IVF ostaje uglavnom igra brojeva … i mnoge klinike to koriste

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Većina zdravih mladih parova ostvaruje trudnoću unutar par mjeseci od prvog pokušaja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) infertilitet je bolest muškog ili ženskog reproduktivnog sustava definirana nemogućnošću postizanja trudnoće nakon 12 ili više mjeseci redovnog nezaštićenog seksualnog odnosa.

Parovi, nakon što ne uspiju ostvariti trudnoću prirodnim putem unutar 12 mjeseci, najčešće nastave pokušavati, što može trajati mjesecima ili čak godinama, prije nego što zaključe da im je potrebna pomoć i jave se u zdravstvene ustanove.

Takvi parovi često dolaze u stanje akutne emocionalne ranjivosti, istovremeno u nadi da će doktori pomoći. Nakon što se iscrpe ''tradicionalne metode liječenja”, što samo po sebi zna biti (nepotrebno) dug i iscrpljujući proces parovi posežu za procedurama biomedicinski potpomognute oplodnje.

Pročitajte još

Zašto neplodnost kao privatna stvar ima javni značaj!?

Nakon što par u konačnici donese odluku da se podvrgne izvantjelesnoj oplodnji, ono što slijedi za ženu je, u najboljem slučaju, neugodno. Brojni ultrazvučni pregledi, desetine hormonskih injekcija koje je potrebno da daju sami sebi u abdomen, prikupljanje jajnih stanica i na posljetku embrio transfer. Na kraju jednog takvog ciklusa, ako nije u sretnoj manjini koja zatrudni prvi put, morat će to da uradi ponovo.

Da bi ostvarili željeni cilj, većina parova prolazi kroz više od jednog IVF ciklusa; ponekad, mnogo više. Svaki ciklus sa sobom nosi fizičku nelagodu i bol te intenzivnu usamljenost, emocionalni disbalans, a kojem dodatno može doprinijeti i hormonska terapija, te strah od nečega što bi moglo uticati na šanse da ima još jednu jajnu ćeliju, još jedan embrij (zametak), jednu zdravu trudnoću.

Biomedicinski potpomognuta oplodnja pomaže u prevazilaženju nekih problema: prvo, povećanjem broja zrelih jajnih ćelija koje ženski organizam proizvede u jednom menstrualnom ciklusu pomoću injekcija hormona; drugo, osiguravanjem da dobivene jajne stanice imaju priliku biti oplođene spermatozoidima muža/partnera.

IVF, igra brojeva!

Na taj način se mogu prevazići neki od problema koji su doveli do infertiliteta. To, na žalost, nije dovoljno da garantira trudnoću. Svaki put kada se spermatozoid i jajna stanica spoje, zbir njihovih dijelova je jedinstveni genetski paket. Mnogo toga da li je nastali embrij (zametak) održiv i sposoban da se razvije u zdravo novorođenče ovisi od “glupe” genetske sreće. Ne rezultiraju svi embriji trudnoćama sa zdravim porodom. Ovo IVF čini igrom brojeva!

U prosijeku, prema podacima Europskog udruženja za humanu reprodukciju i embriologiju od 10 započetih ciklusa izvantjelesne oplodnje, manje od tri će rezultirati porodom.

Kao rezultat toga, većina parova će trebati proći više od jednog IVF ciklusa da bi došli do željenog cilja, a to je rođenje zdravog djeteta. U svakom ciklusu, žena može imati jedan ili više embrio transfera. Između svakog od njih, oporavak (psihički i fizički) može trajati mjesecima, a to dodaje još vremena.

Uz sve životne obaveze, medicinske procedure, stres i brigu o vlastitom mentalnom zdravlju, IVF ciklus može potrajati godinu dana — za mnoge će to biti duže, bez garancije uspjeha.

Što je žena starija, to su šanse za trudnoću sve manje. Pri rođenju jajnici sadrže sve ''oocite'' koje će se ikada razviti u zrele jajne ćelije. Nakon puberteta u svakom menstrualnom ciklusu će se aktivirati određeni broj folikula, ali obično samo jedan od njih sazrije i ovulira dajući najčešće jednu zrelu jajnu ćeliju. I tako iz mjeseca u mjesec ''ovarijalna rezerva'' biva sve manja. Istovremeno sa smanjenjem ukupnog broja preostalih oocita u jajnicima, smanjuje se i njihov kvalitet.

Jednom kada žena napuni 45 godina, njeni izgledi za dijete će biti manji od 5% sa svakim IVF ciklusom.

Pokušajte, pokušajte ponovo!

Doktori su navikli da razmišljaju kroz statistiku i vjerovatnoću na nivou cijele populacije. Pacijenti nisu. Pacijenti poznaju ljude koji su zatrudnjeli pri prvom pokušaju izvantjelesne oplodnje; imaju prijatelje čije dijete hoda i govori, a nekada je bilo embrij "lošeg kvaliteta" s malim izgledima da dovede do trudnoće i poroda.

Iznad svega, pacijenti vjeruju da mogu i da će “napraviti” novi život kroz IVF, jer je nevjerovanje nezamislivo, a nada je ono što ih vodi do sljedećeg pregleda, sljedećeg pokušaja, sljedećeg “bacanja kocke”. Nerijetko, parovi ulože godine i ogromne iznose novca u  neuspješne cikluse izvantjelesne oplodnje i još uvijek imaju osjećaj da je naredni ciklus onaj koji će biti uspješan.

Kada IVF ciklus ne uspije, posebno ako to nije prvi neuspjeli ciklus, ljudi prirodno traže načine da promijene svoj tretman. Umjesto da misle 'moram nastaviti da bacam kockice', ljudi najčešće misle 'nešto nije u redu'", kaže Sarah Lensen, istraživačica na Univerzitetu Melbourne u Australiji.

Već na prvu takvu pomisao, klinike – posebno privatne – istupaju sa listom ''dodataka'' liječenju. Kroz tugu zbog još jednog neuspjeha začeća, ovi neobavezni i nerijetko skupi tretmani daju nadu da bi sljedeći pokušaj mogao biti drugačiji.

Cijene se kreću od nula do par tisuća maraka, a u ovisnosti od tretmana, klinike i zemlje. U svakom od IVF ciklusa, moguće je kombinirati i po nekoliko tih dodataka liječenju (eng. add-ons). U našoj psihologiji je i misao i nada da ako platimo više, dobiti ćemo više. Poslovni model mnogih klinika temelji se na takvoj nadi.

Na žalost, za većinu dodataka liječenju ne postoje utemeljene činjenice. Studija Europskog udruženja za humanu reprodukciju i embriologiju, od ukupno 42 “dodatka liječenju” kaže da postoji dovoljno dokaza da se preporuči samo jedan za rutinsku upotrebu tokom IVF ciklusa, a to je upotreba hijaluronske kiseline prilikom embrio transfera koja pomaže embrijima da se zalijepe za zid materice.

Svi drugi dodaci liječenju nemaju pouzdane dokaze da bi se rutinski koristili u IVF-u. Neki od tih dodataka ne samo da neće pozitivno utjecati na ishod liječenja, nego mogu čak imati i negativan efekt. Vrlo često klinike preporučuju dodatke za koje nisu nikada provele vlastita istraživanja, a dostupni naučni dokazi ne afirmiraju korištenje istih, npr. genetsko testiranje na aneuploidije, PGT-A.

Što je još kontroverznije, PGT-A se sve češće preporučuje parovima. Zagovornici ovog dodatka liječenju vide PGT-A kao metodu koja će omogućiti pouzdaniji odabir ebmrija za embrio transfer u odnosu na konvencionalne metode „biranja“ embrija.

Oni tvrde da odabir sa PGT-A pomaže ženama starijim od 35 godina da brže zatrudne i da smanjuje stopu pobačaja.

Kritičari ističu da randomizirana kontrolirana ispitivanja nisu uspjela pokazati nijednu od ovih prednosti. A nedavne studije su pokazale da "mozaični" embriji, u kojima neke ćelije imaju broj kromosoma drugačiji od normalnog, mogu dovesti do uspješne trudnoće iako ih PGT-A može odbaciti. Ako se takvi mozaični embriji odbace, postoji šansa da će ukupne šanse žene da zatrudni zapravo biti manje.

Za kraj, pažljivo birajte kome dajete svoje povjerenje! Najvažnija stvar koju možete učiniti kada donosite odluke o liječenju neplodnosti je osigurati da ste dobro informirani.