Vodnjan, grad svetaca koji su „preživjeli“ smrt

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U mom Kreševu čuvaju se neraspadnuta tijela dvojice apostolskih vikara, odnosno biskupa, fra Mate Delivića i fra Marijana Bogdanovića, stara više od 200 godina. Bili su, kao i tisuće drugih, pokopani u crkvenom podu; svi ostali su, osim ponešto kostiju, se pretvorili u prah, oni su ostali čitavi. Dolazili patolozi, nosili uzorke i javili da „nema kemije“, odnosno da tijela nisu balzamirana. Čudo. Narod ih je – daleko je Kreševo papama, a samo oni mogu nekog proglasiti svetim – prozvao „Kreševcim svecima“; eno ih u kripti u župnoj crkvi, svako može otvoriti vratašca i vidjeti ih, ovdašnji narod je ponosan na svoje „svece“, ali niti su neka posebna turistička atrakcija niti kome predstavljaju neko veliko čudo. Živi se navikli na žive mrtvace.

U Pisu, pak, već stoljećima hrle mnogi koji žele vidjeti Kosi toranj. Samo manji broj svrati i na Camposanto Monumentale odnosno Monumentalno groblje, gdje se, u kapeli svetog Geroma, čuvaju relikvije 11 od 12 Isusovih apostola, kao i dva djelića križa na kojem je Isus razapet, komadić Gospine haljine te trn iz „krune“ kojom je Isus „okrunjen“.  

Istarski gradić Vodnjan, 12 kilometara od Pule, na „Kreševske svece“ se neće, razumljivo, ni osvrnuti, a čak će i Pisi uputiti samo podsmješljiv pogled: u bivšoj sakristiji župne crkve svetog Blaža čuvaju se čitava tijela troje službeno proglašenih svetaca ('ta će ona dvojica kreševskih biskupa, pape za njih ni čuli nisu), svetog Leona Bembe, svetog Ivana Olinija i svete Nikolase Burse, stopalo svete Barbare, prst svetog Antuna Opata, dio torza svetog Sebastijana, kostur svetog Pavla Carigradskog, jezik svete Marije Egipatske, desni kažiprst carigradskog patrijarha svetog Eutiha, komadići križa na kojem je Isus razapet, komadić Gospina vela, komadić platna na kojem je sveti Šimun prikazao Isusa u hramu, ugrušci zemlje na koju je kapala Isusova krv… Ukupno 370 relikvija od 250 kršćanskih svetaca! Um(r)ijeće življenja, tako nekako.

Ko se sad zaleti u galeriju fotografija, bit će mu uzalud – nema slikanja i gotovo. Župnika don Marijana Jelenića nema, kaže njegov kapelan, kome uzalud pokazujem akreditaciju i pokušavam objasniti da bih za putopis trebao imati i neku fotografiju. Daje mi župnikov e-mail, bez njega ništa, i kaže da će mi vrlo brzo odgovoriti. Odgovor nije stigao ni za mog višednevnog boravka u Istri, a ni do dandanas. Tako jedinu fotografiju imam zahvaljujući pazinskom prijatelju Davoru Šišoviću, a one u crkvi – i tu je zabranjeno – napravih ilegalno, čekajući da skupina turista zamakne u sakristiju.

Neizravno je za sve „najzaslužniji“ – Napoleon Bonaparte! Kad su, naime, njegovi „bojovnici“ na valu velike revolucije razvlastili crkvu i, gdje god su nogom kročili, oteli joj sve što se moglo oteti, nerijetko skraćujući svećenike i biskupe za glavu, jedan čudak, imenom Gaetano Gressler, rodom iz Verone, slikar i strastveni sakupljač svetačkih relikvija, iz Venecije se, nekim nikad stvarno razjašnjenim čudom, sklanja baš u Vodnjan. Da je pobjegao drugdje, pred vodnjanskom crkvom danas ne bi stajala za mene poprilično neukusna višemetarska reklama „Posjetite svjetsku atrakciju!“, dakako i na engleskom, kao da je u pitanju cirkus s brkatom ženom ili liliputancem koji igra košarku. 

Neobarokna crkva je inače najveća župna crkva u Istri, s najvećom, 25 metara visokom kupolom i najvećim, 62 metra visokim samostojećim zvonikom. Vodnjanci kao da su odlučili oboriti sve rekorde, zbog čega je gradnja trajala čak 40 godina i stajala, osim njihovih priloga, čak 13 tisuća dukata. Osim onih svetaca i, ako tako nije bogohulno reći, komada svetaca u sakristiji, petorica izrađena u prirodnoj veličini – nigdje nijedne svetice! – stražare i na pročelju crkve: u sredini, logično, sveti Blaž, čak, ako me oko ne vara, malo veći od ostalih, slijeva mu bokove štite Pavao i Kvirin, a zdesna Petar i Lovro. Andrea i Giovanni Trevisan bili su domaći majstori kiparstva, a imali su od koga i naučiti, budući da im je ćale bio Venerio, poznati Vodnjanac, čije pojedine slike čine inventar crkve.

Crkva i njena svetačka zbirka zasjenjuju sve u Vodnjanu pa i na trgu ispred nje, gdje se, doduše, i nema nešto posebno vidjeti: uglavnom sive zgrade, nešto malo sitnih arheoloških artefakta, jedna crna maca, crni i bijeli golub, možda i bračni par, u okrugloj niši pod jednim krovom, i kip, povisok, u cvijeću. Nije niko od Trevisana, a ni Gaetano Gressler, izdaleka se, naime, vidi da je u svećeničkoj odjeći. Za Giuseppea Del Tona (1900.-1997.), iskreno, nikad čuo, ali da nije uradio ništa, zaslužio je već time što je Vodnjanac i doživio je 97 godina, ne dešava se često. A jest i uradio, i svašta nešto, i puno, i pisao, i prevodio, ali, glavno, dobar dio života proveo kao lektor za za klasične jezike Državnog tajništva Svete Stolice i predavač na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu te na „Augustineumu“ u Beču.  U ruci mu, naravno, knjiga, a neznanom kiparu zamjeram što mu ovakvom, brončanom, nije barem malo smanjio nos – čak i ako mu je bio toliki, trebao je.

Vodnjan je i inače – na prvu bi se moglo zaključiti da će svi Vodnjanci dobiti ne ulaznicu već i kakav apartmančić u raju – pun crkava. Osim glavne, vidjeh ih još pet-šest. Ipak, ako tih rajskih apartmančića ima, popunili su ih neki odavno pokojni Vodnjanci, budući da su sve crkve sagrađene davno. Najveće su valjda, ako u raju vlada red, dobili oni što su u Starom gradu podigli crkvu svetog Jakova; jest mala i jednostavna, ali je iz 9. stoljeća. Na nadvratniku dva „nečitka“ grba, između njih isklesan neku čudnovat križ, nasred pročelja „zalijepljen“ svetac, vjerojatno zaštitnik crkve, na vratima, nažalost, katanac. Nekad davno je bila i župna pa su se u njoj desili i neki zanimljivi događaji: 1393. godine sklopljen je mir u ratu s Pulom, eto, i tog je bilo, da gradovi ratuju, a 99 godina kasnije je u njoj objavljen znameniti Vodnjanski statut.

Gospođa kojoj sam zaboravio ime mi, dok „za svoju dušu“ mete mali trg ispred crkve, pokazuje na kamenite hodnike što se nastavljaju jedan na drugi, tu je, kaže, nekad bio gradski zatvor, a potom upućuje i u Najužu ulicu: jurio, kaže, austrijski žandarm nekog lopovčića gradskim ulicama i, pošto je prvi bio dobro uhranjen, a drugi mršav k'o i svaki „obični“ lopov, onaj drugi utrči u Najužu ulicu i nastavi, a žandarm samo utrči i zaglavi se :) Kad stanem u ulicu, shvaćam da sam još uvijek bliže lopovčiću, ali, kako zna krenuti, možda za koju godinu postanem i žandarm :)

Katanac stoji i na vratima crkve Svetog Križa, uz cestu prema Savičenti, također maloj i jednostavnoj, bez zvona na preslici. Službeno je, tako stoji na turističkoj tabli, podignuta 1468., a tako je zaključeno po tome što je ta godina uklesana u zidu, ali bih se smio kladiti da je starija barem par stotina godina. U njoj se dugo nalazilo nešto čega u ovim našim krajevima odavno nema, a i u svijetu je rijetkost, sjedište bratovštine flagelanata, onih što su se, ne bi li umolili Boga da oprosti grijehe cijelog svijeta i taj svijet upozorili da svaki dan može biti sudnji, samobičevali dok se, omodričeni i okrvavljeni, ne bi samoonesvijestili.

Od Svetog Križa počinje Trgovačka ulica, duga više od kilometar i, kažu, najduža u Istri, ispočetka široka pa sve uža. Nju i njene radnje, više zanatlijske nego trgovačke, nisu zaobilazili svatovi, procesije, karnevali i druga slična narodska okupljanja. Danas puno manje živa nego nekad, a donekle je oživljavaju šareni murali po fasadama, djelo sudionika „Boombarstick festivala“ i „Street Art festivala“, kojih, doduše, ima i u drugim dijelovima grada.

Negdje napola Trgovačke ulice stoji crkvica svetog Martina, još jedna mala, takoreći minijaturna, bez prozora, samo s lunetom iznad ulaza, ali po onom što je predstavljala, itekako važna. O tome stoji zapis na dovratku, a on kaže da je ovdje, u vrijeme mletačke vlasti, kad su u toj državi mogli živjeti samo kršćani, bilo sjedište neke vrste inkvizicije, ako to nije grubo reći. Uglavnom, ko bi se, kao ja u putopisima, i našalio s nečim vezanim za vjeru i crkvu, odmah je mogao znati da će vrlo brzo biti priveden ovdašnjim fratrima na ispitivanje, a oni su mogli izreći čak i smrtnu kaznu. I nije to bilo samo teoretski, budući da je sačuvan zapisnik o radu od 1480. pa nadalje od čak 710 stranica.

U donjem dijelu Trgovačke ulice – eto kolika je, tri crkve u njoj! – viša od svih osim od župne, stoji crkva Gospe od Karmela iz 1630. Visoka, dakle, ali stisnuta među zgrade toliko da ju je bolje ne pokušavati fotografirati – stradaše leđa, a na kraju nula bodova. Gladak kamen, rozeta i grb, vjerojatno nekoga ko ju je gradio, a sada, zbog dobre akustike, više služi za održavanje koncerata nego za molitvu.

Ni Vodnjan, kao ni mnoga druga istarska mjesta, nije mogao bez crkvice posvećene svetom Roku, zaštitniku od kuge. Sve su, pa i vodnjanska, sagrađene nakon što je kuga par puta pokazala svoje krvožedno lice, u prvim desetljećima 16. stoljeća. Nije stješnjena kao neke od navedenih, oko nje kruže dvije trake ulice, sveti Rok, budući da je igralište vrlo blizu, uživo može gledati nogometne utakmice. Što se mene tiče, sretan sam što ima prozore i što se kroz rešetku može provući objektiv fotoaparata, drugačije ne bih imaš prigodu vidjeti živopisnog brkatog svetog Roka s kapom pomalo nalik turbanu, s još nekoliko svetaca i/li anđela uvrh oltara i urezanom 1530. godinom. Blizu crkvice je spomen-ploča na kući koju je, zajedno sa svom svojom imovinom, gradu ostavio bogati zemljoposjednik Angelo Cecon (1830.-1873.).

Rado bih ja ovo skratio, evo ću čak dragovoljno u pisanju preskočiti romaničku crkvicu svete Katarine (i još neke), nema, djeluje mi, ništa posebno da se ne bi moglo tako, ali se crkvica svetog Franje ne može zaobići. Izvan grada je, pored ceste za Bale, a podignuta je u 13. stoljeću. Jedna od onih koje se pustilo da propadne, ne toliko u građevinskom smislu, ali itekako kad su u pitanju freske u njoj, od kojih su ostali gotovo samo neznatni tragovi. Neko ju je nekad očito pokušao aktivirati, čim kroz prozor vidim stare drvene klupe. Aktivirao i stao, čim je između klupa narasla trava. I fasada se sačuvala samo u tragovima, što, međutim, i nije neka šteta, naprosto je kamen ljepši. Isto je stanje i unutra, a kamen vrijedi još više zbog prekrasne kupolne niše iza oltara. Čudna, kao da je imala preslicu pa došao neko s pilom i odrezao je. I tužna na osami livade, kao zaboravljena ruža ispala nasred puta.

Šteta je i grjehota što joj je stanje takvo, pogotovo što se nalazi blizu Parku kažuna, u koji valjda barem zaviri svako ko prvi put dođe u Vodnjan. Kažune sam često spominjao u putopisima iz Istre, ima ih svugdje, ali, barem tako kažu ovdje, najviše kod njih, u Vodnjanu. Ne znam je li ili nije, ali je činjenica da su se prvi dosjetili odlične ideje. Ovdje se, naime, svake godine u svibnju održava radionica za one koji bi i sami da nauče kako se zida kažun, a u Parku ih ostave nekoliko u raznim fazama, kako bi i oni što dođu u drugo doba godine mogli vidjeti metode rada. Od „temelja“, preko varijante bez krova, s pola krova, pa do onog po sistemu „ključ u ruke“, jer ko zna, možda je neki kažun imao i vrata i ključ. Zabranjeno penjanje, skakanje, zidanje, što, naravno, ignoriram, penjem se i skačem, ali ne padam naglo već lagano ateriram :) Domaći ljudi ponosni na tradiciju, stranci se neumorno fotografiraju, ulaze, izlaze i zagledaju svaki detalj, uzalud tražeći žbuku i iščuđavajući se jednostavnosti gradnje i spretnosti graditelja. U blizini i moderan info-punkt, mada su u njemu manje postavljaju pitanja i daju odgovori, a puno više kupuju maslinovo ulje, vino i ostalo.

Eto kako mi se omakne: trčeći za crkvicama i kažunima, k'o da će mi pobjeći, pobjegoh iz grada, a ne spomenuh još puno zanimljivog. I negativnog, a to svakako jesu ruševne zgrade na više mjesta, od Starog grada pa do Trgovačke ulice i najužeg centra; lijepo je što turizam cvate, Vodnjan ima što pokazati, ali se, eto, ima čega i zastidjeti. Dobro, jest nemjerljivo više onih za pohvaliti se, ali…

Najljepše mjesto u gradu mi je Narodni trg, glavni u gradu, izgleda mi. Ne znam baš poimenično svaku kuću, makar sve imaju imena, dakako po prezimenima nekadašnjih vlasnika, ali je već po arhitekturi, venecijanskoj neogotici, podignutoj prije nešto više od stoljeća, lako prepoznati gradsku palaču. Osim bijelih šiljastih prozora na crvenoj fasadi, krase je grb i lijepe umjetničke „šare“ ispod krova. Vrijedna je i palača Bradamante, nekadašnja mletačka lođa, žitno skladište, arhiv, zatvor, kazalište, sud i šta sve ne, danas sjedište vodnjanske Zajednice Talijana. Barokna fasada s puno ukrasa, uključujući i gradski grb, tri glave na lukovima prozora trifore što poizdalje izgleda kao balkon i isto toliko kamenih školjki na prozorima jedan kat niže. Na otvoru u trokutastom potkrovlju sat, a iznad njega, k'o da je, Bože mi prosti, crkva, zvono. Predvorje puno starih grbova, uglavnom sakupljenih s pročelja zgrada; većina obitelji, kažu, davno izumrla, raselila se i tako to, ali sjećanja, eto, nisu nestala.

Ne znam, a ne znaše mi reći ni prolaznici, ni gosti obližnjeg kafića, ni radnici koji tu nešto popravljaju, odreda domaći ljudi, kako se zove siva kamena kuća s lučnim prolazom i dvama venecijanskogotičkim prozorima i puno drugih ukrasa, ali na njoj primijetih natpis na talijanskom uklesan u vijenac. Zato na ranogotičkoj palači Bettica, sada muzeju, fino piše kako se zove i to mi je plus, a nemjerljivo veći minus to što je zaključana pa kroz staklo mogu vidjeti samo nešto eksponata u prizemlju. Puno više mi ih je nedostupno, a ne bih bježao od toga da ih pogledam, pogotovo zbirku slika iz 17. i 18. stoljeća, ali od tog ovaj put ništa.

Odmaram u prostranom parku, nekad dvorištu kapucinskog samostana, zagledam arheološke sitnice i krupnice u travi, među njima je i poklopac rimskog sarkofaga, kratko zastajem pred kućom u kojoj je stvarao skladatelj Antonio Smareglia (1854.-1929.), autor opere „Istarska svadba“, kao i pred prilično zanimljivim partizanskim spomenikom, pa ću – svašta mi na um padne! – na mjesno groblje. Vidjeti iste one čiji grbovi stoje u predvorju gradske palače, a i neke nove. I to je Vodnjan.

Oj groblje, groblje, ti bašto šarena…