ADHD je stvaran i najveća opasnost je ne prepoznati ga

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako se o ADHD-u ili hiperaktivnosti priča kao o ''modernoj i izmišljenoj bolesti'', ona je zapravo stvarni problem.

Na ovu temu večeras je u Mostaru održano predavanje pod nazivom “Šta je ADHD – mit ili stvarnost?”, u organizaciji Udruženja za razvoj svijesti o ADHD/ADD “Nera,  koji su rekli kako im je cilj da animiraju roditelje da se skupe i razgovaraju o poteškoćama.

Spomenuto predavanje održala je voditeljica Psihološkog centra Sekušak-Galešev dr. sc. Snježana Sekušak Galešev.

ADHD je inače skraćenica od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder što bi u prijevodu značilo “Poremećaj smanjene pažnje s hiperaktivnosti”

''ADHD je neuro-razvojni poremećaj kojeg karakterizira pretjerani stupanj motoričke aktivnosti -hiperaktivnosti, nemogućnost kontrole impulsa - impulzivnost i nemogućnost sustavnog održavanja pažnje na zadacima koji nam nisu zanimljivi, ali su nam potrebni'', pojasnila je dr. sc. Snježana Sekušak Galešev.

Kaže da postoje tri tipa SDHD-a ; kod jednog tipa su sva tri segmenta zastupljena podjednako, to je kombinirani podtip. U podtipu predominantne nepažnje je dominantan nedostatak pažnje i mogućnost fokusiranja i usmjeravanja pažnje i u trećem tipu je predominantna hiperaktivnost i impulzivnost.

ADHD se javlja od 3 do 10 posto populacije, a kako kaže ova stručnjakinja najviše se radi o populaciji školske djece jer su tamo istraživanja najbrojnija.

''Međutim ADHD je poremećaj s kojima se dijete rađa i koje traje cijeli život. Znači nešto što je dijagnosticirano u dječjoj dobi traje i dalje, ali nisu toliko uočljivi simptomi hiperaktivnosti. Ima različitih načina tretmana. Poremećaj se ne može izliječiti stalno je prisutan, ali postoje tretmani koji mogu pomoći djetetu odnosno odrasloj osobi da bolje funkcionira'', rekla je dr. sc. Sekušak Galešev.

Pojasnila je da se koriste i različite vrste psihosocijalnih tretmana gdje se uči o tome kako kontrolirati ponašanje i produžiti pažnju. Međutim to je ograničeno i vezano uz podršku koju ta osoba ima od okoline.

''Postoje i različiti alternativni tretmani, tipa neurofeedbacka, koji rade po principu da se namjerno izazivaju brzi moždani valovi nasuprot sporim, koji su češći kod ADHD-a. I postoje medikamenti koji daju najuspješnije rezultate'', pojasnila je.

Kod ADHD-a je veliki problem što su ponašanja djece koji imaju ADHD u ranijoj dobi vrlo slična ponašanju sve druge djece u ranijoj dobi, pojasnila je. Djeca se nekad razljute bacaju na pod i sva djeca imaju ta ponašanja.

''No kod ADHD-a su ti obrisi ponašanja češći, intenzivniji i ometaju svakodnevno funkcioniranje. Dijagnozu postavljamo kada svi ti oblici ponašanja otežavaju i onemogućavaju funkcioniranje djeteta u školi, socijalnoj sredini i druženju s vršnjacima. Kod mladih problemi su u studiranju, kod odraslih izvršavaju obveza na poslu, kada svi simptomi ometaju svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života tada govorimo o dijagnozi ADHD-a'', pojasnila je ova liječnica.

Kaže da roditelji lakše prepoznaju ADHD kada je dijete u vrtiću ili kada imaju više djece pa mogu usporediti.

''Sve su to ponašanja bliska i drugoj djeci ako odstupi ili dijete postaje agresivno, često se ljuti na svakodnevne situacije, kao tuširanje, pranje zuba spremanje školskih stvari, kreveta ili često zaboravi odlazak na trening ili obveze koje voli. Ako postoje problemi da se dijete ne sjeti, treba se zapitati o čemu se radi'', rekla je dr. sc. Sekušak Galešev.

No velika je opasnost, dodaje, da roditelj počne misliti da dijete namjerno radi takve stvari i da manipulira.

''To je jako opasno jer se djetetu ne pruža pomoć koja je potrebna i onda se razvijaju emocionalne poteškoće'', zaključila je.