Vršec: Lovci na blago otkrili svijetu kako je izgledao život u ledeno doba

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Diljem Bugarske, duboko ispod površine zemlje, ali ponekad i ašov dubine, „rasute“ su, najčešće vrlo vrijedne, „garnirane“ zlatnim nakitom, ostave nekog od dvjestotinjak plemena koje znanost naziva Tračanima. Osim znanstvenika, za njih su se odavno zainteresirali i brojni, ne samo bugarski lovci na blago, a neki su, osim detektora metala, za „istražne“ radove pribavili i mehanizaciju. Država se već nekoliko desetljeća svim sredstvima bori protiv ilegalnog iskopavanja, ali dosad nije postigla više od neriješenog rezultata: i ako jedne uhiti i oduzme im sve pronađeno, drugi uspiju u svojim naumima, pa se trački predmeti često nađu na svjetskim internet-tržnicama.

Ako lovci na blago, barem je takav službeni stav, drugdje prave samo i isključivo štetu, u Vršecu (Вършец), gradiću od oko 6 tisuća stanovnika u zapadnom dijelu Bugarske, u podnožju planine Todorini kukli, na obroncima Stare planine, zaslužni su za svjetski vrijedan nalaz: tražeći tračko blago oni su kod obližnjeg sela Dolno Ozirovo nabasali na više od dva milijuna godina staro paleontološko nalazište flore i faune. O nalazu su obavijestili lokalnog nastavnika zemljopisa, a on se, vjerojatno ni ne sluteći da će sve to staviti Vršec na svjetsku paleontološku kartu, odmah obratio svojim profesorima na sveučilištu u Sofiji. Tako je vijest o „čudnim lobanjama“, kako ih je krstio nastavnik, stigla i do stručnjaka Nacionalnog prirodoslovnog muzeja, ponajprije paleoornitologa i specijalista za fosile. Otkriće je zainteresiralo i nadležne u Bruxellesu pa je Europska unija, kroz projekt „Nove destinacije u prekograničnom turizmu“, uskočila s najvećim dijelom potrebnih sredstava. Ukupno je, kako stoji na ploči pored ulaza, utrošeno 1.159.772,56 eura, a rezultat je Paleopark Vršec.

Životinjsko carstvo počinje čim se prođe kapija. Izumrli konj, poznat kao equus stenonis, sabljozuba mačka, etruski nosorog, pleistocenski jazavac, varan, vilafrankski ris, antilopa gazellospira, divlji pas, megalovis, drevni jelen lopatar, pliocenska hijena, gigantski europski gepard, ranopleistocenska puma… i veliko jato raznovrsnih, uglavnom također izumrlih ptičjih vrsta. Jedni mirno pasu, drugi se glasaju, utjerujući strah u kosti neprijateljima, treći se prosto valjaju u travi, četvrti napadaju, peti bježe… Budući da su od gipsa, voska ili čega sličnog, uglavnom neživi, rado pristaju pozirati posjetiteljima, a kad uz njih stanu djeca, u očima im zaigra jedva primjetan osmijeh. Kud svi Turci, tu i mali Mujo, a dva zubata konjića ne bune se da načas prestanu pasti, praveći mi društvo na fotografiji.

Muzej je neklasična građevina staklenih zidova pa bi se za izlošci nevolju mogli pogledati i bez ulaženja. Trodijelan je: u prvom dijelu su panoi s podacima o životinjama i biljkama, u drugom nalazi iz Dolnog Ozirova, u trećem životinje u svojim prirodnim staništima. Naravno da je najzanimljiviji dio s nalazima: fragmenti ramenih kostiju jelena i pume, zubi hijene, pasji zub i petna kost, čeljusti pume i geparda te mnogo drugog.

Kao rezime može poslužiti podatak da je na temelju više od 7000 nalaza otkriveno 166 biljnih vrsta, kralješnjaka i beskralješnjaka, a samo među pticama pronađeno je 16 novih, dosad nepoznatih vrsta. Neke od njih nazvane su po istraživačima, pa je jedna, falco bakalovi, ponijela ime po prvom bugarskom paleontologu Pataru Bakalovu, dok je chauvireria balcanica imenovana po slavnoj francuskoj profesorici Cécile Mourer-Chauviré.

Vršec je postao gradom tek prije 60 godina, što je naglašeno na nekoliko panoa duž glavnog šetališta, na jednom mjestu čak u kamenu, iznad grba grada, prepolovljenim suncem s boka. Blaga planinska klima i puno sunčanih dana, uz toplu mineralnu vodu s prosječnih 37 stupnjeva Celzija, glavne su značajke Vršeca. Mladić od grada takoreći, ali slovi kao najstarije organizirano lječilište u čitavoj Bugarskoj, osnovano pola stoljeća prije nego li će dobiti gradski status. Za sve je „kriv“ dr. Damjan Ivanov, utemeljitelj balneologije u Bugarskoj, rođen u obližnjoj Berkovici. Odatle je „dobacio“ čak do austrijskog Graza, gdje je diplomirao medicinu, ali svoj kraj nije zaboravio. Vršec mu se mnogostruko odužio i odužuje: na sastavu glavne gradske šetnice s parkom Sunčani vrt, kojeg je i utemeljio, postavljen je visoki „stećak“ s Ivanovljenim ureljefljenim licem, ispod koga je navedeno šta mu je značio Vršec i šta je sve uradio za grad, dok je u starom dijelu toplica, blizu Borovog parka, drugog po veličini u Bugarskoj (nakon Borisovog vrta u Sofiji), kojeg je također osmislio, u prirodnoj veličini, zasjeo na povelik kamen i razmišlja što još poduzeti. Treba spomenuti i priču, gotovo predaju, da se mještanin Dimitar Lučkov prvi, još 1850., izliječio ovdašnjom mineralnom vodom, a poslije njega je bilo još takvih slučajeva, ali se, eto, moralo čekati da se „rodi“ Damjan Ivanov da za vodu saznaju i izvan zapadne Bugarske.

Sunčani vrt je klasični lječilišni park: dva kilometra staze oivičene platanama stogodišnjakinjama, klupe i panoi, ali i nešto posebno: „kaldrma“ od kamena koji, tvrde ovdje, odbija sunčevu svjetlost. Središnji dio, blizu zgrade Općine, upravo se renovira, pa štošta za slikanje „dobavljam“ kroz zaštitne ograde. Prve dvije dame, koje susrećem blizu Narodne čitaonice „Hristo Botev“, od kamena su, u dugim haljinama, mlade, zgodne i elegantne. Pored ulaza u Sunčani vrt kućica s knjigama: Вземи, прочети, върни. Premećem ih, nema nikog s naših strana. Park „čuva“ – ne znam šta čekaju, što ga ne ruše, plaćenički mainstream mediji i „novinari“ nas već nekoliko godina uvjeravaju da su svi Rusi, od Čajkovskog do Dostojevskog, teški fašisti – ruski pjesnik, kazališni i filmski glumac i jedan od najpoznatijih ruskih kantautora,Vladimir Semjonović Visocki (1938. - 1980.). Mora biti da je nekad nastupio i u Vršecu pa Vršečani bili oduševljeni. Mali goli muškić, bit će, čita spomenute mainstream medije, a saznao da je ispred njega mrski Rus, pa digao ruke u zrak, predaje se.

Između Sunčanog i Borovog parka ponosno stoje novije privatne vile. U vrtu jedne lijep paviljon, koji u objektiv stavljam, jer je parcela viša od parka, propinjući se na prste. Iza je stari dio lječilišta, koji je u godinama prije Drugog svjetskog rata bio stjecište bugarske elite, a u zgradu kasina, zbog toga nazvanu Kraljevski kasino, svraćao je, zapisano je, i bugarski princ Kiril. U kasinu je 1938., kad je uvedena i električna struja, prvi put birana miss Vršeca. Danas je kraljevski kasino ohrndana ruševina porazbijanih prozora, odvaljenih vrata, išarana grafitima, koja, nema sumnje, broji svoje posljednje dane.

U tek malo manje lošijem stanju je središnja kupališna zgrada na kojoj još stoji davnašnji natpis Državna mineralna banja. Na vratima četiri obavijesti o zabrani ulaska u objekt i sankcijama eventualnim prekršiteljima, ali uopće ne treba ulaziti, dovoljan je i pogled kroz razbijeni prozor: polomljeno pokućstvo, zidovi s otpalom žbukom, ukratko opći hršum. Slično je i u mnogim drugim zgradama, neke su, očito odavno, i obeskrovljene. Jedne se jedva drže uspravno, druge, kao starac koji bi da je i dalje plejboj, stoički glume da je sve u najboljem redu. I zgrade koje su u razmjerno dobrom stanju prazne su, nigdje ni najmanjeg daška „života,  nema čak ni čuvara, pa su jedini stvorovi koje susrećem goluždrava mramorna ljepotica velikih grudi i jakih bokova s pliticom na glavi, zabodena usred suhe fontane, te kamena joj drugarica joj u do nogu dugoj pregači,  s hrpom nečeg okruglog u naručju, zastala na travnjaku. Blizu su im i jedna Bogorodica krajputašica, skrivena pod hladovitu krošnju, te jedna drvena mačka li je, šta li je? Prazno je – još je bila jesen kad sam lunjao Vršecom – i klizalište; u kućici pored njega puno klizaljki okačenih na zidu.

Sve što spomenuh u svezi starih lječilišnih zgrada ne znači da je Vršec prestao biti lječilišni centar; nije, samo se mnogo što „preselilo“ u nekoliko velebnih privatnih hotela.

Prelazim rječicu Botunju pa se kamenim stepenicama prekrivenim suhim lišćem penjem na viši dio Borovog parka. Za stepenice se tvrdi da su rimske, naravno da su i Rimljani „nanjušili“ kvalitetne mineralne izvore, a ni Tračani nisu stajali prekriženih ruku, čim je ovdje negdje nađen brončani kipić tračkog boga Telesfora. Zbog svega toga očekujem da ću naići na nešto posebno, ruševine utvrde ili takvo što, ali nema ničega osim dijelom popločane, a dijelom zemljane staze kroz šumu. Paralelno s njom ide i „staza“ zrakom, ono što naprave od žica i dobro zašarene, za avanturističke brucoše.

Ostalo mi je još svratiti u crkvu svetog Georgija Pobjedonosca, pomoliti se ne samo za se već i da Vršec opet potone u nekadašnji sjaj; ne moraju baš prinčevi dolaziti udarati „viša/manja“, ali da se barem oko kupališnih zgrada ne može proći od pacijenata. Ne znam da sam igdje vidio posebnu informativnu ploču o tome ko je oslikao crkvu. Ovdje je ima i svakom ko dođe ponosno kaže da je neke od ikona 1906., kad je gradnja hrama završena, naslikao akademik Ivan Stefanov. Neke su, pak, starije od hrama i Stefanova, iz 17. i 18. stoljeća, ali nigdje ne piše odakle su donesene. Nađoh samo da je ikonostas rad domaćih majstora te da su najvrjedniji detalji crkve četiri lustera koja su ovdašnji tajkuni dobavili  čak iz Jeruzalema i Carigrada.

Dođoh se, rekoh, pomoliti, a iz crkve i Vršeca odoh s ručkom u vrećici! Neki je pravoslavni blagdan, posred crkve poredano nekoliko stolova, a na nekima je hrana. Bit će da mi se u očima nazire čuđenje, čim mi za minutu prilazi postariji pop i, kad mu odgovorim na pitanje ko sam i odakle sam, objašnjava kako se danas ovdje proslavlja blagdan sveca kojemu od zbunjenosti ne zapamtih ime. Ukratko, parohijani donose jelo u crkvu i tu blaguju, ali su dužni nahraniti i pridošlice poput putnika te  siromahe.

- Ti si, brate, vidim, putnik, pa ponesi ovo – tutka mi u ruke vrećicu s gomilice. Uzalud objašnjavam da sam prije pola sata jeo, ne pika se.

– To je naša dužnost – nastavlja neumoljivo – grijeh bi bio i da te ja ne ponudim, a i da ti ne uzmeš!

Tako ću koji sat kasnije, na nekom malom odmorištu, užinati dva fina komada ukusnog kotleta. Domaćica koja ih je spravljala sigurno nije ni pomislila da će završiti u ustima tamo nekog vucavčine iz treće države, a on, pak, nije mogao pomisliti da neka vršečka domaćica upravo sprema njegovu sutrašnju užinu.