Emotivna priča
Kako je Lejla spasila Lidiju - Živim jedan divan život zahvaljujući njoj
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Lidija Stojanović (35), inženjerka arhitekture iz Beograda, razboljela se kada je imala samo 11 godina, a dijagnoza je bila - autoimuni hepatitis.
Od tog trenutka znala je surovu istinu - transplantacija jetre za nju je bila jedina mogućnost da preživi, piše Kurir.
Uslijedili su sumorni dani u bolničkim sobama, ispunjeni strahom i tugom, a jedno zlokobno pitanje stalno je lebdjelo u zraku: "Bože, hoću li ja ikada dočekati novu jetru?".
Pobijedila loše prognoze
Kako u tom trenutku u Srbiji nije bio razvijen program transplantacije, spas je morala potražiti u Italiji, ali nakon intervencije, tijekom priprema za stavljanje na listu čekanja, došlo je do komplikacija, dobila je sepsu i pala u komu.
Liječnici u Italiji Lidiji nisu davali nikakve šanse. Ali ova hrabra djevojka je pobijedila sve loše prognoze i petog dana se probudila iz kome.
Pročitajte još
Živjelo joj se, kaže kroz osmjeh.
Šest godina od dijagnoze Lidija je dočekala da se i u Beogradu razvije program transplantacije organa i 2017. stavljena je na listu čekanja.
"Svim ljudima koji su na listi ili koji su transplantirani uvjerljivo je najteže to čekanje. Jer čekate nešto što nije izvjesno da će doći, a i da jeste, ne znate kada. Kao da ste u nekom vakuumu i borite se za zrak, a nikako da udahnete. Tada telefon postane sastavni dio vas i svaki poziv s nepoznatog broja je ili ushićenje ili razočarenje. I za svaki poziv mislite da je baš taj, ali on nikako ne dolazi. A vrijeme kao vrijeme, ide bez da pita kako ste".
Najvažniji poziv
Lidijin najvažniji poziv, koji je dugo čekala, stigao je par mjeseci kasnije, na Bogojavljenje, 2018. Te noći, nažalost, ugasio se jedan mladi život. A jetra dvadesetogodišnje preminule djevojke iz Bijeljine po procjeni liječnika bila je odgovarajuća za Lidiju.
"Rano tog jutra probudila me je mama pozivom i pitanjem jesu li me pozvali na transplantaciju. Onako pospana, rekla sam joj da nisu i začuđeno je pitala zašto me to pita. Odgovorila mi je da je sanjala nebo puno zvijezda i da je, pošto zamisli svake godine istu želju na taj dan, bila uvjerena da su me tijekom noći pozvali".
Pročitajte još
Dva sata kasnije dobila je poziv iz Urgentnog centra.
"Tog dana je pozvano dvoje ljudi, a bio je samo jedan organ. Sjedili smo zajedno u bolničkoj sobi, bodrili jedno drugo i čekali odluku liječnika tko će od nas dvoje otići u salu, a tko će se vratiti kući i čekati drugi poziv. Tog dana sam ja izabrana. Ne znam kako, ali znala sam da je taj poziv bio moj".
Nakon transplantacije Lidija je u bolnici provela 10 dana, sve je prošlo u najboljem redu, i ona se, korak po korak, vratila normalnom životu. Radi, nedavno je kupila stan, trenira, putuje, voli, živi kao svaka potpuno zdrava osoba.
Zahvalna obitelji donatorice
Razlika je samo što Lidija svakog jutra popije lijek, ali to joj ne pada teško.
Od tada, a ima tome šest godina, nijedan dan nije prošao, a da Lidija nije pomislila na djevojku čiju je jetru dobila.
Osjećala je, kaže, kao da je ona dio nje, kako kroz nju i dalje živi, da zbog nje svakog dana pokušava da bude bolji čovjek.
Pročitajte još
Željela je da njezina donatorka bude ponosna na nju.
Stalno je razmišljala i o njezinoj obitelji koja je imala nadljudsku snagu da izgovori "da" u trenutku kada im se srušio cijeli svijet.
"Dugo sam pokušavala da saznam tko je moja donatorica i da se zahvalim njezinoj obitelji. I konačno sam prije sedam mjeseci imala tu čast i sreću da saznam tko je bila djevojka čiju sam jetru dobila. Njezina mama je gledala jedno od mojih gostovanja i kada je čula datum moje transplantacije, odmah me je kontaktirala. Djevojka se zvala Lejla Emšija i bila je jako slična meni i beskrajno sam sretna što napokon imam priliku da njezinoj mami kažem hvala, da sam dobro i da živim jedan divan život zahvaljujući njoj", priča Lidija.
Lejlina mama je Lidiji rekla da joj je drago što je baš ona dobila priliku da živi, i da nijednog trenutka nije razmišljala kada su je te siječanjske noći pitali da donira organe svoje kćerke jedinice.
"Instinktivno je rekla "da" jer je znala da bi to Lejla željela. Zbog toga sam ja danas ovdje sa svojom obitelji i zauvijek ću se truditi da tu odluku opravdam i da pričam našu priču u nadi da će cijeli svijet čuti za jednu djevojku koja se zvala Lejla".
Spas
Lejla Emšija je bila studentica Odsjeka za novinarstvo u Tuzli, a svi koji su je poznavali kažu da je bila pametna, lijepa i ambiciozna djevojka. Sanjala je da postane dobar novinar, imala je milijun snova i planova koje je prerana smrt, nažalost, prekinula.
"Za mene je moja donatorica pravi heroj. Za mene su heroji njeni roditelji i voljela bih da mogu da im dam do znanja da danas živim jedan divan život i da ona, na neki način, živi kroz mene", napisala je Lidija na društvenim mrežama na godišnjicu transplantacije prije nego što je znala tko je bila njezina donatorica.
Pročitajte još
Prije dvije godine Lidija je smogla je snage da na fotografijama koje je objavila na Twitteru pokaže i ožiljak koji joj je ostao nakon što je prije devet godina u talijanskoj bolnici u Palermu zbog sepse bila u komi i jedva preživjela.
Lidija sada koristi svaku priliku da podsjeti na važnost širenja svijesti o donorstvu i da poruči onima koji čekaju organ da ne gube nadu.
"Doniranje organa je jedini spas tim ljudima i zato mislim da je jako važno da govorimo o tome, i da potaknemo ljude da budu donori jer to jedno kratko "da" nekome umjesto točke na život stavlja zarez. Mislim da je važno da promijenimo narativ i da na doniranje organa ne gledamo kao na smrt, već na produžetak života i jedan novi početak. Naše Udruženje "Zajedno za novi život" se godinama bori da se broj donora u Srbiji poveća i da svojim pričama dopremo do ljudi da shvate koliko je doniranje organa jedan human čin. Naša kampanja "Još si mi trag", koju smo pokrenuli prije godinu i pol dana, je donekle urodila plodom i broj donora se poveċao u odnosu na prethodne dvije godine. Taj broj i dalje nije dobar, ali nama daje vjetar u leđa da radimo pravu stvar i da se borimo za spašavanje ljudskih života", kaže Lidija, a prenosi Kurir priču Violete Nedeljković.
