Burnout
Aaron Lennon o svojoj borbi s depresijom: Bio sam na samome dnu!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Aaron Lennon, nekad jedan od najvećih talenata britanskog nogometa, nakon što je progovorio o svojoj velikoj bitci s depresijom, postao je velikim zagovornikom borbe protiv te podmukle bolesti modernoga doba.
Lennon ohrabruje i savjetuje sve one koji se nađu u teškoj životnoj situaciji, iz koje ne vide nikakvoga izlaza, da potraže stručnu i svaku drugu pomoć, jer nema te situacije koju čovjek ne može nadvladati.
Prošlo je gotovo godinu i pol dana otkako se Aaron Lennon, bivši član Tottenhama i Evertona, jedan od najvećih talenata engleskog nogometa, dobrovoljno prijavio u kliniku za liječenje duševnih bolesti.
U travnju prošle godine policija je zatekla Lennona kako sjedi u svom automobilu nasred autoceste na zaustavnoj traci, nedaleko od centra Manchestera.
Uznemireno, rastreseno lice i potpuni muk na njemu – bilo je jasno da s nekad ubojitim krilom, koji na nogometnim terenima odavno nije ličio na sebe – nešto nije u redu.
Nakon nekog vremena ipak je porazgovarao s policijom, a uskoro je i prihvatio da krene na liječenje. Everton mu je dao dopust, uz službeno objašnjenje za medije kako je Lennona zahvatila ‘bolest uslijed stresa’. Depresija, opasnost od suicida
Godinu dana nakon opisane situacije, Lennon je izgledao kao potpuno drukčiji čovjek. Najteži dani bitke, koja doduše još uvijek traje, su iza njega, a svaki radni dan u novom klubu Burnleyju započinje – osmijehom.
“Bio sam na vrlo mračnom mjestu jedan dug vremenski period, na samom dnu. Sad me čini sretnim samo to što se budim živ i zdrav svakog dana. To je za mene veliki uspjeh. To oslobađa moj duh, ne mogu vam to opisati riječima. Zaokret koji se dogodio u mom životu u proteklih godinu dana je nevjerojatan“, kazao je jednom prilikom Lennon, progovorivši o svom problemu po prvi puta za britanske mediji.
Depresija je sve češći problem kod nogometaša. Slava i materijalno bogatstvo koji su stigli s nogometnom karijerom nisu bili dovoljni. Duboko u sebi – i Lennon je bio nesretan. Status omladinske zvijezde s godinama je ispario u Tottenhamu, uslijedile su ozljede, Lennon više nije bio prvotimac.
Burnley - Promjena koja život znači
Nakon deset godina u Tottenhamu preselio je ovaj nadareni nogometaš u Everton, no dolaskom Ronalda Koemana na kormilo Plavaca iz Merseysidea, Lennon je izgubio mjesto i ondje, u tom trenutku u prosječnom klubu engleske lige. Bio je to dodatan udarac za ionako rastresenog čovjeka. Sve je promijenio transfer u klub koji je dugo vremena taborio u drugoj ligi – Burnley.
“Nisam uživao u nogometu tijekom posljednjih pet godina. Ali, otkako sam došao u Burnley, ponovo sam zavolio igru. Ne mogu reći da sam ikad prestao voljeti nogomet, ali prošao sam kroz težak period u kojem nisam bio dio momčadi. Nikad ne biste rekli koliko teško to pada nama igračima, bez obzira na novac. Treniraš iz tjedna u tjedan i znaš da nećeš biti u ekipi”, pričao je Lennon u svibnju ove godine.
No, u Burnleyju je Lennon, kako sam kaže, pronašao svoj spas.
"Trener Burnleyja Sean Dyche rekao mi je kako je njegova momčad idealno okruženje za mene. I imao je pravo! Odluka da dođem ovamo bila je najispravnija u mome životu", kazao je.
Medicinska pomoć i promjena sredine, odnosno životnih navika, značili su za njega veliki preokret. Ponovno je pronašao smisao svakodnevnoga života.
Lennon je 2003. godine kao 16-godišnjak postao najmlađim igračem engleske Premier lige svih vremena.
Ljudima koji su upali u životnu depresiju on danas savjetuje da postupe slično njemu.
"Svatko ponekad zatreba pomoć ili se ne osjeća najbolje. Toliko je opcija u našem okruženju da nam se pomogne, nitko nije sam na svijetu. Prihvatite pomoć i vjerujte da teška vremena nisu vječna", poručio je ranije Lennon putem Twittera.
“Naučio sam voljeti svaki dan koji mi dolazi, naučio sam mnogo toga o sebi i koliko je važno biti usmjeren na budućnost i ono što me čeka. I dalje na ovom svijetu ima ljudi koji me vole, brinu o meni i žele da budem dobro. I nogomet je prema meni bio dobar posljednjih mjeseci, posebice otkako sam se othrvao teškim vremenima“, kaže Lennon.
Oni koji su se izborili i oni koji nisu
Veliki Andres Iniesta, koji je nakon 22 sezone napustio klub svoga srca, FC Barcelonu, ispričao je kako je njegova daljnja karijera bila vrlo upitna nakon Svjetskog prvenstva 2010. godine. Naime, ovaj sjajni nogometaš u jednome je trenutku potonuo u duševni ponor iz kojega nije vidio izlaz.
"Sretan sam što sam to iskusio i što su mi pomogli da se oslobodim iz te situacije. Iz toga sam izišao kao bolji čovjek", kazao je Iniesta nakon liječenja.
Bivši njemački reprezentativac Sebastian Deisler, za kojega je javnost bila uvjerena kako se radi o talentu stoljeća, zbog depresije se iz nogometa povukao u 27. godini. života. Bio je član Bayern Münchena kad se 2003. godine prvi put morao bolnički liječiti od depresije. Četiri godine kasnije više se nije mogao nositi s pritiskom, bolest se vratila i Deisler se povukao u mirniji život.
Brazilac Breno je također igrao za Bayern, a zbog depresivnog stanja je u rujnu 2011. godine zapalio vilu u kojoj je živio, u minhenskom predgrađu Grünwald. Osuđen je na tri godine i osam mjeseci zbog izazivanja opće opasnosti i uništavanja imovine, ali je kasnije predsjednik kluba Uli Hoeneß izjavio kako se prije ovog incidenta Breno liječio od depresije. Njegov povratak u nogomet više nikad nije uspio.
Sadašnji trener i sportski direktor njemačkog bundesligaša RB Leipzig, Ralf Rangnick, napustio je 2011. godine Schalke 04 zbog iscrpljenosti i osjećaja potpune praznine. "Moja trenutna razina unutarnje energije nedostatna je za uspješnost", kazao je tada Ragnick. Burnout sindrom bio je kod njega više nego očit. Napravio je pauzu od devet mjeseci prije povratka u profesionalni nogomet.
Nažalost, neki se sportaši nisu uspjeli izboriti s depresijom. Tako je bolivijski profesionalac Ramiro Castillo izvršio samoubojstvo vješanjem u La Pazu. Bilo je to 1997, godine, a Castillo je obolio od depresije nakon smrti svoga sina.
Bivša zvijezda Barcelone Sergi Lopez bacio se 2006. godine pod vlak u mjestu Granollers. U Primeri je Lopez igrao 80-tih i 90-tih godina. U trenutku samoubojstva imao je 39 godina.
Bivši njemački reprezentativni vratar Robert Enke također se bacio pod vlak. Bilo je to u Hannoveru 2009. godine. Enke je imao 32 godine i borio se s teškim oblikom depresije.
Bivši pobjednik utrke Tour de France, talijanski biciklist Marco Pantani, podlegao je 2004. godine prekomjernoj dozi kokaina. U oproštajnom pismu svojoj obitelji dao je do znanja kako je planirao samoubojstvo. Imao je 34 godine.
Bivši svjetski prvak u atletici (400 m) Antonio Pettigrew izvršio je samoubojstvo 2010. godine, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.
Francuski skakač s motkom, olimpijski pobjednik Pierre Quinon, također je izvršio samoubojstvo. Bilo je to 2011. godine. On je zlatnu olimpijsku medalju osvojio 1984. godine u Los Angelesu. Godinu dana ranije na mitingu u Kölnu postigao je svjetski rekord, skočivši 5,82 m.
Samoubojstvo je izvršio i Mike Flanagan, nekadašnji baseball profesionalac pucao si je 2011. godine u glavu.
Bivši izbornik nogometne reprezentacije Walesa, Gary Speed, objesio se u svojoj kući u Engleskoj.
Ruku su na sebe podigli i bivši švedski olimpijski pobjednik u hrvanju, Mikael Ljungberg (2004.), kao i poljski nogometaš Adam Ledwon (2008. godine), koji je igrao za Bayer Leverkusen.
Bivši prvak svijeta u boksu Arturo Gatti objesio se u Brazilu 2009. godine. Iste godine samoubojstvo je počinio i irski boksač Darren Sutherland, a godinu dana kasnije i svjetski prvak Edwin Valero iz Venecuele.
Nažalost, lista ovime nije ni izbliza iscrpljena...
