime. Ipak, kad se zna da je u Užice stigao kao 20-godišnjak te da se kao dragovoljac srpske vojske borio na Kolubari i Ceru, za što je čak i odlikovan, nije čudo da je baš njega zapala takva počast. Na kraju je, eto, shvatljivo i da je od Josipa postao Josif, barem na spomeniku. Uzalud mu, međutim, sva energija koju je uložio u užički kraj - srednjoškolci koje ispitujem o tome ko je Jehlička o njemu ne znaju ništa osim onih par redova napisanih na postamentu. Više ih zanima ko je taj što ih „ispituje“ pa im se predstavljam, a oni odmah utipkavaju ime na google. „Opa, evo ga, Milo Jukić, pa Vas ima i na wikipediji!!!“, čude se. Zaboravila djeca da profil na wikipediji može imati svaka šuša pa tako i ja.

Osim Jehličekove, u gradu stoje i brojne druge biste. Dušan Popović (1884.-1918.) bio je novinar i političar, pomalo i pisac. Umro je u Londonu i bio sahranjen odmah uz grob Karla Marxa, ali su ga prenijeli u beogradsku Aleju velikana. Da su ga pitali, čisto sumnjam da bi pristao, šta je falilo družiti se s Marxom ?? O Dimitriju Tucoviću sve se zna; dobio je dobro mjesto, kao nekad Popović u Londonu, biste su im ublizu, u parku ispred zgrade Općine. S njima je i Radovan Dragović (1878.-1905.), još jedan novinar i političar. I stranački čovjek, zanimljivo - u istoj stranci kao i Popović, Srpskoj socijaldemokratskoj, štoviše i njen predsjednik, makar je proživio svega 27 godina.

Trg na kojem je stajala Titova bista

Između Saborne crkve i Jokanovića kuće smjestio se major Kosta Todorović. Nije riječ o znanstveniku, poznatom beogradskom liječniku, čuvenom po tome što je 1972. godine prvi prepoznao epidemiju variola vere, strašne bolesti koju je doživio tijekom Prvog svjetskog rata, već o njegovom imenjaku i prezimenjaku, ratniku, stradalom 1914. godine. „Dok je goreo na lomači pevao je srpsku himnu“, stoji na spomeniku. Iskreno, ja za Kostu nikad čuo, a vjerojatno nisu ni mnogi Užičani, sve do 2000. godine, kada je bista postavljena. Ko je brkajlija malo niže Jokanovića kuće, ostalo mi je nepoznato - slova izblijedjela i sve je uzalud, a žao mi, simpatičan neki lik ?? Ispred jedne žestoko išarane zgrade narodni heroj Dušan Jerković, a ispred lijepog zdanja Muzičke škole kolega mu Dragojlo Dudić, predsjednik kratkotrajne „Užičke vlade“ i jedan od najistaknutijih komunista u Srbiji u vrijeme kad je počinjao Drugi svjetski rat: ugodno se smjestio između čempresa i malo ko ga vidi, a on vidi ne samo ulicu već i dobar dio Trga svetog Save. Znam da je bio nepismen pa se sam opismenio, ali nigdje se ne govori o tome da je svirao i pjevao, a eto ga ispred Muzičke škole…

Ima bisti još, najviše upravo narodnih heroja, ali mi valja na drugi kraj grada. Godinama prolazim cestom Višegrad-Užice, svaki put bacim pogled na zidine srednjovjekovnog grada, uvijek kažem „Moram se jednom popeti gore“ i… I evo dođe i taj dan. Nije lako: ulice koje vode prema utvrdi su uske i strme, neke i jednosmjerne, a oznaka nema. Slika ispod zidina je nesvakodnevna: na glavnu kulu zakačena je dizalica koja povazdan vuče kamen - obnavlja se Stari grad. Radnici mi pokazuju da auto parkiram malo dalje - macolama lupaju kamen pa bi neki naopaki i zlonamjerni komadićak mogao napraviti štetu. Nakon upoznavanja odlučujem i sam dati doprinos obnovi: dok radnici odmore, uzimam macolu i udaram, onako baš udarnički ?? Na kuli skela na dva boja, po njoj se razmiljelo još radnika, a s druge strane, prema Užicu, još jedna, tu se također zida. Ovoga puta sa glavne ceste ipak neću vidjeti što je urađeno, pošto su u toku i radovi na prometnici pa se promet preusmjerava preko nepreglednih brda prema Bajinoj Bašti: 38 kilometara, a sve krivina do krivine i između njih krivina ??

Na Starom gradu

Dok sam se penjao na utvrdu, primijetio sam da su arheolozi poprilično raščeprkali jednu stranu zidina u donjem dijelu. Radnici kažu da povremeno dođu, ali detalje ne znaju, pogotovo što nisu Užičani, kao - ispostavit će se - ni arheolozi. E, kad sam se - a potrajalo je dok sam pregledao svaki zaškoljak - spustio s utvrde, ugledah dvoje ljudi nimalo nalik na radnike, one s macolom ili mistrijom u ruci. Rajko Čubrić je arhitekt, a Marija Aleksić Čevrljaković arheologinja, oboje zaposlenici Zavoda za zaštitu kulture u Kraljevu. Objasniše mi fino sve o zidinama, šta je srednjovjekovno, a šta su dozidali Osmanlije, koji su užičkim krajem, nahijom u sklopu Beogradskog pašaluka, vladali od 1463. do 1807. godine.

Priča je duga i meni vrlo zanimljiva, ali mi valja dalje, jer putopis o Užicu može nemati ni riječi o rijeci Đetinji, o poznatoj hidrocentrali, čak i o Kadinjači, dok Zlakusa svakako zaslužuje poseban putopis, ali bi bio čisti promašaj, jedinica za obaranje na godinu, kad se ne bi spomenulo selo Kremna i, naravno, Tarabići.

„Ubiše knjaza! Kuku, narode, ubiše nam knjaza!“

Tako je zavikao Mitar Tarabić nasred užičke čaršije 29.V.1868. godine. Sjatio se narod, a koju minutu potom i žandari: spengaše ga i pravo s njim u zatvor. U isto vrijeme se Mihailo Obrenović uzaludno borio za život, ali - u Beogradu! Kako je Mitar vidio šta se događa 165 kilometara dalje, ni sam nije znao objasniti, kao ni mnoge druge stvari, ali su se mnoga njegova proročanstva ispunila.

Ako vas povuče želja da i sami vidite gdje su živjeli Tarabići (kasnije je u selu bilo još desetak vidovnjaka!), ne skrećite kod putokaza za Kremna već na suprotnu stranu. Administracija i proroci, eto, teško mogu zajedno. I vozite uzbrdo, ispod šume, pa kad prođete selo i uhvatite se za glavu jer ste zalutali – e, to je to!

Dragan Pjević odlučio je napraviti nešto konkretno na očuvanju svega vezanog za Tarabiće i poznato Kremansko proročanstvo, po nekima treće po značaju u čitavom svijetu, odmah nakon Nostradamusovog i Celestinskog. Iznad sela je zakalabasao graditi malo etno-selo u kojem će Tarabići biti glavni. Nasred „sela“ suvenirnica oblijepljena citatima Tarabića, Dragan ih, dakako, sve zna napamet. Pod jednom nadstrešnicom „kosmička kugla“, kamena kugla nalik na one naše, bosanske, oko Zavidovića i Vareša. Ovdje joj također pridaju značaj kao da je u pitanju čudo, a ne geološki objašnjena forma, ali dobro, neću sad biti sitničav ?? Uglavnom je „kosmička kugla“, kako stoji na dasci, „zid želja“: poželiš, dodirneš kuglu i eto ga, želja se ispunjava ?? Evo se dvoumim hoću li reći šta sam poželio… Mogao bih… Al' ipak neću… Ma… Ma hoću… A ipak nema smisla… ?? U središtu svega drveni kip Mitra i Miloša Tarabića, a iznad njega još jedna brvnara i u njoj bure, ali ne obično već ono u kojem se skrivao Petar I. Karađorđević Mrkonjić, onaj što je po njemu ime dobio nekadašnji Varcar Vakuf. Dragan tvrdi da je dudovo bure originalno i da ga je kupio od jednog domaćina u selu Radivojevići čijim su precima prodane neke stvari Zaharija Zaharića, kuma i prijatelja Tarabića. Drvenog kralja u buretu izradio je samouki kipar Miladin Lekić, i to prilično vjerno, prema poznatoj fotografiji iz Hercegovačkog ustanka. Legenda kaže da je Mitar Tarabić došao na kavu kod kuma Zaharija. Ovaj mu je nakon kave pokazivao štošta u podrumu, a Mitar je u jednom trenutku pokazao na bure i rekao da će onaj ko se bude krio u njemu postati vladar cijele Srbije. Petar Mrkonjić se, pak, nakon Hercegovačkog ustanka krio upravo u ovom kraju, a pošto je prota Zaharije bio pristaša Karađorđevića, utočište je našao kod njega. Kad su odnekud naišli žandari, tada u službi Obrenovića, izvršili su premetačinu u protinoj kući, ušli čak i u podrum, popili po čašicu rakije, i to upravo - iz bureta u kojem se krio budući kralj. Bure je, naime, bilo pregrađeno - pola za rakiju, pola za Petrovo sklonište!

„Kosmički kamen“

I još nešto: kad su ono lani bili izbori u SAD-u, mještani su u bure stavili sliku Donalda Trumpa. Jest da se Tarabići nisu previše bavili Amerikom, ali, eto, Trump je postao predsjednik, a bure je prije toga „predvidjelo“ i pobjede Vojislava Koštunice te Borisa Tadića. Nisu, dakle, o tome ko će vladati SAD-om odlučili tamošnji birači ni ruski hakeri već „više sile“ i jedno dudovo bure u brvnari iznad Kremana!

Slikam se s kraljem i opet sam u dvojbi: šta bi se desilo kad bih sačekao da Dragan ode kući, preskočio ogradu, deložirao Petra I. Karađorđevića i prespavao jednu noć u buretu?! Bih li i ja postao kralj?! ??