Crikvenica – U potrazi za Malikom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prva ličnost svakog grada obično je njegov gradonačelnik. Ponegdje je to, doduše, i prvi čovjek vladajuće stranke, a samo u izuzetnim slučajevima neko treći, recimo neki koji je napravio kakvo veliko djelo, spasio planet ili postao nobelovac. Jedini grad u kojem glavni nije niko od spomenutih već jedan patuljak, naravno, ako ne računamo gradove iz bajki, jeste Crikvenica.

Patuljak se zove Malik i sad bih valjda trebao reći sve o njemu, ali… Treba ga naći, a lakše je naći i doći do gradonačelnika nego do Malika. To tvrdim teoretski, jer mi za upoznavanje s gradom ne treba gradonačelnik, dovoljan mi je i posjet Turističkom uredu, gdje me mlada Riječanka Maja Tadej upoznaje s poviješću mjesta, otkrivajući mi i ponešto što nisam znao, iako mi ovo nije prvi boravak u Crikvenici. Jedino što mi ne želi reći je mjesto gdje živi Malik - tu tajnu moram otkriti sam.

Na prvi pogled ne izgleda teško - Crikvenica je mlad i mali grad. Sve do prije nešto više od dva stoljeća bila je seoce, a čaršija se nalazila na obližnjem brdu Kotor. Da ne bî velikog požara, 1776. godine, ko zna, možda bi narod i sad živio gore, mada je to vrlo dabogda; ovako se jedan broj Kotorana već tad spustio bliže moru, a ostali su ih slijedili kasnije pa su na Kotoru ostale samo ruševine. Zato se na Kotor ne penjem; nema gore živa roba.

Nije to, dakako, bio početak života na ovom području, naprotiv, Rimljani su tu imali svoje naselje imenom Ad Turres, a jedan tip amfore ravnog dna arheolozi su nazvali upravo po Crikvenici, jer je, taman nekad u doba Isusova rođenja, štancana upravo ovdje, u radionici nekog Seksta Metilija Maksima. Od Ad Turresa, smještenog kod nogometnog stadiona, pa i arheolozi lokalitet nazivaju „Igralište“, danas je ostalo malo; ustvari je otkrivena radionica, a za naselje se još ništa ne zna, mada je bilo tu negdje. Naziv rimskog grada bi se, naime, mogao prevesti kao „Kod kula“, što upućuje na mogućnost da se ovdje negdje nalazila neka značajnija osmatračnica, a to, pak, nije čudno budući da je u blizini prolazio put iz Aquileie prema Saloni i Sisciji, današnjim Solinu i Sisku. Istraživanja traju, ko zna, možda iskoči još ponešto zanimljivo.

Crkvu u Dramlju čuva partizan

Nešto sam uvjeren da ću bolje (arheološke) sreće biti u Jadranovu, ali jok, ništa od toga: nakon što dva sata pokušavam naći uvalu Lokvišće, u kojoj je otkriven veliki broj razbijenih amfora, odustajem. Mještani mi na više mjesta pokušavaju pomoći, te skreni ovdje, te skreni ondje, te uz obalu, te kroz šumu, ali pazi, nema staze, sve je zaraslo… Šteta, jer su u Lokvišću, osim amfora, sačuvani i zidovi rimskih građevina. Tako mi u Jadranovu ostaje samo usput snimiti crkvu svetog Jakova Apostola, kako se do 1954. godine službeno zvalo i samo mjesto, te spomenik „žrtvama fašizma i nacizma“, jednostavan bijeli dvostup bez ijednog ukrasa. Preživjelim se, izgleda, nije svidjelo svečevo ime, kojim je njihovo mjesto bilježeno i 500 godina prije, pa su na referendumu izabrali da se zove Jadranovo.

Kad već kružim oko Crikvenice k'o kiša oko Kragujevca, svratit ću i u Dramalj te u Selce. U Dramlju lako nalazim crkvu svete Jelene, sagrađenu 1812., ali je zaključana, a želio sam vidjeti oltar napravljen 16 godina prije po Giuseppeu Capovilli, prenesen tu iz prethodne crkve. Kažu da ga vrijedi vidjeti. Umjesto oltara, mogu u crkvenom dvorištu gledati u partizana s ljevicom u zraku i puškom u junačkoj desnici. Čuva crkvu - ako šta pokušaš, ima da te nema. U blizini je i lijep kameni bunar iz 1890. godine, a vrijedna pozornosti je i zgrada Doma kulture, kojoj na pročelju, bit će iz nekih normalnijih vremena, i sad stoji natpis Hrvatski narodni dom.

Ni u Selcu nisam bolje sreće: i tamo je crkva, sagrađena u historicističkom stilu 1888. godine, a posvećena Svetoj Katarini Aleksandrijskoj, zaključana. Ništa posebno; da sam barem došao malo prije, nekad do 1913. godine, zatekao bih drvenu kupolu zvonika, ali ga je tada srušila bura i… Beton, beton, samo beton, rekao bi Rambo Amadeus. Nema mi, dakle, ako se ne računa pogled kroz stakleni portal, vidjeti baroknu krstionicu ni isti takav relikvijar s moćima zaštitnice. Ili da sam banuo 2002. godine, tada je Selce osvojilo “Plavi cvijet” Hrvatske turističke zajednice, a kako bi to moglo biti ako im je glavna atrakcija, crkva, bila zaključana?!

Ništa zato, neću dramiti, ionako trebam u Crikvenicu, tražiti Malika, na to sam skroz zaboravio. Jutros, prije nego sam trknuo na plažu, bućnuti se pred naporan radni dan, u parku vidjeh kartu na postolju: Pronađite Malikovo stablo! I onda još: Otkrijte tajnu ovoga starog parka i poslušajte priču o patuljku Maliku! Plus na engleskom, njemačkom i talijanskom, a ja tek tad skontah zašto se onoliko naroda razmravilo po parku umjesto da se kupa.

Raspitat ću se, rekoh sebi, ali na plaži… Eh, naravno da sam na plaži zaboravio na Malika i sve patuljke ovog svijeta, a nakon bućkanja sam već krenuo u obilazak, pogotovo što me u povratku s plaže jedan dio grada privukao šarolikom ponudom: na jednom mjestu i slikari, i narodni heroji, i sveci, i hotelijeri i ko zna ko još. Radi se o dijelu u kojem, priljubljeni jedno uz drugo, stoje crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i hotel „Kaštel“. Priljubljeni su - nije to baš čest slučaj - jer je hotel „Kaštel“ ustvari bivši pavlinski samostan, koji je 1412. godine knez Nikola Frankopan sagradio i darovao pavlinima. Otud grbovi Frankopana na recepciji hotela, koji je to postao 1988. godine. Eto, ono uobičajeno „crkva i samostan“ u crikveničkoj verziji je „crkva i hotel“: s jedne strane zida, u crkvi, mole se Bogu, s druge strane zida šeću u kupaćim gaćama i kostimima.

„Tunel“, odnosno lučni prolaz od crkve prema hotelu, neka je vrsta „ničije zemlje“, optimalno osmišljena poveznica koja odgovara i jednim i drugim, budući da je tu postavljena izložba „Michelangela minijature“, Juraja Julija Klovića, rođenog 1498. godine u obližnjem selu Grižane, a prvu naobrazbu je, smatra se, stekao upravo ovdje, u pavlinskom samostanu. Uz Klovićeve reprodukcije, tu su i panoi s detaljima o njegovom životu, čak i popis svjetskih muzeja u kojima se čuvaju njegova djela. Eto, jedno malo mjesto diči se umjetnikom koji je, kažu, na noktu palca znao naslikati cijelu Posljednju večeru, a njega je portretirao veliki El Greco.

Ispred ulaza u Velu crkvu, kako je mještani zovu, mala izložba: sveta Tri Kralja, janjad, anđeli, proroci… Na glavnom oltaru Gospa s Isusom, slika stara više od 600 godina, nastala u umjetničkoj radionici Paola i Lorenza Veneziana. Izrađena je na dasci, a predaja kaže da ju je Nikola Frankopan IV. osobno u Rimu dobio od pape Martina V. Barokni oltar je, pak, djelo znamenitog umjetnika pavlina Paulusa Riedla, a njega i njegove rezbarije i kipove možemo vidjeti i na krčkom Puntu, u senjskoj katedrali, Svetom Petru u Šumi i drugdje po sjeveru Hrvatske. Lijevo i desno od gospe su Riedlovi kipovi svetog Stjepana Ugarskog i svetog Vjećeslava Češkog, najvećih svetaca naroda s kojima u 18. stoljeću, kad su kipovi nastali, Hrvati žive u istoj državi.

Kipova, slika i drugih umjetnina je mnogo, sakupljali pavlini stoljećima, a bilo ih je baš utjecajnih i istaknutih pa se među priorima samostana nalazi i znameniti leksikograf Ivan Belostenec (1594.-1675.), čijeg se Gazophylaciuma sjećam još s fakultetskih predavanja. Iz stare crkve, koja se nalazila s druge strane rječice Dubračine, sačuvana su samo dva romanička kapitela ukrašena lišćem akanta, a iz stare crkve na Kotoru slika svetog Šimuna, sada smještena iznad vrata koja vode ka ispovjedaonici.

Vela crkva

Od nekadašnjeg samostana, kad su u pitanju sakralni detalji, nije ostalo mnogo, a mogu se izdvojiti kameni barokni portal s reljefom pavlinskog grba iz 1737. godine, smješten na ulazu u samostansko dvorište, te dvije godine stariji kip svetog Ivana Nepomuka. Kip je do 1937. godine stajao na lijepom kamenom mostu na Dobračini, koja se tu, ispod samostana, ulijeva u more. Ispred crkve, pak, stoji Gospin kip, rad Meštrovićevog učenika Zvonka Cara, čiji još jedan Gospin kip stoji i u crkvenoj kapelici Gospe Lurdske. U samostanskom, tj. hotelskom parku i jedan rimski spomenik, cipus, izgleda mi, te kameni cvijet postavljen u spomen, kako doslovno stoji, „pjesniku partizanu akademiku državniku“ Vladimiru Nazoru. Otkud Nazor kod pavlina? U samostanskim zgradama je nekada bio smješten dječji dom, a njegov upravitelj je između 1920. i 1930. godine bio upravo Nazor.

Elem, crkva, samostan i kameni most toliko su bitni da, uz jednu zlatnu palmu, čine i grb Crikvenice. Ni palma tu, međutim, nije „strano tijelo“, budući da je oduvijek predstavljala simbol pavlinskog reda. A ja se toliko zablesio svim spomenutim da sam skroz zaboravio na Malika. Kartu nisam mogao memorirati, ali znam da se krije u nekom stablu pa zagledam u svako pored kojeg naiđem. Stabala je puno oko spomenika dvojici partizana, Franji Caru i dr. Ivanu Sobolu; na svijet ih dao isti onaj Car što je pravio Gospe ispred crkve i u njoj. Malika nigdje. Nema ga ni u rijetkim krošnjama preko puta akvarija s plavom ajkulom na pročelju, a ni u onim blizu prelijepe zgrade u središtu grada na kojoj usred ljeta stoji natpis SRETAN BOŽIĆ. Ko će ga skidati pa ga svake godine ponovno postavljati! Najveća „šuma“ je u parku, gdje stoji bista Stjepana Radića. Uljudno ga pozdravljam, a potom i zapričavam, sve ne bi li mi on rekao ako je Malik gdjegod tu, patuljci nemaju mira i sigurno se vrzma okolo, ali mi Stjepan odgovara odrično. Znači, traži dalje…

Tako stižem i do Muzeja grada Crikvenice. Na prostranom platou poredano desetak „kućica“ napravljenih od europaleta, na njima plakati na temu biološke raznolikosti, na engleskom, naravno, šta će nam naš jezik kad imamo engleski, a oko „kućica“ trčkara buljuk djece: zaigrala se „žmire“ pa im „kućice“ skroz dobro dođu. Pa nek' neko kaže kako nema koristi od ovakvih izložbi na našem engleskom jeziku! Nema mi druge, ako želim dobiti prigodu pitati ih za Malika, i ja se moram zaigrati s djecom. Pošto sam „novi kolač“, prvo moram tražiti, ali ko će s djecom na kraj - po njihovom bih ja trebao žmiriti do mraka. I još - a djeluju mi iskreni - pojma nemaju gdje je Malik. Ustvari, kažu da uopće nije u ovom dijelu grada nego „tamo“, kažu, pokazujući prstićima prema moru. Hm… Riskiram da ispadnem smiješan, ali odlučujem ući u muzej, možda djelatnici znaju. Ipak, ni od toga ništa: zaključano, uz obavijest na vratima kako „trenutačno imaju samo izložbu na otvorenom“. A ja negdje pročitao da se u muzeju mogu vidjeti arheološka, prirodoslovna, kulturno-povijesna, ribarska i druge zbirke! Doduše ne piše kad, možda u ponoć, a sad, eto, ne mogu.

Prema moru, dakle, a tamo najprije zagledam Park hrvatskih branitelja, premećući kroz prste čak i čaške cvijeća, a da bih to isto mogao uraditi tamo gdje je 1891. godine utemeljena Klimatološka postaja Crikvenica, moram se pentrati na ogradu. Sreća pa je tu visoka stijena, na nju s ograde mogu i zakoračiti. Na stijeni mramorna ploča, a na njoj sunčani sat, nagrada najboljem turističkom mjestu na Jadranu u anketi radio Zagreba 1977. godine. Kazaljka je opasno prešla u donji desni dio sata, što znači da nemam puno vremena pa me već pomalo hvata panika.

Ruska pravoslavna crkva

Od stabla do stabla i evo me pred Ruskom pravoslavnom crkvom. I to ima u Crikvenici, a tako to biva kad ratovi pokrenu lavine. Nakon Oktobarske revolucije je, nekim čudnim slučajem, puno izbjeglih Rusa stiglo baš u Crikvenicu - eh, nisu izbjeglice ni tad bi naivni, što li ne odoše u Gorski Kotar?! - pa su 1924. godine odlučili „postati“ domaći i napraviti sebi crkvu. I crkva, posvećena svetom Nikoli, a i zvonik uz nju, postavljen na četiri stupa, sagrađeni su baš u stilu ruskog crkvenog graditeljstva, a to je jedina ruska crkva u Hrvatskoj izuzev kapele na zagrebačkom Mirogoju. Izdužena kupola je najljepši detalj, makar je cijeli kompleks, zidan kamenom, nesvakodnevna scena za ove krajeve. Teta iz susjedstva mi, vidjevši kako obilazim oko crkve, kaže da mi je uzalud, kapija već godinama nije otključana, makar se zna da u gradu i danas ima potomaka onih Rusa pristiglih prije stotinu godina. Ne zna teta da ja ustvari tražim Malika, a traženje prekidam tek kad se sjetim bitnog detalja: Malik nije ni na čempresu, ni na košćeli, fino piše da se sakrio u stablo duda! Eh, svega, svega, al' pameti…

U Crikvenici sam bio prije par godina, ljeto kao i sad. Na rivi je nastupao Hari Rončević, jela se riba s gradela, tetovirali cvjetovi na zapešćima ruku, doduše oni što se nakon desetak dana izbrišu… Bilo je svega, al' nije bilo Malika, on je u ovaj gradić doselio nekad u međuvremenu. Sad je riva poprilično prazna, na bini nema nikoga, pored nje tek poneki prolaznik, pa ne znam više ni koga bih pitao ni kuda bih išao. Ispred velebnog hotela „Kvarner“ prazno, ispred maštovito projektirane zgrade Gradske uprave auta četiri, ljudi nula, a ništa bolje nije ni oko crkve svetog Ante Padovanskog, one što ima zvonik na pet katova, visok 35 metara, pa se vjerojatno vidi i s Mjeseca. Ljudi ima jedino u kafićkim baštama, ali me ili ne razumiju, stranci su, ili me blijedo gledaju: kakav sad Malik?! U jednoj ni ne pitam, čak načas zaboravljam zašto sam tu, jer je (prvo) pored ulaznih vrata uzidana spomen-ploča vezana za osnutak II. Pomorskog obalnog sektora Mornarice NOVJ, a (drugo) ima poseban naziv, „Lúka“, dokaz da među ugostiteljima nađe i poneki sklon jezičnim, točnije akcenatskim zavrzlamama. Ima, doduše, restoran istovjetnog naziva, i to nigdje drugo do u mom selu, u Deževicama kod Kreševa, ali sam dosad živio u uvjerenju da je to jedina „Lúka“ na svijetu. A i Pomorski obalni sektor – najbolje im je zasjest' u kavanu ??

Stjepane, znaš li možda gdje se krije Malik?

U traženju dolazim i dotle da na slikama u Galeriji „Murali“ vidim neka stabla; možda je se skrio ne u pravim već u naslikanim krošnjama??? Ne, kaže gospođica za pultom, nema Vam ovdje nikakvog Malika! Možda bih prošetao i do Mediteranskog labirinta ljubavi, tu je, u obližnjoj šumi, ali to je već opasno – hajd’ znaj šta me tamo čeka, moglo bi mi traženje Malika izaći na nos ??

A ništa, sjesti nedgje na mirno mjesto u parku na Petaku i smisliti šta dalje… Rečeno - učinjeno! Gotovo ni ne primijetih kad začuh pozdrav sa stable iznad glave: hrvatski, engleski, njemački, talijanski, mađarski, slovenski, češki, poljski!

- Ma naš sam, Maliče, naš! - skočih od uzbuđenja - daj da te…

Stvarno ga htjedoh zagrliti, ali… Neka se Crikveničani ne naljute, ali mi Malik nimalo ne sliči na patuljke, barem ne na one iz knjiga koje sam čitao kad sam bio mali. Više mi je, sa zelenim okovratnikom i crvenom kapom, nalik na žandara. Da se umjesto mene ispod duda našao Abdulah Sidran, kladim se da bi iz njega, onim njegovim ujednačenim i odmjerenim slogom, ispalo jedno „Ma-lik, Ma-lik na žan-da-ra na-lik…“